Kina pažljivo prati kako Sjedinjene Države i Izrael bombardiraju Iran. Peking je, na kraju krajeva, najvažniji partner Teherana. Dvije zemlje imaju zajedničku povijest i ciljeve: obje vuku korijene iz drevnih nezapadnih civilizacija i obje se protive globalnom poretku kojim dominira Zapad.

Energetska sigurnost Kine također je povezana s Iranom. Više od 55 posto ukupnog kineskog uvoza nafte u 2025. godini došlo je s Bliskog istoka, otprilike 13 posto iz samog Irana. Većina toga mora proći kroz uski Hormuški tjesnac koji graniči s Iranom.

Američko-izraelska kampanja bombardiranja poremetila je opskrbu Irana naftom i mogla bi potkopati proizvodnju u zemljama Perzijskog zaljeva. Kako to potencijalno ugrožava sposobnost Pekinga da otprema naftu iz regije, neki analitičari nagađaju da će Peking priskočiti u pomoć Teheranu, bilo izravnom vojnom intervencijom bilo materijalnom podrškom dvojne namjene - nešto slično tome kako Kina pomaže Rusiji u ratu u Ukrajini. 

No iako je Kina zabrinuta, malo je vjerojatno da će se uključiti, piše Foreign Affairs u svojoj analizi.

RAT NA BLISKOM ISTOKU /

Izvanredno stanje u Emiratima, pogođena naftna rafinerija u Bahreinu. Trump želi birati novog vođu Irana

Oštar ton i ništa više

Nakon 12-dnevnog rata Izraela protiv Irana u lipnju 2025., Kina je Islamskoj republici u znak podrške ponudila samo diplomatsku retoriku. Slično tome, ovih dana je kineski ministar vanjskih poslova oštrim tonom osudio atentat na ajatolaha Alija Hameneija, ali ne i kampanju protiv Irana. 

Kinesko ministarstvo je pozvalo "relevantne strane da zaustave vojne operacije" - zahtjev je upućen SAD-u, Izraelu, ali i Iranu. Kineska glasna podrška poštivanju "suvereniteta, sigurnosti i teritorijalnog integriteta" zaljevskih država sugerira da Kina pokušava ostati u dobrim odnosima sa zemljama u Zaljevu koliko i s Iranom.

Ovakav pasivni pristup prema Iranu dugo se najavljivao.

Od 7. listopada 2023., kada je Hamas napao Izrael, Peking je sve više razočaran Teheranovim sposobnostima i kredibilitetom kao regionalne sile. Kineski stratezi također su izgubili povjerenje zbog iranske uporne želje za pregovorima u Washingtonu, očekivali su da zemlja uzvrati udarac. 

Peking ne vidi promjenu režima u Iranu kao najgori mogući scenarij jer je Kina spremna surađivati s bilo kojim iranskim vodstvom, dokle god ono štiti tokove nafte i daje prioritet zajedničkim ekonomskim interesima. Jedino ako su ti interesi ugroženi ili ako dugotrajni rat poremeti iskoruku nafte kroz Hormuški tjesnac, Peking je voljan snažnije odgovoriti.

'NISAM TO ŽELIO NAPRAVITI' /

Optuženi za planiranje atentata na Trumpa tvrdi da je djelovao pod prisilom

Napuhani kapaciteti

Kineska strategija prema Iranu dugo se temeljila na pretpostavci da bi zemlja mogla biti uporište za interese Pekinga na Bliskom istoku.

Kako bi naglasili svoju rastuću suradnju, Iran i Kina potpisali su 2021. 25-godišnji pakt o strateškoj suradnji težak 400 milijardi dolara. Cilj je bio jačanje ekonomskih i sigurnosnih veza.

Ostvareno je malo projekata predviđenih tim paktom, uglavnom zbog zabrinutosti Irana da bi kineski utjecaj ugrozio iranski suverenitet i neovisnost. Peking je postao frustriran nedosljednošću i nepouzdanošću Teherana, ali i utvrdio da su iranska moć i revolucionarni akreditivi precijenjeni.

