Popularna psihologija odavno je uzela maha među mladima, ali i ona klinička. Pomoć psihologa traži se sve više, a hrvatska statistika pokazuje zabrinjavajuće brojke.

U posljednjih šest godina za čak 40 posto porastao je broj uputnica psihijatru ili kliničkom psihologu, koje je ispisao obiteljski liječnik ili pedijatar s uputnom dijagnozom mentalnog poremećaja i poremećaja u ponašanju za djecu u dobi do 18 godina, kažu podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). 

Isti Zavod navodi da je 2024. depresivne smetnje imalo je 5,4 posto mladih u dobi od 16 godina. Anksiozne smetnje prošle godine u Hrvatskoj je imalo 8,2 posto mladih, a 2 posto učenika koji su sudjelovali u istraživanju navodi teške ili vrlo teške anksiozne smetnje u posljednjih sedam dana koje mogu znatno narušiti njihovu svakodnevnu funkcionalnost i postignuća.

Podaci pokazuju da je prošle godina najmanje svaka peta mlada osoba u dobi od 16 godina izjavila da je razmišljala o tome da se ozlijedi ili si naudi na drugi način. Ukupno je 7,7 % mladih izjavilo da je barem jednom u životu pokušalo samoubojstvo. 

AI PSIHOTERAPIJA /

Zabrinjavajući trend: ChatGPT mladima postaje psiholog, evo što ga sve pitaju

'Dijagnoze su nam postale trendi'

No, nije svim pacijentima koji se jave psihologu neophodna dubinska psihoterapija ili farmakoterapija. Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, Lea Maričić u svojoj praksi često je sretala one kojima treba tek netko za razgovor.

"Nekome treba samo par praktičnih životnih savjeta, a neki se naprosto ne znaju zauzeti za sebe, primjerice u braku. Na takve otpadne oko 10-15 posto, mi ih a priori ne odbijemo, ali im damo sugestiju da nisu za naš "sustav". Ne mora svaka tuga, stres ili nesigurnost biti tretirana, ponekad su korisniji socijalni kontakti, podrška prijatelja ili neke od tehnika za samopomoć", tvrdi Maričić.

U svijetu usamljenosti i popularne psihologije, crvene zastavice (red flags) vijore se na svakom koraku. Često se mogu čuti samouvjerene fraze: 'On je čisti narcis', 'ona je border', 'on ti je sociopat', 'ona je bipolarna'... Dovoljan je 'tečaj profiliranja' na YouTubeu ili TikToku i spremni ste za siguran život bez svih tih 'psihopata'.

Fenomen porasta psihičkih dijagnoza posljednjih godina potkrjepljuju i istraživanja koja pokazuju da se koncept mentalnih bolesti postupno proširuje. "Kako horizontalno (na kvalitativno nove fenomene), tako i vertikalno (na blaže fenomene). Sve veći broj različitih iskustava i ponašanja svrstava se u kategoriju poremećaja", ističe Maričić te dodaje kako joj nije namjera obeshrabriti ljude u traženju pomoći ako im je potrebna.

"Činjenica je da se nekad dijagnoze zloupotrebljavaju ili malo dorađuju u svrhu sekundarne koristi ili nekakve dobiti, pa čak i u svrhu "pranja ruku". A postoji i ta kategorija "puhanja na hladno" kojoj i plakanje na 'Titanic' posluži za dijagnozu depresije (pa i neplakanje)", ističe.

Jedno od objašnjenja može biti i tzv. dijagnostička inflacija - tendencija da se normalni životni problemi i blage tegobe prepoznaju kao psihički poremećaji, objašnjava Maričić. "Ova hipoteza sugerira da su dijagnostički kriteriji postali previše široki, što dovodi do prekomjernog dijagnosticiranja. Osobno, za sve i dalje krivim društvene mreže. Svijet nam se mijenja, mijenjamo se s njime i mi, osobito mlađa ekipa pa su nam i F dijagnoze postale trendi."

Foto: Lea Maričić

Što je anksioznost, a što breme života?

Što je uopće anksioznost, a što breme života pitali smo Milana Damjanca, psihoterapeuta i filozofa, predsjednika beogradskog PLK centra u kojem licence zaslužuju nove generacije psihoterapeuta.

