O njemu će reći da je genijalac. Odrastao je uz petrolejku, napamet je znao Smrt Smail-age Čengića, do škole su ga pratili i vukovi – kasnije će postati nuklearni fizičar.

Ovo je priča o čovjeku koji nije planirao biti poduzetnik – nego je iz očaja napravio sustav.

Za Antu Mandića upućeni kažu da njegov potpis moguće stoji iza pola digitalne Hrvatske – ne možete prijeći granicu, ući u bolnicu ili zatražiti sudski spis, a da to ne prođe kroz softver na kojem je radio.

Iz vlastite muke stvorio je tvrtku za koju je mislio da vrijedi jedan polovni auto te nekoliko kompjutera. Kad je dobio prvu ponudu da ju proda, shvatio je: vrijedi milijune.

Kad u razgovoru spomenete njegovo ime, osjetite ono posebno strahopoštovanje - kao da govorite o čovjeku koji je tiho promijenio Hrvatsku, ali kao djetetu najveća mu je radost bili napitak od mlijeka u prahu i marmelada na bijelom kruhu.

Stvorio je regionalnu tvrtku koja je postala IT "div" od 650 ljudi, ali nije ispunio majčinu želju da postane svećenik.

Kao gost u našem podcastu "Ideje na stolu", Ante Mandić otkrio je detalje svog života: kako je od petrolejke došao do tvrtke višemilijunske vrijednosti, kako je naučio voditi sustav od nekoliko stotina ljudi, u čemu je griješio. Dao je mentorske savjete o poduzetništvu, ali i svoj pogled na umjetnu inteligenciju te sveprisutni strah – od nuklearnih bombi.

U prvom nastavku razgovora donosimo detalje iz njegova života koji su ga oblikovali.

Zapadna Bosna: kuća u šumi i život bez struje

"Rođen sam na čudnom mjestu u zapadnoj Bosni – danas ga možete vidjeti samo na Googleu. Kuća na osami, s lijeve i desne strane velika šuma - prvi susjed dva ili tri kilometra udaljen. Sve smo sami proizvodili - osim petroleja, šećera i soli. Imali smo 24 ovce, tri krave, volove – proizvodili smo kiselo mlijeko i maslac, od vune smo preli što smo trebali. Bili smo siromašni, ali živjeli smo – danas bi rekli – zdravo", govori Mandić.

Najčešće se jela pura ili proja – kukuruzni kruh. Kad bi roditelji iz grada donijeli kupovni, to je za njih bio kolač.

'Puje i kujuze i učitelj koji se smije

"Učitelj me jutrom pitao što sam jeo, ja bih rekao: ‘Puje i kujuze’ Nisam znao reći slovo 'r', njega je to nasmijavalo", smije se i odmahuje da nije osjetio težinu što je njegova teškoća bila predmet zabave - čak nastavnika.

Imao je pet i pol godina kad ga je otac odveo u školu na cijepljenje. Učiteljica Ana Živčanić provjerila je zna li koje slovo ili broj – pa ga upisala u školu.

Bio je đak-pješak s nepunih šest godina, svaki dan pješačio je sedam ili osam kilometara dva sata do škole - kroz šumu, preko rijeke, zimi kroz visoke snjegove.

Crvene kapice i vukovi u snijegu

Nosili su crvene kapice kako bi ih lakše našli kad bi se izgubili. A onda i priča s vukovima...

"Hodamo prtinom, naiđu tri vuka, jedan skoči u prtinu, prati nas s desetak metara. Ono zadnje dijete gura predzadnje da ode odostraga i tako bi redom radili spirale po snijegu pokušavajući zgurati onog drugog na kraj kolone", smije se i toj nevolji Ante Mandić.

Stigli bi tako do prvog dvorišta, napravili buku i graju, zvijeri bi pobjegle.

Ipak se ne sjeća da je ijedno dijete stradalo od vuka: "Valjda zato jer je bilo dovoljno janjaca, a i djeca valjda nisu ukusna."

Imali su kod kuće krave, ali najbolji obrok bio je u školi – kuharica Mara zamutila bi mlijeko u prahu i marmeladu namazala na bijeli kruh. Za malog Antu – gozba!

Struju nije imao kod kuće, ni u crkvi, bome ni u školi. A onda je doživio šok - stizalo je putujuće kino. Učiteljica ih je pokušala pripremiti, objasniti što je struja, ali nije išlo... Stigao je veliki kamion i sandučine koje su majstori vukli.

Film Kozara civilizacijski šok

Gledali su film Kozara.

"Poslije filma izašli smo kao mjesečari, da smo tada kojim slučajem sreli kakvog Nijemca, udavili bismo ga zbog filma!", otkriva Ante koliki je to bio civilizacijski udar za njega.

