IZ GRGIĆ KUHINJE /

Čiča Mića i zaboravljeni recepti Posavine: Šaran na voštjeru i riblji paprikaš s Mostina

Šezdesetih godina i ranije u prošlom stoljeću, ribari iz posavskih sela su na predjelima zvanim Aran i Mostine postavljali tzv. prijestor (mreža kojom se zagradi cijeli profil Velikog Struga) i lovili velike količine krupnih riba (šaranske matice) koje su se izmrijestile i povlačile za opadajućom vodom u korito rijeke Save.

2.11.2025.

9:12

Ivo Grgić Katarina Dimitrijević Hrnjkaš

Dubravka Petric /neva Žganec/pixsell

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Toliška pogača, punjenje paprike ili kunić na saft - recepti iz ladice naših starih, koji griju dušu i želudac. Koliko je radosti u jednoj žlici kad se i jednim zalogajem možemo transportirati u neke dane radosti, one najmilije uspomene.

Kako bi ih izvadili iz zaborava, a onda potaknuli i lijepa sjećanja (pa i volju čitatelja da ih naprave) na okuse i jela koja pamtimo još od djetinjstva. U pomoć smo pozvali prof. Ivu Grgića koji će rado, uz red storija, podijeliti recept i o janjetini na tri načina, potom o kraljici zdravlja - raštiki, ali i odati tajne recepture odavnina kako napraviti svoje mazalice ili pekmez. Ovog puta orif, Grguć donosi recepte za šarana:

Kada bih trebao suhoparno, birokratski predstaviti našeg današnjeg gastro prijatelja, onda bi to izgledalo ovako;

On je magistar poljoprivrede, stručnjak i savjetodavac iz sela Jazavica kod Novske u Zapadnoj Slavoniji, rođen sredinom 1950-ih. Nakon dugogodišnjeg rada u poljoprivredi i savjetodavnoj službi, posvetio se pisanju i očuvanju zavičajnog jezika svoga kraja. Najpoznatiji je po autorskom djelu „Naš divan“, zavičajnom rječniku koji sadrži oko 3.500 jezičnih jedinica iz Jazavice, Roždanika i susjednih mjesta, koje je bilježio petnaestak godina.

Kroz svoj rad u poljoprivredi i savjetovanju značajan je njegov doprinos obnovi obiteljskih gospodarstava tog prostora, a u mirovini i dalje aktivno sudjeluje u kulturnom i stručnom životu svoje Novske.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Donosimo tajne odlične peke, korak po korak: 'Bez toga nema ni života ni teletine'

A kada bih ga htio predstaviti toplije, ljudskije, zaslužnije, onda je to Čovjek, Suprug, Otac, Djed, osoba s crnim humorom kojega u trenucima ushićenja i divljenja nazovem kako bi me centrirao, prizemljio i vratio na početne postavke.

Znamo se cijelu vječnost, skupa smo prolazili puno dobroga, ali i onog drugoga. Kao nagradu pruženom utočištu njegovoj obitelji ratnih devedesetih godina, obiteljski nas je počastio mogućnošću da kumujemo njegovoj kćeri Mateji.

Razveselio ga je moj poziv, ponuda i iskrena molba da sudjeluje u serijalu Iz Grgić kuhinje. I danas vam nudimo njegovo prisjećanje ribarskog menija s Velikog Struga u Mokrom Polju.

MOĆNI ELIKSIR /

Juhe za čelični imunitet: Vratite snagu uz kreativne recepte s bundevom i keljom

A priča ide ovako:

Nekoć Sava nije bila opasana nasipima i s proljeća se razlijevala po lijevom dijelu riječne doline. S porastom vodostaja proljetnim topljenjem snijega u Sloveniji i našim gorskim krajevima, te su se vode kroz ušće Velikog Struga razlijevale u prirodnu retenciju Mokro Polje. Tu je voda stajala sve do kraja svibnja.

Zbog velike površine pod plićinom, voda se ugrijala na optimalne vrijednosti za mrijest šarana. Tako je Mokro Polje bilo prirodno mrjestilište šarana iz Save, Dunava i Tise.