Iran ima deset puta veću populaciju od Izraela i tri puta veću od Saudijske Arabije. Ipak, njegov BDP je manji od 90 posto izraelskog i samo 25 posto BDP-a Saudijske Arabije. Prema procjeni Pekinga, Iran je koristio posredničke ratove i asimetrično ratovanje kako bi odvratio svoje protivnike, ali to je napuhalo njegove kapacitete, a prikrilo njegove unutarnje slabosti.

Pat pozicija i slabašne odmazde

Kina vidi i nesklad između iranskog strateškog cilja vođenja islamske revolucije i uvjeta potrebnih za njegovo postizanje. Prema javnim komentarima i analizi Niu Xinchuna, izvršnog direktora Kinesko-arapskog istraživačkog instituta na Sveučilištu Ningxia, ideologija iranskog režima isključuje kompromise i ustupke SAD-u o političkim i nuklearnim pitanjima. Ali, zemlja je pod teškim sankcijama i njezin bolji odnos s SAD-om je temeljni preduvjet da osnaži ekonomiju i ublaži vanjski pritisak koji ometa domaće reforme.

Iran je, dakle, zaglavljen između svog protivljenja SAD-u i potrebe za postizanjem dogovora s Washingtonom, kao i između svojih teoloških konzervativnih korijena i potrebe za reformama.

Dapače, kineski analitičari smatraju da Iran nije pokazao dovoljno odlučnosti izravno se suočiti sa svojim protivnicima. Svaka njegova odmazda za izraelski ili američki napad iz kineske perspektive smatra se razočaravajućom. 

Tako su i mnogi kineski promatrači smatrali da je iranski odgovor na 12-dnevni rat, koji je uključivao prethodno upozorenje Kataru i SAD-u prije lansiranja projektila, nesrazmjerno slab i neučinkovit.

Pesimizam o iranskoj sudbini sada je ugrađen u kineske procjene Bliskog istoka: u trenutnoj krizi, kineski čelnici javnog mnijenja poput istaknutog stručnjaka Hu Xijina žale se na kaljužu s kojom se Iran suočava i krive Teheran da je zemlju doveo u takvo stanje.

'HORMUŠKA INFLACIJA' /

Od benzina i plina preko avionskih karata do pistacija: Evo što bi sve moglo poskupjeti

Niz razočaranja

Način kako Iran tretira svoje posrednike dodatno je oslabio kinesko povjerenje. Te su skupine od 2023. ciljane i uništene jedna za drugom. Izraelske snage ozbiljno su nagrizle Hamas i Hezbollah, a Iran nije uspio pružiti značajnu podršku.

Peking je 2024. zapanjeno promatrao i kako je iranski potpredsjednik Mohammad Zarif porekao veze Irana s posredničkim skupinama u regiji - takozvanom osi otpora - i izjavio da Iran nema kontrolu nad njihovim postupcima.

Zatim je u travnju 2025. Iran evakuirao svoje vojno osoblje iz Jemena usred američke kampanje bombardiranja. Time je napustio svoje saveznike Hutiste, a sve zato da izbjegne veće napetosti s Washingtonom i održi nada u nastavak pregovora s Amerikancima.

Peking je razočaran i domaćim neuspjesima iranskog režima. Iako su se kineski državni mediji suzdržali od otvorenog kritiziranja režima, kineska politička zajednica usmjerena na Bliski istok jasno vidi loše donošenje odluka, raširenu korupciju i loše upravljanje u Teheranu.

Izraelska sposobnost infiltracije u iranski sigurnosni aparat, što mu je omogućilo da učinkovito cilja iranske vojne vođe i nuklearne znanstvenike tijekom 12-dnevnog rata, sugerira da mnogi iranski dužnosnici ne vjeruju vlastitom sustavu i da su spremni prodati svoju zemlju. 

Kinesko razočaranje iranskim vođama znači da Peking nije nužno protiv promjene iranskog režima. Cilj mu je da Iran ostane održiv ekonomski partner. Štoviše, ako američki i izraelski napadi smanje iranske odmetničke vojne ambicije i ako se zemlja pozicionira kao ekonomska sila na Bliskom istoku, to bi predstavljalo budućnost koju bi Kina rado prihvatila.

