Okusi naših baka i djedova, oni sa sela, vratit će mnoge u sjećanja djetinjstva, probuditi najljepše uspomene. No pomalo se zaboravljaju, kao i recepti kako se radi domaća zimnica ili ono "nešto naše".
Na Danas.hr-u pokrenuli smo serijal u suradnji s prof. dr.sc. Ivom Grgićem, akademikom i profesorom Agronomskog fakulteta u Zagrebu, u kojem donosimo recepte kako pripremiti svoj svježi sir, kako napraviti slatke mazalice od sezonskog voća, ukiseliti ciklu i papriku, napraviti krvavice ili svoj domaći sir i sve to na 15. katu nebodera u Zagrebu, Rijeci ili Splitu.
Ovog puta na redu je nedjeljeni ručak! Ima li boljeg poziva vraćanja u sjećanje i djetinjstvo od obiteljskog stola nedjeljom gdje se uz žlicu i ukusno jelo stvarao mozaik za mnoge najljepših sjećanja?
Ideju nam je dao prof. Grgić za pravi nedjeljni ručak:
Čudimo se kako su uvijek nasmijani, da im ne smeta gužva, smeće, male zarade i da ne sudjeluju u bojkotu svega i svačega. Zaboravljamo na njihova rodna mjesta odakle dolaze, glavne gradove za mnoge od nas egzotičnih država, mnoštvo polugladnih usta koja iščekuju njihove zarade ili dio onoga što im razni mufljozi ne ukradu.
Teško je biti stranac ili još naglašenije tuđinac.
I sam se godinama, uz sve pokušaje da se prilagodim "njima", osjećao strancem, to mi je kao i strah
od gladi utkano u neku malu daščicu velike bosanske glave.
Prvi puta sam taj osjećaj imao dolaskom na studij u Zagreb. Drugi puta radeći na baušteli u Stuttgartu. Treći puta nastanjenjem u Zagrebu kao trajnoj odrednici budućeg života.
A nakon toga, pri svakom dolasku u Bosansku Posavinu, u svoju Jošavu gdje također osjećam u zraku 'ma pusti ga, on je...', što mi grozno pritišće zatiljak, dok se polako gegam sokakom gdje više ne pripadam.
Jer danas tamo nema ni kuće gdje sam odrastao, spaljene su i moje školske bilježnice, knjige, pohvalnice, cijeli podsjećajni dio prvih 19 godina odrastanja, a što su brižno čuvali baba Anđa i djed Anto.
U trenucima osjećaja nepripadnosti u mjestima izvan moje Jošave, najteža mi je bila nedjelja, vrijeme
ručka, kada svatko nekome pripada, a ja...
Tako sam zavidio njihovom punom stolu, nedjeljnom ručku... Da, i pitao sam se što je na stolu, iza često neopranih prozora, zagrebačke gospode.
Godine su prošle, pa i ja se smatram Zagrepčancem, danas s izmještenim stolovanjem u Posavskim
Bregima na Grgić gruntu.
I red je, zahvaljujući zagrebačkoj puci, tj. mojoj supruzi Mirjani ili kak' bi ona rekla 'mi s brega, sa Šalate...',da vam prikažem jedan obični zagrebački nedjeljni ručak.
Onak' kak' mi delamo na Šalati, s u posljednje doba sve češće u Posavskim Bregima kraj Zagreba.
Neki od vas su pomislili na puricu i mlince, drugi na ajngemahtec, treći na krautflekice, grenadirmarš
i plućica na kiselo.
Na vašu žalost, ništa od toga.
Odlučili smo se za ono što mi volimo, a to je domaća lešo junetina s dodatkom krumpir pirea, paradajz/rajčica sosa i, naravno, juha s domaćim rezancima.
I odmah isprika, ovaj objed i nije baš jeftin bez obzira na sva smrzavanja i odmrzavanja cijena, a također je potrebno i malo više vremena za spravljanje.
Ali ni nedjelja nije svaki dan, pokušajte i vi ovo spremiti, a mi ćemo vam za sljedeći puta ponuditi nešto jednostavnije i brže.
Juha s domaćim rezancima
Da bi imali pravi domaći ručak, za domaću juhu su potrebni i domaći, ručno rađeni rezanci. Moram priznati da supruga Mirjana u tome uživa, a u krugu prijatelja s kojima se družimo najčešće se i očekuje poznata Mirjanina juha.
Za rezance nam je potrebno 100 grama oštrog brašna, ubacite jedno domaće jaje te miješajte dok ne dobijete konzistentno tijesto. Na stolnjaku ili glatkoj radnoj površini pospite brašna i tijesto razvaljajte da bude što tanje.
Tijesto ostavite da se malo osuši, zarolajte ga te, pazeći na prste, režite na vama prihvatljive debljine trakice. Tako narezano tijesto ili bolje rečeno rezance, ostavite da se još malo prosuši.
