Postoje kuhinje koje hrane tijelo, i postoje one koje hrane dušu svojim pričama.

"Iz Grgić kuhinje" odavno je oboje i nedjelja bez prof. Ive Grgića na Net.hr-u odavno već ne ide. Bez njega bi dan počinka bio kao kruh bez soli - nešto bi tu jako falilo.

On nam ne donosi samo recepte, nego mirise, okuse i sjećanja na ljude, mjesta, slike koje vraćaju mnoge u njihova djetinjstva, drage ljude pomlađuje u nekim slikama otprije.

Svaka priča crtica je za sebe - malo Posavskih Brega, malo Jošave u Bosni, malo Slavonije pa i Slovenije. Danas nam je servirao priču iz Like. I ako je točna ona stara "da ljubav ide kroz želudac", onda ove nedjelje ljubav progovara kroz šnicle i omiljeno nedjeljno jelo za koje nije bitno je šniclamako ili ljetno doba - jer tko bi ikad odolio Ličkim šniclama!

Prof. Grgić:

Nedavno me priupita Mato, jedan od čelnika kompanije Žito: "Profa, kako ti se da i odakle ti inspiracija za svakonedjeljne objave, možda je 'kriva' ona novinarka?"

Nisam puno razmišljao s odgovorima, a najjednostavnije je bilo pitanje o novinarki. "Rođo Mata, znaš da joj je hobi boks, a njen je preko dva metra dugačak i već to puno govori o mojim nenakanama".

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Čiča Mića i zaboravljeni recepti Posavine: Šaran na voštjeru i riblji paprikaš s Mostina

Ali tu je i moj katolički odgoj kao i ostale hrvatske tradicijske vrline te odbacujem i same primisli koje mi podmećeš. A odgovor na prvi dio pitanja je vrlo jednostavan. Jedini uporabljiv organ mi je ostao mozak te me strah da i on ne otkaže, kao neki drugi, on me goni da barem razmišljam.

A ideje, jadan je onaj pripadnik zlatne dobi - ime joj se zatrlo, tko nema dovoljno životnih zgoda za prikazati i potrebno je samo malo pismenosti.

I dok sam mu pojašnjavao, naravno da mi je godilo njegovo divljenje, začuh milozvučni glas od kojega mi i ovo malo dlaka poskoči: "A što ćemo u nedjelju?" 

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Donosimo tajne odlične peke, korak po korak: 'Bez toga nema ni života ni teletine'

Znao sam da nije pomislila na odlazak u crkvu, očito je u pitanju jelovnik.

"Pa što ti misliš", bezposljedično se izvukoh.

Znaš, po njoj bi naravno trebao znati, Ivin dečko nikada nije jeo ličke šnicle, a ni mi nismo odavno. Baš sam na njih pomislio, promrmljam sebi u bradu, i brzo odjuri za komp da pripremim okvir za ovu priču. Ali i da izbjegnem poznata predavanja da osim što znam... za drugo me Bog i nije stvorio. A meni nije jasno tko je falio, ja ili...

A veza Like, moje supruge i mene je ponaosob dosta jaka.

Dio istraživanja za magistarski rad sam imao u Babinom Potoku, tadašnja općina Vrhovine.

Bilo je to davno, osamdesetih godina. Nakon toga je nestao Babin Potok, Gornji i Donji, nestala su prezimena kao što su Brekići koji su me i u ona čupava vremena balvan revolucije dočekivali iskreno, veselo. Tko zna gdje su sada njihovi potomci, od moguće istine i ne istražujem, i zbog toga me je sram.

MOĆNI ELIKSIR /

Juhe za čelični imunitet: Vratite snagu uz kreativne recepte s bundevom i keljom

A moju suprugu i Liku povezuje nešto najjače. Na vrhu Velebita, u Krasnom Polju se rodila njena majka, a prolazni učitelj, takva su bila vremena, zapazio je i imao strpljenja čekati da učenica postane punoljetna, da je zaprosi i oženi. S puncom sam proživio krasne godine, tada su mladi imali više strpljenja, a krasnopoljku nisam imao priliku upoznati jer dobre ljude Bog ranije sebi poziva.

I tako nam, osim rijetkih odlazaka u Krasno Polje, telefonskih razgovora s Anićima, ostadoše ličke šnicle kao poveznica s Likom.

Recept za Ličke šnicle

Ovo je priča o nedjeljnom objedu gdje su u središtu ličke šnicle, nadam se mnogima poznate, koje se lako pripreme čak i na trinaestom katu zagrebačkog nebodera.Ličke šnicle se pripremaju od junećih odrezaka koji se prvo začine solju i paprom, potom uvaljaju u krušne mrvice, prekriju plastičnom folijom i dobro istuku batom da se mrvice sljube s mesom kako se ne bi dalje odvajale. Sljedeći korak je paniranje u redoslijedu: brašno, razmućeno jaje te iznova krušne mrvice.

Foto: Privani Album

Tada se šnicle peku na dubokoj masnoći dok ne dobiju zlatnožutu boju.

Foto: Privatni Album

Kada su gotove, u duboku posudu, mi koristimo keramičku, se slažu redovi pohanih šnicli koji se posipaju sitno nasjeckanim češnjakom i peršinom te se doda žlica Vegete.

Foto: Privatni Album

Nakon toga se sve prelije mješavinom kvalitetnog bijelog vina i vode, po mogućnosti približno dobrim kao što je Grgić Graševina.

Zdjelu pokrijte poklopcem ili aluminijskom folijom te pecite do jednog sata u pećnici zagrijanoj na 180 °C. Rezultat su sočne, mekane šnicle s aromatičnim umakom. Najčešće se poslužuju s dodatkom pire krumpira te rjeđe riža.

Foto: Privatni Album

Za pire krumpir koristimo bijeli krumpir i kada je skuhan pažljivo ga procijedimo, dodamo maslac, vruće mlijeko i sol po želji te se pažljivo miksa dok se ne dobije poželjna tekstura. Ni rijedak niti gust, nego onakav kakav vi volite.

Foto: Privatni Album

A za drugi prilog koristimo dugu rižu. U zdjelu se stavi biljno ulje, doda riža, pažljivo miješa i kada dobije zlatnu boju kreće podlijevanje vrućom vodom.

I dalje se kuha na lagano, po potrebi doda vode i kada je pri kraju dodaje se Vegeta i nastavi kuhati još neko vrijeme. Kada je riža gotova, ne smije biti suha niti s puno preostale vode, pustimo je da se malo „odmori“ te se pospe sa sitno narezanim listom peršina. Naravno, proizvedenog u vlastitom vrtu.

Foto: Privatni Album

Uz sve uobičajeno ide salata kristalka koja se začini maslinovim uljem, cijeđenim limunom i s malo soli.

Ali ovaj puta smo imali i sveže ribano zelje, opet iz vlastite proizvodnje, koje začinimo maslinovim i bućinim uljem, jabučnim octom te s malo papra i soli.

Foto: Privani Album

Kod nas objed bez juhe je teško zamisliv te je Mirjana spremila juhu od domaće rajčice s rižom.

Foto: Privatni Album

A sve je bolje, za one koji znaju piti, objed okončati s čašom prikladno ohlađene Graševine.

Na kraju moram spomenuti pozadinu keramičke posude, koju često koristimo, a kupljena je u Skopju.

Prije mnogo godina sam bio gost profesor na "Факултетот за земјоделски науки и храна" u Skopju i svakodnevno pješice išao od studentskog doma do fakulteta. Nezaobilazan mi je bio poznati BIT Pazar, mjesto gdje se moglo nabaviti sve, od maljutke do diplome. Naravno i puno jeftinog povrća.

Preko ogromnog placa, uz rub ceste prodavale su se keramičke zdjele.

Foto: Privatni Album

Ugodna gospođa mi je strpljivo pojašnjavala tehnologiju proizvodnje posuda i ostalih keramičkih proizvoda. Svaki rastanak je bio uz upit „a hoće li zdjela pući na visokoj temperaturi“.

I lijepo smo se spominjali dok joj jednom nije dozlogrdilo i manje ljubazno mi reče „a hoćete li vi živi doći do Zagreba“. Nakon par godine prilikom službenog posjeta Skopju iznova sam navratio na Bit Pazar i donio radosnu vijest da su sve zdjele još uvijek žive. Dugo nisam vidio tako vesele izraz lica kao tada, neke stvari se rade iz ljubavi, ne samo zbog novca.

A za proljeće namjeravamo iznova putovanje Zagreb-Tivat-Tirana-Ohrid-Skopje-Priština-Zagreb te naravno posjetit i Bit Pazar te kupiti nove zdjele!

POGLEDAJTE VIDEO Recept za ukusni obrok koji spaja hrskavo i svježe: Pripremite tortilje s komadićima piletine