Nakon trećeg razreda, obitelj se preselila u Slavoniju, trebalo je školovati petero djece.

Svjetlo u kupeu i prvi susret sa strujom

Vozio se vlakom i tad je prvi put "vidio" struju - otac je upalio svjetlo u kupeu. Mučilo ga je kako se to stisne prekidač, a zasvijetli na drugoj strani. Kao da je to bila najava da će postati nuklearni fizičar koji sa znatiželjom gleda svijet oko sebe i da postoji svijet "s druge strane prekidača".

Kasnije će postati ponajbolji đak, osvajati natjecanja iz matematike, čak postati stručnjak za nuklearno naoružanje.

Ali put je bio trnovit. Dolaskom u Slavoniju, već na prvom susretu s učiteljicom shvatio je da ga ona ne voli. Kaže, oni su tamo bili "neugledni i siromašnji došljaci" iz Bosne. 

"A kad te učiteljica ne voli – ne voli te nitko!", reći će. Završio je u zadnjoj klupi.

Preživljavanje na drvetu

Kako je preživljavao?

"Imao sam prednost - kuća u Bosni bila je u šumi, znao sam se penjati na drveće, a Slavonci su bili inertni... Za vrijeme odmora bih se popeo na drvo, oni bi me pokušavali pogoditi kamenom. Sišao bih kad bi zvonilo, zadnji bih ušao u učionicu pa mi nisu mogli ništa", prepričava.

Potkraj dana bi izašao kroz prozor iz škole, drugi bi išli na vrata – pa bi se opet mimoišli.

Prvi poduzetnički pothvat - krađa knjiga

A onda se dogodila nevolja: 

"Na nagovor dvojice, dobio sam glupu ideju. Rekli su mi: ‘Ajmo ukrasti knjige, složiti u neku šupu i iznajmljivati djeci za dinar ili dva’". 

Danas će kroz šalu reći da je to bio njegov prvi “poduzetnički poduhvat”. Krenula je akcija - Antu su ubacili kroz prozor u biblioteku, oni su čekali vani s tačkama. Ukrao je 76 knjiga.

"I sve bi bilo u redu da nas nije vidio Ilija iz razreda, prijavio nas - nastao je cirkus!", otkriva detalje nestašluka. 

Učiteljica ionako nije voljela Antu, sada je tražila da ga izbace iz škole. Govorila je da će biti budući lopov: "Tako krene - od igle do lokomotive”.

"Ja sam razmišljao kako se ukrade lokomotiva...? To mi nikako nije bilo jasno - ajde iglu, ali lokomotivu…", nasmijano će.

U crvi prvi put prihvaćen

Nije se mogao vratiti u školu, nije smio ni ići kući da ne dobije batina, pa je lutao. Jednom je tako došao do zvonika crkve i poželio se popeti. Zaskočila ga je časna Zdenka i odvela župniku.

"Pitao me zašto nisam u školi, rekao sam da me učiteljica izbacila, spomenuo knjige... Župnik me odveo u ured i rekao da mogu uzimati knjige koliko god hoću i vraćati ih kako god hoću", prisjeća se.

Krenulo je prijateljstvo, Ante je postao ministrant, u crkvi se dobro osjećao i prvi put prihvaćenim. Naučio je Stari i Novi zavjet, čak išao na natjecanja iz vjeronauka.

Biskupa pustio da ga pobjedi u šahu

U jednoj epizodi čak je zaigrao šah s biskupom Bäuerleinom. Vodio je 2:0.

"Župnik me pozvao sa strane: ‘Pa nećeš valjda pobijediti biskupa...’ Ja sam rekao: ‘Pa zašto ne, bolji sam’", kaže. Tad je shvatio da biskupa ne može pobijediti – partija je završila 3:3.

Najveća želja majke bila je da Ante postane svećenik, no župnik Šverer je objasnio da on nema poziv. Ante je, naime, proučio Bibliju, zabilježio dimenzije Noine arke, pa izračunao koliki volumen zauzimaju životinje – muško i žensko od svake vrste – i koliko hrane trebaju za 40 dana.

"To nije moglo stati u Arku!", zaključio je Ante i tražio pojašnjenje župnika. Ovaj mu je objasnio da se vjera zato tako zove, jer se ona ne propituje. A Antinoj majci pojasnio je da njezin sin nema poziv. No prijateljstvo njih dvojice potrajalo je cijeli život: ispratio ga je na studij, poklonio mu sat, a svaki put kad bi se ponovno sreli – igrali bi šah.

Njegov otac namijenio mu je da postane zidar nakon škole, od zanata se dobar kruh zarađuje. I dobro je da otac nije bio kod kuće kad je direktor škole otišao i upisao Antu u gimnaziju. U mjestu se nije moglo protiv dvoje ljudi - župnika i direktora. Pa je Antin otac pregrizao tu muku. 