Ako ste radili od više brašna i jaja, neiskorišteno tijesto stavite u kuhinjsku krpu te u neku kutiju. Može i od cipela.
Nezgodno je raditi rezance za jedan objed, najčešće to bude za dva obroka, a često se radi kada Mirjana ima vremena, jer nju čeka njena radionica gdje uživa isto kao i u kuhinji.
Imamo sreću da junetinu rijetko kupujemo u mesnici, nekoliko je kanala dostave na kućni prag. Uvijek se kupi više, pri čemu je najviše mesa za lešo, a dobro dođe i nekoliko većih kostiju. Za lešo meso i juhu najbolji je komad flama i jedna kost. U hladnu vodu, ako želite bistru juhu, stavite meso i kost.
Od povrća dodajte korijen celera i peršina, jednu korabu, list peršina i list celera te pastrnjak. I ne zaboravite, na grijanoj ploči, prženi luk.
U ekspres loncu kuhajte petnaestak minuta, sklonite s grijaćeg tijela i kada se malo ohladi, u lonac ubacite očišćenu mrkvu. Lonac opet zatvorite i pustite da 'on svoje odradi'. Kada je gotovo, pažljivo otvorite lonac, izvadite meso, a juhu procijedite.
U međuvremenu ste rezance na pola skuhali, da se oslobode od brašna. Ne zaboravite da rezanci idu u hladnu vodu. Do pola skuhane rezance dodajte u juhu, a u to prvo isperite i ubacite mrkvu.
Pazite da juha ne proključa (ili zavrije), neka se polako kuha dok rezanci ne dođu na površinu. Lonac maknite, dodajte sitno narezan peršin, pustite na pet minuta da se sve odmori i poslužite! Juha koja liječi je pred vama, a svatko, po volji, može dodati soli ili papra.
Juha od rajčice
Preko ljeta, ne na uštrb odmora u Novalji, stignemo pripremiti i domaći kuhani paradajz. I zato je sada jednostavno uzeti bocu iz kredenca, te u malo procijeđene juhe ulijte rajčicu, onoliko koliko će vam nakon ukuhavanja biti dosta, lagano kuhajte te pri kraju dodajte žličicu šećera.
Za sada se krumpir ne proizvodi na Grgić gruntu, ali ubrzo ulazi u proizvodni program te nam dobro dođe onaj kupljen od susede u Bregima.
Recept za najbolji pire krumpir
Nekada je bilo dovoljno nazvati dobrog Velimira zvanog Velja Struja, a on bi se ubrzo pojavio s kaubojskim šeširom i uz poznato 'gospon profesor...., za Vas - ako baš moram - cijena je samo...'. Njega na žalost nema, ode prerano kao i mnogi drugi, ali njegova vrijedna supruga uz pomoć krasnih kćeri i dalje proizvode na daleko poznat krumpir.
U količinama dovoljnim za prodaju na kućnom pragu ili ispred tržnice u Ivaniću. Iako neki vele da boja krumpira ne određuje je li za kuhanje ili pečenje, iskustvena metoda supruge Mirjane je za pire mora biti 'bijeli i samo bijeli'.
Količina krumpira je određena brojem osoba za stolom, tako da ako ga netko i izbjegava zbog 'od njega se deblja', uvijek je nas koji se žrtvujemo. A ako ga ostane više, mogu se raditi i knedle. npr. od šljiva.
Krumpir se dobro opere u hladnoj vodi i guljačem, ne nožem, se oguli pazeći da se puno ne zareže u 'meso', iako ostatke ne bacamo nego pozobaju naše kokice kod susede Milke. Krumpir se nareže na veće komade, stavi u hladnu vodu i kada bude pri kraju, doda se soli. Naš pristup je 'lakše dosoliti nego odsoliti' i pažljivi smo s time.
Kada je skuhan, ocijedi se te još vrućem se doda maslaca i malo vrućeg mlijeka te po želji malo soli. Dobro je koristiti 'staru' gnječilicu, ali može i štapni mikser.
I na stoku su kuhana junetina, pire krumpir i paradajz sos. A neki vole grickati češnjak, jer do ponedjeljka se prolufta. A uz ovaj ručak preporučujemo domaći jabučni sok, a za ljubitelje dobrog vina, Grgić graševina je izvrstan odabir.
Često je nakon toga i neka pita ili savijača, kako bi me neki upozorili, a o pitama i/ili savijačama nekom drugom zgodom.
U slast, jer nakon ovoga objeda nedjeljno popodne izgleda ljepše. Čak i TV program!
POGLEDAJTE VIDEO iz Grgićeve kuhinje: Recepti i priče koje mirišu na tradiciju i djetinjstvo!
