Devedesete su život ovo dvoje glumaca izokrenule naopačke. Ivici su kolege glumci većinom okrenuli leđa, a Vidovići su živjeli s gorčinom: "Tada nisam ništa pretpostavljala i u tadašnjim okolnostima birala sam najmanje zlo. Čak se ni sa svojim roditeljima u Beogradu nisam oprostila na neki dramatičan i definitivan način. Zapravo, Ivica i ja u postojećem povijesnom i političkom klinču nismo imali puno opcija. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj – sjetite se iskustva Mire Furlan – i on se u Zagreb više ne bi mogao vratiti, nego bi od te izopćenosti, sigurna sam, vrlo brzo umro. Iako sam uvjerena da bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika. Beograd sam napustila u lipnju 1992., naš sin Filip bio je napunio godinu dana i bio je to posljednji trenutak da okupimo našu malu obitelj", priznala je za Portalnovosti.com