'Samo u svijetu u kojem postoji ultimativni rizik gubitka života postoji hrabrost. Samo u svijetu u kojem postoji hrabrost, postoji akcija i postoji preuzimanje odgovornosti, i postoji smislen život.' Tako s anksioznošću na kraj izlazi Damjanac, čovjek koji u svojim nastupima kao crvenu pilulu istine na dlanu nudi Ahilov monolog iz filma Troja:

"Bogovi nam zavide zato što smo smrtni. Zato što je sve ljepše jer ćemo umrijeti. Zato što je sve smislenije jer će doći smrt. Zato što smo smrtni, sve naše akcije imaju neku vrijednost. Nikad nećemo biti ovdje više, nikada se više neće ponoviti ovaj trenutak i nikad nećeš biti više ljepša nego što si sada."

Psihoterapeut ističe kako je anksioznost neminovna. "Cijelo društvo šalje poruku da su rizik i neugodna osjećanja nešto što treba izbjegavati te je zapravo to izbjegavanje ono što dovodi do kliničke anksioznosti. Zapravo, klinička anksioznost je posljedica ukidanja rizika, a rizik je anksioznost. Ne može se živjeti bez anksioznosti i rizika, a limitiranje toga proizvodi kliničku anksioznost, pošto pokušavamo kontrolirati život i budućnost, a to ne može", tvrdi.

Foto: Milan Damjanac (foto: Nebojša Babić)

Društvo 'šifriranih' individualaca

Za sveopću psihologizaciju odgovorno je društvo, smatra Damjanac. Pitali smo ga, kako doskočiti problemu, suočiti se sa životom u svim njegovim nemirima.

"Društvo patologizira pojedinca te tako oslobađa društvene strukture od odgovornosti za kreiranje društva koje promovira narcističke i psihopatske crte ličnosti i ponašanja i nagrađuje ih. Medicina je zloupotrijebljena kako bi se socijalna patnja prebacila na biološku i individualizirala, kako bi se prebacila odgovornost i deresponsibiliziralo društvo. U PLK Centru pokušavamo, pišemo peticije, ali to ide dosta teško i uz dosta otpora, pošto nije u interesu da se to promijeni", kaže.

Maričić pak smatra da povećana svijest o mentalnom zdravlju donosi pozitivne promjene u smanjenju stigme, no istovremeno postoji opravdana zabrinutost da pretjerano dijagnosticiranje može dovesti do nepotrebne medikalizacije normalnih životnih iskustava.

Svima je jasno da nije sve samo do pojedinca. S druge strane, nitko vas ne može popraviti ako se vi sami ne popravite. Nitko vam ne može pomoći da vam bude bolje ako vi sami ne učinite da vam bude bolje.

"I što se onda događa? Trudite se poboljšati, ali samo u domenama onoga što vam je poznato i što možete kontrolirati. I onda biste htjeli neku vrstu garancije da će stvari doista biti bolje. I što imamo? Imamo to da vi kažete: „Dobro, nisam samo ja kriv, društvo je krivo“, a društvo kaže: „Boga mi, nisam ja.“

Dakle, društvo ne preuzima odgovornost, vi ne preuzimate odgovornost, i tu nastupaju pomagačke profesije - bilo koje - i onda kreće priča o dijagnozama. Tako faktički razvijamo psihološke probleme, a te probleme koje razvijamo možemo tretirati na različite načine. Međutim, problem je nastao onog trenutka kad su neki naši problemi postali - šifra", kaže Damjanac.

Bliskost je lijek

Usamljenost i dalje ostaje ostaje raširen problem. Naša sugovornica ključ vidi u pronalaženju ravnoteže između prepoznavanja stvarnih potreba za liječenjem i izbjegavanja prekomjerne patologizacije normalnih ljudskih emocija i iskustava.

"To prvenstveno zahtijeva precizniju dijagnostiku od stručnjaka, odgovornu upotrebu društvenih medija za informacije o mentalnom zdravlju i kulturu koja potiče osobnu odgovornost uz podršku.

Terapija je vrijedna i korisna kad nam emocije ili poteškoće dugotrajno narušavaju kvalitetu života, samopomoć i društvena podrška nisu dovoljni, postoji potreba za strukturiranim radom na specifičnim problemima. Razvoj emocionalne otpornosti, njegovanje bliskih odnosa i zdrave životne navike često predstavljaju prvu i učinkovitu liniju podrške i pomoći", kaže Maričić.

"Lijek je u zajednici i bliskosti, pošto je glavna tema danas gubitak povjerenja u druge ljude. Postajemo samodovoljni, a to nismo, i zato patimo i plašimo se rizika. Izbjegavamo povredu", zaključuje Damjanac.