EUROPA, AUSTRALIJA, NOVI ZELAND... /

Paraliza Dubaija izazvala kaos, svi žure s evakuacijama: Ovo je najveći poremećaj od Covida!

Ozbiljan test za Kinu

Peking vjerojatno neće pokušati podupirati iranski režim zbog svojih vlastitih odnosa s SAD-om. Američki predsjednik Donald Trump i kineski predsjednik Xi Jinping trebali bi se sastati krajem ožujka. Taj sastanak nudi priliku za potencijalni veliki dogovor između SAD-a i Kine i mogao bi dovesti do smanjenja napetosti nakon osam traumatizirajućih godina natjecanja velikih sila.

Peking ne želi da rat na Bliskom istoku poremeti njegove napore da surađuje s Trumpom. Njegov interes za Iran je, prije svega, energetska sigurnost. 

Iako je Kina diverzificirala svoju opskrbu energijom i uložila velika sredstva u ugljen, solarnu energiju, energiju vjetra i nuklearnu energiju, nafta igra nezamjenjivu ulogu u njezinom gospodarstvu. Procjenjuje se da zemlja ima između 1,3 i 1,4 milijarde barela nafte u rezervama, ili oko 30 posto svog uvoza u 2025. To je dovoljno da izdrži kratkoročni, ali ne i dugoročni poremećaj u isporukama s Bliskog istoka.

Stvar koja Kinu brine - i što bi joj moglo poremetiti računicu - jest zatvaranje Hormuškog tjesnaca, čime bi se prekinulo više od polovice kineskog uvoza nafte.

Tijekom 12-dnevnog rata, kineski stručnjaci odbacili su iransku spremnost da zatvori Hormuški tjesnac jer su vjerovali da bi to antagoniziralo cijeli Zaljev i smanjilo Iranu prihode. Peking je taj argument koristio kako bi opovrgnuo nagađanja o potencijalnoj kineskoj vojnoj prisutnosti u regiji. Sada je pretpostavka o tome da globalni proizvođači i potrošači energije neće dopustiti raspad regije stavljena na kušnju. 

Peking pritišće Teheran da drži Hormuški tjesnac otvorenim i da izbjegava bilo kakve akcije koje bi mogle poremetiti isporuku energije. Kina ima alternativu u Rusiji iz koje trenutačno dolazi 17 posto kineskog uvoza nafte, ali zemlja se ne želi previše oslanjati na jednog dobavljača jer strahuje od još jednog velikog poremećaja u opskrbi.

Samo da brzo završi...

Dugotrajni rat bio bi još veći test za Kinu. Preživi li iranski režim američko i izraelsko bombardiranje, ​​Kina bi teško mogla stajati po strani i uskratiti mu pomoć. Iran je i dalje ključni regionalni partner Kine. Odbijanje pružanja podrške razotkrilo bi nedostatak kineske predanosti.

Ako bi se Kina pak uključila, njezina podrška Teheranu morala bi nalikovati onome kako je Kina pomogla Rusiji: osiguravajući opskrbu tehnologijama i opremom dvojne namjene poput dronova; kupujući iransku naftu i nudeći tehnološku podršku za izgradnju iranske lokalne obrambene industrije. A to bi moglo produžiti rat. 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Međutim, uruši li se iranski režim brzo, poput onog Bashara al-Assada u Siriji ili ako se situacija brzo stabilizira kao nakon uklanjanja Nicolása Madura iz Venezuele, Peking vjerojatno neće razmišljati o takvom ishodu.

Kina je već izgubila vjeru u vodstvo Islamske Republike, sada joj je važno shvatiti kako može surađivati sa sljedećim nositeljima moći i tako održati protok nafte s Bliskog istoka.

POGLEDAJTE VIDEO: Ima li opravdanja za napad na Iran? Stručnjakinja objasnila kako to SAD može dokazati: