Mario Valentić otkrio detalje sa seta svjetskog hita: Tučnjave, gliseri i akcijske scene
Glumac nam je ispričao kako je izgledalo snimanje pete sezone serije 'Outer Banks', u kojoj je sudjelovao kao stunt-actor
Mario Valentić (45) jedno je od onih lica koje publika pamti godinama. Mnogi će ga se prvo sjetiti kao Borne Novaka iz kultne 'Zabranjene ljubavi', no njegova glumačka priča nije stala na toj ulozi. Tijekom godina gledali smo ga u brojnim domaćim projektima, a paralelno je gradio i jednu potpuno drugačiju stranu sebe - onu sportsku. Treninzi, fitness i rad na fizičkoj spremi postali su važan dio njegova života, a upravo ga je spoj glume, discipline i kaskaderskih vještina doveo do jednog od najvećih izazova u karijeri.
U petoj, finalnoj sezoni serije 'Outer Banks', jednog od najuspješnijih međunarodnih televizijskih hitova koji okuplja milijunsku publiku diljem svijeta, Mario je sudjelovao kao stunt-actor, odnosno glumac s kaskaderskim vještinama. Posebnu težinu ovom angažmanu daje i činjenica da je dio priče sniman u Dubrovniku, pa su se među svjetskim kadrovima velike produkcije našle i hrvatske lokacije. Za njega je to bilo posebno iskustvo - prilika da bude dio projekta takve razine, ali i da vidi kako Hrvatska izgleda kroz oči međunarodne publike.
O snimanju, životu iza kamera, suradnji s velikim glumačkim imenima i putu koji ga je doveo do ove uloge razgovarali smo s Marijem Valentićem.
Od domaćih televizijskih setova do velike strane produkcije - kako je uopće došlo do toga da postanete dio međunarodnog streaming hita 'Outer Banks'? Sjećate li se trenutka kada ste saznali da ste dobili angažman?
Sve je zapravo došlo dosta prirodno. Budući da se godinama bavim sportom, treninzima, glumom i kaskaderskim poslom, kroz različite projekte upoznao sam ljude iz filmske i televizijske industrije. Zahvaljujući "Stunt Action Team Europe" i kolegi Goranu Stjepanoviću pojavila se mogućnost za angažman na „Outer Banksu“, prošao sam potrebne korake i dobio poziv za sudjelovanje.
Naravno da mi je bilo posebno drago kada sam saznao da sam dobio angažman. „Outer Banks“ je velika međunarodna produkcija i sasvim je drugačiji osjećaj kada znaš da će ono što radiš gledati ljudi diljem svijeta. Na kraju, kada dođeš na set, nema puno vremena za razmišljanje o tome koliko će milijuna ljudi nešto gledati - trebaš napraviti ono što se od tebe traži i napraviti to što bolje.
Dio radnje odvija se upravo u Dubrovniku, a u seriji se može čuti čak i hrvatski jezik. Kako je bilo gledati tako veliku stranu produkciju koja je Hrvatsku pretvorila u dio svoje priče? Jesu li vas strani kolege ispitivali o Hrvatskoj ili tražili pomoć oko hrvatskih riječi i izgovora?
To mi je bilo posebno zanimljivo. Kada vidiš Dubrovnik i hrvatske lokacije u jednoj takvoj svjetskoj seriji, naravno da osjetiš određeni ponos. Hrvatska je posljednjih godina postala jako zanimljiva stranim produkcijama, a Dubrovnik je već praktički filmska lokacija svjetskog formata.
Na setu se osjeti i ta znatiželja prema Hrvatskoj. Ljudi koji dolaze iz različitih zemalja često žele znati nešto više o lokacijama, običajima, jeziku... A kada se pojavi hrvatska riječ ili rečenica, uvijek je zanimljivo čuti kako je izgovaraju ljudi kojima hrvatski nije materinji jezik. Tu sam, naravno, rado pomogao ako je trebalo.
Možete li nam sada, kada je sezona vani, otkriti neke detalje sa snimanja svojih scena koje dosad nismo znali?
Mislim da je najzanimljivija stvar upravo ono što gledatelj ne vidi - koliko ljudi zapravo sudjeluje u jednoj kratkoj sceni. Kada na ekranu vidite nekoliko sekundi akcije, iza toga stoji ogroman broj ljudi: glumci, kaskaderi, koordinatori, kamere, rasvjeta, ton, sigurnosne ekipe...
I često se jedna scena ponavlja puno puta. Gledatelju to izgleda kao jedan fluidan trenutak, a mi ga iz različitih kutova ponavljamo dok sve ne bude upravo onako kako redatelj i ekipa žele. Zato mi je uvijek zanimljivo gledati završnu verziju i prisjetiti se svega što se događalo iza kamere. Mi smo imali scene ukrcavanja na gumenjake, vozio sam taj veliki gliser, zatim tuča na brodu (ja konkretno s glavnim glumcem Chase Stokesom) i još mnogo nekih sitnih detalja.
Što vas je najviše iznenadilo kada ste prvi put došli na set - broj ljudi, način rada, sigurnosni protokoli, količina ponavljanja scena? Što jedna tako velika međunarodna produkcija radi drukčije od onoga na što ste bili navikli kod nas?
Definitivno organizacija i broj ljudi uključenih u produkciju. Kada dođeš na veliki međunarodni set, shvatiš koliko je svaka sitnica unaprijed isplanirana.
Posebno mi je zanimljiv bio odnos prema sigurnosti. Kod kaskaderskog posla sigurnost mora biti na prvom mjestu, ali na ovakvim produkcijama to je podignuto na još jednu razinu. Svaki pokret, svaki rizik i svaka moguća situacija unaprijed se analiziraju i dogovaraju.
I količina ponavljanja je nešto što možda iznenadi gledatelja. Nama je scena možda gotova nakon prvog ili drugog pokušaja, ali zbog različitih kamera, kadrova i potreba montaže ista se stvar može ponavljati mnogo puta.
Radili ste uz glumce poput Chasea Stokesa, Drewa Starkeyja i Jonathana Davissa. Kakvi su bili kada se kamere ugase? Postoji li neka situacija s njima iza kamera koja vam je posebno ostala u sjećanju?
Ono što mi se svidjelo jest to da na setu vrlo brzo nestane taj osjećaj „velike zvijezde“. Kada kamere nisu uključene, svi su zapravo ljudi koji rade svoj posao. Atmosfera je profesionalna, ali istodobno vrlo opuštena kada to situacija dopušta.
Meni je uvijek zanimljivo vidjeti kako se ljudi ponašaju izvan scene. Neki su vrlo komunikativni, neki se koncentriraju na ono što slijedi, neki se šale. Mislim da je upravo to jedan od lijepih aspekata ovakvog posla - upoznaš ljude iz različitih dijelova svijeta i shvatiš da, bez obzira na to odakle dolaze, na setu svi dijele istu strast prema poslu.
U ovoj produkciji radili ste kao kaskader. Koja vam je scena bila fizički najzahtjevnija i je li postojao trenutak u kojem ste, unatoč sportskoj spremi, ipak osjetili strah ili pomislili da stvari mogu poći po zlu?
Točnije, ovdje sam bio stunt-actor, što znači da sam glumac koji posjeduje kaskaderske vještine (ili obratno). Kada se bavite kaskaderskim poslom, fizička spremnost je samo jedan dio priče. Sport mi je definitivno pomogao jer imam dobru kontrolu tijela, koordinaciju i iskustvo s različitim fizičkim izazovima, ali kaskaderstvo traži i ogromnu koncentraciju.
Ne bih rekao da je poanta u tome da se ne bojiš. Strah je koristan ako te tjera da budeš oprezniji. Ono što ne smiješ dopustiti jest da te strah izbaci iz plana. Sve se mora pripremiti i uvježbati tako da u trenutku izvedbe znaš što radiš.
Najzahtjevnije su upravo situacije u kojima moraš napraviti nešto fizički zahtjevno, a istodobno savršeno pogoditi određeni pokret, poziciju ili trenutak zbog kamere. Tu nema improvizacije.
Je li vam se na setu dogodilo nešto potpuno neplanirano - pogrešan pokret, pad, smijeh usred ozbiljne scene ili neka druga situacija koju danas možete prepričavati kao dobru anegdotu?
Naravno, toga na setu uvijek ima. Bez obzira na to koliko se sve priprema, čovjek je čovjek i uvijek se dogodi neka sitnica -netko nešto krivo napravi, netko se počne smijati u potpuno neprikladnom trenutku ili se scena mora ponoviti zbog nekog detalja koji gledatelj nikada ne bi primijetio.
Meni su zapravo najdraže takve situacije jer razbiju onu sliku da je sve na velikom filmskom setu savršeno i ozbiljno. Iza svega toga ipak stoje ljudi koji se dobro zabavljaju dok rade vrlo ozbiljan posao.
Tko je od vaših najbližih bio najuzbuđeniji kada je doznao za ovaj angažman i kako su reagirali kada su vas napokon ugledali na ekranu? Je li bilo vraćanja scena i poruka u stilu: „Evo te, vidjeli smo te!“?
Definitivno je bilo toga! (smijeh) Kada znaš da si sudjelovao u nekoj seriji, normalno je da i ljudi oko tebe počnu gledati i tražiti gdje se pojavljuješ.
A onda krenu poruke: „Evo te!“, „Jesmo li te dobro vidjeli?“, „Vrati scenu!“... „Probio se“, „Ček, jesi to ti?“ i slično. Meni je to zapravo jako simpatično. Pogotovo zato što ljudi koji te poznaju odmah prepoznaju i najmanji detalj, čak i kada je tvoje pojavljivanje kratko.
Najveći gušt je kada vidiš reakciju ljudi koji su ti bliski i znaš da su sretni zbog tebe. To mi je puno važnije od same činjenice da sam se pojavio u velikoj seriji. Najuzbuđenija mi je bila PR suradnica Anja Mihaljević koja tu seriju prati od prve sezone.
Što vam je cijelo ovo iskustvo donijelo osim još jedne stavke u biografiji? Je li vam dokazalo nešto o vama samome što prije tog angažmana možda niste znali?
Donijelo mi je prije svega iskustvo. Svaki novi set i svaki novi projekt nešto vas nauči. Ovdje sam još jednom vidio koliko su disciplina, priprema i sposobnost prilagodbe važne.
A možda mi je najviše potvrdilo nešto što sam naučio kroz sport - da nikada ne treba unaprijed određivati vlastite granice. Ako si dovoljno uporan, spreman učiti i radiš na sebi, neke se prilike pojave tamo gdje ih uopće ne očekuješ.
Ja sam se sportom počeo baviti iz jednog razloga, kasnije sam ušao u fitness, televiziju, glumu, kaskaderstvo... Život se očito voli malo našaliti i odvesti vas u smjerovima koje niste planirali.
Nakon svega, je li vam se pomaknula granica onoga što smatrate mogućim? Postoji li sada neki strani projekt, žanr ili tip uloge za koji biste prije rekli da je nedostižan, a danas mislite: „Zašto ne?“?
Apsolutno. Mislim da je to jedna od najljepših stvari koje vam ovakvo iskustvo može donijeti. Kada jednom dobijete priliku raditi na produkciji takve razine, više ne gledate na velike projekte kao na nešto što je „za neke druge ljude“.
Naravno, treba biti realan - konkurencija je velika i ništa nije garantirano. Ali danas bih puno lakše rekao: „Zašto ne?“ Ako se pojavi dobar akcijski film, serija, neka fizički zahtjevna uloga ili projekt u kojem mogu spojiti sport, glumu i kaskaderstvo, svakako bih je volio probati.
Uostalom, ako sam nešto naučio iz sporta, to je da je najgore unaprijed odustati od nečega samo zato što izgleda teško. Puno je zanimljivije vidjeti dokle možeš doći.