Hrvatska poljoprivreda živi u dvije stvarnosti. U jednoj su veliki sustavi – stabilni, jaki, tržišno konkurentni. U drugoj su deseci tisuća malih obiteljskih gospodarstava koja stoje na vjetrometini, bez jasnog puta, bez sigurnosti i bez odgovora na pitanje: ima li selo uopće budućnost?

Prof. Ivo Grgić, jedan od najprepoznatljivijih domaćih stručnjaka za poljoprivredu, hranu i selo, bez uljepšavanja govori o onome o čemu se rijetko želi slušati – o pogreškama koje traju desetljećima, o modelu koji ne funkcionira, o uvozu koji puni police, ali prazni domaća dvorišta.

U podcastu ‘Ideje na stolu’ otkriva gdje se sustav raspao, svoje iskustvo da ljeti piletina od dućana do njegova doma počne smrdjeti "da je to katastrofa" te da nije normalno da poljoprivrednik ne može zaraditi ni za minimalac.

U nastavku razgovora otkriva ima li u poljoprivredi proizvodnja na kojoj se ipak može dobro zaraditi.

Spomenuli ste da poljoprivrednik ne može zaraditi ni minimalnu plaću, a to nije posao od osam sati, nego od jutra do mraka.

To je magnet, pa i moj razgovor s vama je neplaćeni posao, ali došao sam jer me to zanima i jer to volim. Bilo koji posao koji radite, on traži potpunu posvećenost – ne pet ili osam sati.

Poljoprivreda je teško zanimanje i poljoprivrednici su univerzalni ljudi – takav čovjek je tehnolog, mehaničar, tržišni analitičar, ekonomist – on sve zna! On je čak bolji od geostratega, jer on mora računati što će biti sada s Ukrajinom: hoćemo li i dalje dobivati otamo sve više i više pšenice.

Dolaze li nove generacije poljoprivrednika koje jesu tako široke?

Oni to ne moraju biti. Njemu je bitno da ima osigurane resurse – prvo volju, potom dovoljne površine i opremu. Sve ostalo treba dobivati kroz tehnološku kartu, dobro ga informirati. Zašto bi on morao znati sve bolesti ovoga svijeta koje napadaju stoku – to ne mora ni ministar.

Ali tržište mora biti uređeno jer proizvodnja samo radi proizvodnje nije dobra.

Foto: Net.hr

Nedavno smo imali slučaj gospodina koji je očajan jer nema kome prodati polje kelja, htio ga je zaorati, a kelj je u svom najboljem izdanju. Kako nam se to može dogoditi, gdje se tu pogriješilo?

Ja ću biti zločest pa ću reći – to je moguće. On je trebao već znati kome će prodati.

Zašto naši poljoprivrednici uopće tako rade, da ne znaju kome će prodati robu koju na polju proizvedu?

Često nije kriv poljoprivrednik. On je dobio obećanje da će netko od njega to otkupiti. Međutim, veliki trgovački lanci lutaju po svijetu i kupuju gdje je jeftinije. Znači, tu moraju postojati jake veze gdje ćemo stvarno imati jamstvo države da se svi drže ugovora po principu da seljaci proizvode, a ne da oni istražuju tržište.

Čula sam riječ: “obećanje”. Na čemu je poljoprivreda temeljena i je li temeljena na obećanju? Zašto nema poljoprivrednih ugovora, gdje se vi i ja dogovorimo: ja ću zasaditi polje i ne želim vaše obećanje da ćete otkupiti, nego želim papir. Imamo li te papire?

TO NJIMA SMRDI! /

Prof. Grgić opleo po zelju i otkrio zašto je čvarak 30 eura: 'Jedite kobasice'

Često nemamo.

Zašto?

Na velike se sustave još gleda sumnjičavo. Vrijeme odmiče, mi imamo sve manje proizvođača mlijeka, stoke, povrća i voća - na selu ima sve manje toga. Oni bi trebali sjesti  i netko bi trebao reći: Dragi moji, ajmo vidjeti koji je model u kojem bi i vi imali koristi. I proizvođači moraju shvatiti da svaka godina ne donosi veliku zaradu. Ponekad se i gubi. Rizik od uspjeha i neuspjeha mora biti zajednički.