Vrijeme mrijesta bilo je oko sredine travnja, a ovisilo je o temperaturi vode. Pošto je mjesec lipanj oborinski maksimum kontinentalne Hrvatske, događalo se da se Sava razlije i krajem lipnja. To su zvali petrovska voda, koja je također omogućavala mrijest onim jedinkama kojima to nije uspjelo u travnju. Kada se voda povuče u savsko korito, prostor postaje pašnjak. Cijelo ljeto, pa do kasne jeseni i ponovnog razlijevanja Save, tamo borave čorde goveda, konja i svinja.

Kasnije su vlasti zabranile takav izlov, no u vrijeme postavljenog prijestora stanovništvo je odlazilo i tamo se snabdijevalo ribom, posebno za uskrsni post.

Prijestor je postavljan na mjestu gdje je obala rječice bila viša od razine vode na polju. Tu su boravili ribari, a kupci su imali priliku ispeći sebi i svome društvu „šarana na voštjeru“.

To je lokalni pojam (vȍštjer, m. — štap podesan za pečenje ribe: „Ispekli smo ribu na voštjeru“; njem. vȍštit, voštiti: udarati nekoga voštjerom; „Izvoštio ga k′o stare ′lače“), a može se reći i šaran na štapu. Ako je riba veća, stavi se u rašlje i onda kažu: šaran na rašljama.

Šaran na voštjeru

Optimalna veličina šarana za ovaj način spremanja je kilogram i pol. Šarana valja očistiti: skinuti ljusku, izvaditi iznutrice i škrge te ga raspoloviti po kralježnici.

Dobijemo dvije identične pole.

Voštjer je štap debljine palca, zašiljen na oba kraja, s kojega se skida kora i raskoli ga se s tanje strane (3/4 od ukupne dužine). Jedan krak voštjera provuče se kroz škržni poklopac sa strane kože, a drugi se položi na unutarnju stranu polovice i s njim probije u repnom dijelu te spoji (najčešće ribarskim koncem za krpanje mreža) s prvim krakom. Polu treba ostaviti da se osuši. Prije stavljanja uz vatru načini se smjesa (2/3 slatke paprike i 1/3 soli) kojom se pospe osušena polovica šarana na voštjeru.

U ribarskom logoru uvijek gori vatra da se ribari ogriju i posuše mokru robu. Oko te vatre, s debelim slojem žara, zabadaju se voštjeri pod kutom od oko 75°. Prema vatri se okreće strana bez kože, a kada se prilično ispeče, kratko se okrene strana s kožom te, kada toplina žara ispeče, okreće se na drugu stranu sve dok šaran na voštjeru ne bude potpuno pečen. Ovakvo spremanje šarana (može i druge krupnije ribe) zanimljivo je zbog ugođaja i vrlo ugodnog mirisa pečene ribe na otvorenom prostoru. Posjeta ribarima uključuje i darove (rakija, vino i kruh).

Riblji paprikaš s Mostina

Na Mostinama su kuhali i riblji paprikaš da družina i gosti pojedu nešto „sa žlicom“. Deverika je vrsta (šaranova rođakinja) koja se mrijesti od travnja do lipnja i zbog toga su je lovili kada i šarana. Zbog toga se i deverika zatekla u kotliću za paprikaš. Isto tako i štuka.

Bogatstvo ribljeg paprikaša temelji se na količini i vrstama ribe. Za jedan dobar kotlić paprikaša potrebno je 5 kg ribe (šarana, deverike i malo štuke). U kotlić se ulije ulje, i kada se ugrije, dodaju se sitno sjeckani crveni luk (dvije, tri glavice). Kada se luk pirja desetak minuta, doda se cca litra vode.

Kada voda ukuha, dodaju se dvije žlice soli, pet žlica slatke paprike i jedna žlica ljute paprike. Nakon ponovnog ukuhavanja dodaje se još 4 do 5 litara vode, a zatim u ključalu smjesu komadi prethodno očišćene ribe.

Kuhaju još oko pola sata i riblji paprikaš je gotov. Pred kraj kuhanja dodaje se bijelo vino. Slijedi, po različitosti ukusa, dodavanje ljutih papričica.

Polako odumire selo, običaji, sve je manje šarana, a još manje osoba kao naš nedjeljni gost koji vjeruje jedino u zapisano. Ono čega na hartiji nema, kao da se nikada nije ni dogodilo.