A onda se opet umiješala sudbina.

Stipendija za Vojnu školu i psovka oca: 'Ova država će propasti!'

"Bila je 1971. – vrijeme Hrvatskog proljeća. Bilo je malo Hrvata u vojsci pa je krenula akcija. U gimnaziju je došla ekipa iz Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, prezentirali su Vojnu akademiju i htjeli privući što više Hrvata. Pričali su o stipendijama, rekli da u Zagrebu, na Črnomercu, postoji raketno-elektro smjer... Nas dvojicu iz razreda to je privuklo. Prijavili smo se i dobili stipendiju već u trećem razredu", govori.

Stipendija je bila prilično visoka, prvi put kad je donio  novac majci - to je bilo više od očeve plaće. Trebalo je objasniti kako je moguće dobivati novac ako dobro učiš.

"Otac je vikao: 'Vražji... ova će država propasti! Oni tebe plaćaju da učiš? Pa gdje to ima?' Kad je vidio da dobivam novac, pitao me zašto ga dobivam. Rekao sam mu da sam stipendist i da moram dobro učiti jer dobivam i dodatak za odličan uspjeh", prepričava.

Priznaje da nije planirao završiti "velike" škole, biti najbolji... – nije imao nekih ideja.

Najbolji u klasi u Vojnoj školi

"Uvijek sam bio nekako bačen u nešto i onda sam pokušavao biti maksimalno dobar", pojašnjava. Pa je bio najbolji u klasi kad je došao u Zagreb na vojno školovanje za oružje za masovno uništavanje – to je bio naziv za nuklearno oružje i bojne otrove.

Postao je potom profesor na Vojnoj akademiji, predavao je "rukovođenje komandama". Baš to iskustvo pomoći će mu kasnije u vođenju tvrtke sa stotinama zaposlenih.

Kao nuklearni fizičar bavio se izračunima pa je dobio pristup računalima što će mu kasnije postati kruh. Posljednju godinu u vojsci proveo je na Bliskom istoku kao vojni savjetnik. Kad se vratio, Jugoslavija se već raspadala, kaže – počelo je prebrojavanje po nacionalnoj, ideološkoj i drugim linijama.

Napustio vojsku i ostao 'na cesti'

"Ja se nisam uklapao ni po ideološkoj ni po nacionalnoj liniji. Izašao sam iz vojske na zadnji dan rata u Sloveniji", govori. 

Nije imao posao, a imao je suprugu i dvoje djece. Osnovao je tvrtku IN2 iz vlastite muke za 400 maraka – priznaje da nije ni znao što će s njom. Jedino što je znao bili su kompjuteri, ali kod kuće posla nije bilo.

Bio je toliko "gladan" posla da – kad su pitali zna li... - ne bi ni čuo drugi dio pitanja nego je odgovorio: "Da!" Prvi posao bio je za Slovence, softver za osiguravateljsku kuću. 

Radio je već softver za oklopnu brigadu, ovo je bila "lakša" verzija. Tako je prvi posao Ante Mandića bio za tvrtku izvana i on je u startu bio - izvoznik. Uskoro je dogovorio sličan posao u Hrvatskoj, a onda se prvi put javila država s "hitnim poslom" koji treba napraviti.

Sve poslove je prihvaćao iz očaja

"Tada je to bilo revolucionarno – trebalo je napraviti sudski registar na kompjuteru i zamijeniti knjige i papire. Iz Zavoda za informatizaciju državne uprave pitali su znamo li to napraviti. Naravno da smo odgovorili da znamo, pa smo i napravili. Sustav postoji i danas – ako registrirate tvrtku, to je softver koji smo mi napravili 1995.", prepričava.

Počeo je polako pisati povijest digitalizacije Hrvatske. Danas mnogi procjenjuju da softveri izrađeni u njegovoj tvrtki stoje iza oko 50 posto digitalne Hrvatske.

"Kad ulazite u bolnicu, kada prelazite granicu to su naši softveri – danas je to Schengen, odnedavno i novi Entry/Exit... Sve smo to mi odradili....", kaže. Tijekom godina IN2 je postao pojam izvrsnosti u IT-u.

Istoimena tvrtka Antonia u Bacreloni

Kao anegdotu ispričat će da je tvrtku osnovao 1992., puno kasnije naišao na istoimenu tvrtku osnovanu u Barceloni.

"Bave se istim poslom, vlasnik i direktor zove se Antonio, ja – Ante. Zona sumraka", smije se. Ipak, kaže da se ne radi o plagijatu jer j ta tvrtka nastala prije nego što je internet stigao u Hrvatsku i prije nego se mogla njegova tvrtka "pretražiti" na internetu.