Sjećam se u vrijeme pandemije kada smo svi ostali zatvoreni, ekonomisti i poslovnjaci govorili su da je vrijeme za reset i da počnemo proizvoditi dovoljno hrane jer smo u problemu ako se nešto dogodi, ako se zatvore granice. Ništa se do danas nije dogodilo - proizvodimo i manje... 

Višak imamo jedino u proizvodnji pšenice i kukuruza – lijenih kultura, a zbog ulaska iz Ukrajine i nekih drugih država na europsko tržište, stigla je i jeftina roba koja je povukla pad cijena. Uz klimatske nepogodne, naši ratari gunđaju da sve manje i manje pronalaze svoj interes.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Šape, baklava, salenjaci, kiflice sa sirom... Donosimo recepte koji mirišu na djetinjstvo i blagdane

Čini mi se da je Vlada počela ozbiljnije govoriti o ozbiljnijim ulaganjima u poljoprivredu. Varam li se?

Ne varate se, ali samo ulaganje i želja ne znači i uspjeh. Mi nikada nismo doživjeli da vidimo koji je output za određenu mjeru i novac koji smo uložili. Ako nema outputa, nešto ne štima i novac je bačen.

I istina je – svi se pokrivaju time da su te mjere i potpore potpore dohotku, a ne proizvodnji.

Međutim, neki veći zaokret nisam primijetio zadnjih 10, 15 godina. Primjerice, puno se priča o osnovnom resursu – zemljištu. Imamo pokoji Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji se svodi jednostavno samo na to da se govori o zemljištu u vlastite države: je li netko nekoga prevario, tko će to raspolagati…

Što tu ne štima?

Moja davna ideja je bila da se to zemljište dade u koncesiju na 10 godina, one bi već sad istekle.

Mene kod zemljišta u vlasništvu države zanimaju samo dvije stvari – koristi li se i proizvodi li se nešto na njemu, a drugo je – plaća li se pravična naknada.

Je li vlasnik XY poduzeće ili XY obiteljsko gospodarstvo — mene to ne zanima.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Kralj zime i žlice: Tri recepta za savršeni grah koji ćete obožavati jesti danima!

Ali vrlo često to služi za potkusurivanje, pitanje zemljišta je spušteno na razinu lokalne samouprave i tu šerifi mućkaju zemljištima. A taj zakon o kojem govorim uopće ne rješava problem velikih površina koje su zapuštene. Tu je riječ o privatnim zemljištima koja imaju problem vlasničkih odnosa i s njima teško možete išta učiniti.

Sad nailazi problemom da svi oni koji nemaju valjane ugovore za takve površine (a koriste ih), da će ispasti iz sustava potpora. Riječ je o oko 200 tisuća hektara.

Zašto nema ugovora za korištenje privatnih zemljišta koje drugi ljudi obrađuju? Jer nema ljudi (stvarnih vlasnika op.a). Oni su ili u Srbiji ili u Americi ili su umrli itd.

I to je postao problem države - ljudi obrađuju te površine, pratimo tu proizvodnju — i zato poljoprivrednici dobivaju potpore. Netko je te poljoprivrednike nagovorio da uzmu te površine, one su sad uređene, odjednom ćemo to izbrisati kao da ne postoje i neće imati pravo na potpore.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Kako napraviti savršene ličke šnicle? Profa: 'Naravno, prvo se dobro istuku...'

Ali ako sam ja ušla u nečiji posjed bez odobrenja vlasnika, zvuči mi nelogično da dobivam potpore za to zemljište, a nemam riješen svoj odnos na njemu.

To je problem države. Uzmite na primjer, Banovinu, i tamo se obrađuju takva zemljišta koja su ranije bila u šikari. Trebamo čuvati ljude koji su ostali na tom prostoru, oni su počeli obrađivati. Je li netko nekada rekao: OK, ti obrađuješ i imaš potvrdu, postoje katastarske čestice, i za to ćeš dobivati potporu.

U međuvremenu, on ne može pronaći vlasnike zemljišta, neki su pokojni već 100 godina, drugi su u dalekim zemljama. Taj problem mora riješiti država koja može uzeti tu zemlju, ne oduzimati, nego uzeti u svoj patronat.

Rješenje je da država potpisuje ugovor s korisnikom zemljišta, naknada za tu zemlju ide na račun te čestice. Kad se pojavi vlasnik Ivo, Pero ili netko, ta zemlja čeka, a do tada je u funkciji.

Jeste li vi ovaj prijedlog ikome izložili?

Gledali su me čudno: tko bi se time zezao. A ideja je postojala i dok sam jedno vrijeme proveo u Ministarstvu poljoprivrede kao posebni savjetnik ministrice Vučković. Tada smo imali i ljude na terenu voljne za ovaj pilot-projekt, ali on se uvijek odlagao za neka buduća vremena.

Ja sam sa zemljom opterećen i moja zadnja knjiga koju ću napisati bit će “Od blata do praha”. To je pitanje koje se vrlo često povlači u javnom prostoru, to je problem neuređenih površina.

Foto: Net.hr

Mi smo prijavili u Nacionalni plan oporavka i otpornosti projekt komasacije od 18.000 hektara. Nažalost, mi odustajemo od financiranja na taj način, pa se sad to prenamjenjuje na financiranje iz državnog proračuna i svest ćemo se na 8.000 hektara. I ne zato što to nije dobro, nego oni koji su to trebali napraviti — nisu.

Kakvo je vaše iskustvo dok ste bili savjetnik u Ministarstvu?

Kako mali Ivica zamišlja svijet? Da se od ministarstava makne politika, da se dovede ekipa koja će imati četiri godine da neke stvari promijeni i da potom odu.

Dok god imamo sustav da ministar dolazi iz jedne političke opcije, a državni tajnici iz druge političke opcije, imat ćemo sustav da se godina dana izgubi dok se jedni s drugima upoznaju, u drugoj se nešto radi, a potom već ulazimo u predizborno vrijeme pa pazimo što činimo kako bi sačuvali pozicije.

Je li ikad politika usvojila i jedan savjet koji ste vi dali?

Malo toga. Ja se uvijek pitam je li mi to uopće trebalo. Trebalo mi je da odem tamo kako bih vidio kako funkcionira javna uprava. 

Ali kad govorimo o uspjehu, ne smijemo biti zločesti i prebacivati se samo na jednu stranu. Tu su tri igrača: politika, drugi je znanstvena zajednica i treći su proizvođači.

Začudilo me što sam došao sam s jednog velikog fakulteta ali da sam rijetko doživio da netko od mojih kolega nazove i kaže: imamo ideju kako nešto riješiti.

Dakle,nema inicijative, nema tog žara, želje da pokušamo.

Cijeli sustav egzistiranja i poslanja na svim fakultetima je lov za nekakvim točkicama: to su njihovi faktori, radovi itd. Njemu je na fakultetu puno bitnije da objavi rad u nekom časopisu u Južnoj Americi ili Južnoj Africi, koji nosi bodove za napredovanje. A odmaknuli su se od bitnih stvari. Nažalost, nekad je bilo “s polja do stola”. Sada imamo “s fakulteta na fakultet”.

Imamo hiperprodukciju doktora znanosti i mnogi na svim fakultetima nemaju baš puno toga sa stvarnošću.

A i u ministarstvima, koji bi trebali generirati zakone i pravilnike, imate ljude koji ne razlikuju monofaznu od trofazne struje. A da biste radili u Ministarstvu poljoprivrede, morate neke godine biti u praksi. A kako će se raditi pravilnik ako ne znate koliko krava ima zuba u gornjoj čeljusti?

Koliko ima?

Nijedan.

Kako žvače?

Ima dva buraga i zato preživa. (smijeh)

POGLEDAJTE VIDEO Stigla iz milijunskog grada, zasadila 10.000 lavandi u pustoši Banovine: 'I sad mi stižu ljudi iz cijelog svijeta'