Ipak, nije bilo se lako. Morao je ući u svijet biznisa, ekonomije, nije znao ni što je faktura, bilanca... 

"Tako sam prvi put 1994. napravio bilancu. Nisam imao novca, a imao sam malu dobit! Kako? Mučila me ta se matematika koje nema u fizici i matematici. Rekli su mi – to je ekonomska matematika!", otkriva kako je otkrivao tada njemu novi svijet.

Već su stasali u tvrtku od 50-ak ljudi, pojavio se i prvi kupac iz Izraela.

"Pitao sam ga: ‘Pa koliko bi vi to platili?’ Kaže on: ‘Nisam gledao brojke, ali nekih dva do tri milijuna maraka.’ Bio sam u šoku... Ja sam mislio da vrijedimo koliko naš polovni auto i nekoliko kompjutera", otkriva. 

Tada je shvatio da ima nešto što vrijedi i što se ne može izvagati kao vreća ili vagon. Bio je to softver. Tvrtku nije prodao, a prvi kredit dobio je tek 2007. Počeo kupovati druge tvrtke, rasti i došli su do sototine zaposlenih u IN2, s poslovanjem u šest zemalja.

Postao je 'stari-up'

"Postao sam biznismen sa 37 godina pa sam u šali govorio da nisam startup nego ‘stari up’", govori. Pogonio ih je uspjeh, nakon svakog bi se opet osnažili. "Riješili" su sudski registar, izradili softver za fondove, i svaki novi izazov donosio je uspjeh kao najveću nagradu. 

Sustav je rastao, IN2 je postao čak i politički relevantan. Priznaje - tada se i umorio. Prodao je tvrtku koja je bila već jaki regionalni igrač Kanađanima za milijune. 

Trenutak slabosti i prodaja IN2

Priznaje - to je možda bio trenutak slabosti i da danas zbog toga žali.

"Nisam to prebolio. Istina, dobijete puno novca, ali ti mi novci tada više nisu bili potrebni. Znate, u tih 20 godina biznisa, riješite sve svoje elementarne potrebe. Ako ste skromni, to je lijep stan, auto i to je to", priznaje. Iza sebe je ostavio već trenutke kad bi u stanu od 55 kvadrata na zagrebačkom Središću radio uz suprugu koja bi za stolom radila pitu. Nije osjetio težinu, baš kao što nije bilo težine odrasti uz petrolejku - za bolje nije znao pa je bilo dobro. Siromaštvo za njega nikad nije bio neki posebni problem. 

"Jedino što je žalosno jest to što sada živim u stanu koji ima radnu sobu i sobu viška. Uselio sam tu 2010., pred kraj radnog vijeka. To čak nije i fer i Amerikanci imaju to bolje posloženo - oni na početku rješavaju sva pitanja pa cijeli život otplaćuju. Kod nas je obrnuto", kaže.

U mirovini je uvjetno - i dalje ima nekoliko manjih tvrtki, aktivan je i kao senior - spoj je to riječi mentor i senior. Sada rado dijeli iskustvo mlađima. 

Na pitanje ima li nešto u životu za čime žali, u čemu je pogrijepio, otkriva da je to bio trenutak slabosti kad je prodao IN2. "Pet godina sam odolijevao, imao puno kupaca i na kraju su me ‘uhvatili’ kad sam bio u jednoj osobnoj i poslovnoj situaciji. Rekao sam – dosta mi je. I prodao", iskreno će.

O sebi kaže da zapravo nije birao da bude poduzetnik i da njegov golemi uspjeh nije plod nekog "genijalnog uma ili velike ideje".

Pokretanje posla kao akt preživljavanja

"Nisam imao pojma što radim – osnivanje tvrtke bio je akt preživljavanja. Ja često kažem da poduzetnik nastaje iz očaja. Tako ja nisam planirao u kojem će smjeru ići. Bio sam kao kajak na divljim vodama, pustio da me voda nosi i svo vrijeme gledao da se ne razbijem, ne nasučem, ne prevrnem... Čekao sam da konačno uplovim u mirno jezero, rijeku ili more. Tek tada možete početi planirati", iskreno će. 

Ante Mandić u svojoj karijeri tako je od siromašnog dječaka kojeg učiteljica nije voljela, postao pojam uspjeha i ostaviti golem trag u digitalnoj Hrvatskoj. 

U našem idućem nastavku razgovora s Antom Mandićem donosimo: kako se vodi sustav od 650 ljudi, zašto se mnoge firme ‘slome’ na brojci 50 – i kad osnivači postaju smetnja. 

POGLEDAJTE VIDEO Bruce Yerkovich je američko-hrvatski poduzetnik koji u Lici gradi golemi san