Prije godinu dana pisao sam o jednom svom njujorškom poglavlju. Sjećam se kako sam tad mislio da je to jedan “bad boy” od grada, s masnicama i ožiljcima, s aerodromima u “ruševnom stanju”, a i da se ja, eto, za razliku od 66 milijuna drugih turista koje grad posjete godišnje, baš ja nekako uklapam. Sad na to gledam sa smiješkom, kao da listam vlastiti dnevnik; podsjetnik je to da je svaka američka avantura jedan maraton, gdje svaka etapa imala svoj posebni ritam ritam i drukčije lice.

Kaos i mir

Vidim da su, kao ja svaki prethodni put, milijuni i dalje fascinirani Velikom Jabukom. Čudna mi čuda. Sve već znam: vijećaju hoće li će prije ići na besplatni trajekt za Staten Island, ili će Brooklynski most, ili na Uber Black, recimo, da se bar na tren malo osjete kao Kardashiani. I oni bi diskutirali s aktivistima na Washington Squareu, a onda, poput domaćih, obavezno subotu proveli na sajmu vintage ploča negdje u sportskoj dvorani u Brooklynu. Sve to, kladim se, uredno će se dokumentirati na Instagramu, pretvoriti u inspiracijski LinkedIn post, da cijeli svijet vidi kako „vole svijet“.

Foto: Danijel Rakić

Ja, sâm na odmoru, bez logistike i bez kolega, promatram to sa strane i smijem se u sebi. Nemam se potrebu pridružiti se grupnoj ekstazi. Dovoljno mi je da hodam, upijam, i pišem. Meni ova dionica više nije poslovna, diplomatska ni istraživačka, nego praznična. Kao da sam nakon svih vojnih baza, planinskih visina i bijesnih aerodroma, napokon sebi dopustio predah. I da, on uključuje i New York, ali i nešto više: sjeverno od njega, u dolini veličanstvene rijeke Hudson, otkrio sam drukčiji puls.

Nasljednici i Sing Sing

Selo Ossining malo je manje od sata sjeverno. Radujem se beskrajno. Tu je rijeka široka dvije i pol milje, četiri kilometra, a  na obali je zloglasni Sing Sing, zatvor “supermax” osiguranja, kome takav kontrast čini druga obala, s blagim padinama u već mekanim jesenskim bojama. Autom se može fino proći kraj stražarnica i zidina i već iz kola čitati još jednu Ameriku, onu zatvorskih filmova i gangsterskih epova. Stajem u diner “Kod D”, u kojem su snimane scene „Nasljeđa”. Tu je Tom Wambsgans, jedan od ključnih ljudi imperije u toj seriji, objašnjavao mladom Gregu Hirschu kako bi mogao završiti u zatvoru. Da bi mu to ilustrirao, poručuje sve s menija, pa kaže: “Bolje se odmah navikni na ove zatvorske splačine.” Poručujem sve to i ja. Ljubazna konobarica se šali na račun “splačina”. Nije da nije u pravu: kava prosječna, pecivo još gore, ali historijski separei, stolice i šank nose neku simboličku težinu. Evo, i ja sam tu, za trenutak, neki “nasljednik”.

I inače je dolina Hudsona svijet za sebe. Brda u izmaglici, zabačene teretne pruge, kamene crkvice i drvene kuće koje stoje kao ilustracije iz starog romana. Odavde Manhattan izgleda kao daleka legenda, pa je jasno zašto se Newyorčani sele ovamo: tiše jest, nema frke brzog hoda, štakora po metrou, nema brojki koje te satiru, samo ritam koji dopušta da se sjedne, da se udahne, da se gleda preko rijeke. Nakon Washingtona, Kansasa, Charlottea, Colorada i samog New Yorka, logično je bilo završiti u tišini.

Sve ili ništa

Ipak, dovoljno sam blizu tom mitskom newyorškom otoku na kom e se ostvaruju najveće ambicije svijeta. Jer, dok sam ja vozio prema Hudsonu, u gradu je već kuhala nova utrka. Njujorška gradonačelnička kampanja približava se vrhuncu: Zohran Mamdani, socijalist iz Queensa, službeni je kandidat demokrata i vodi u anketama dvadesetak postotnih poena ispred Andrewa Cuoma. I ovaj je demokrat, no jedan bivši guverner moćne države New York nije mogao dopustiti sebi da podrži partijskog kolegu, pa se ipak i sam kandidirao.. Za to vrijeme, struka gradu daje ocjenu „dva plus” za infrastrukturu: metro, cijevi i vodovod najgore su ocijenjeni u zemlji. Ukratko: ista priča, nova lica. Ta utrka pokazuje koliko New York i dalje sjedi na eksplozivnoj mješavini nade i nezadovoljstva. Sadašnja guvernerka države New York Kathy Hochul javno je podržala karizmatičnog Zohrana, pa time dolila ulje na vatru i uskomešala duhove unutar demokratskog establišmenta. Kritičari Mamdanija optužuju za levičarski radikalizam, a pristaše ga vide kao nadu da se stari New York može vratiti i biti ono što je bio: grad se sve svoje ljude i svakoga tko tu dođe. 

Kraj, ili početak?

Vidjet ćemo što će biti, no New York ostaje najveći dokaz američkog paradoksa. Sve se ruši, a sve funkcionira, sve je raspadnuto, a sve ide dalje, ulice su raskopane, metro je spor, a građani i dalje vjeruju da će baš ovdje pronaći – uspjeh. To je, valjda, onaj duh koji gradu daje privlačnost i onda kad ti se čini da ga je lakše voljeti izvana nego iznutra.

Bez miksa ludila, tišine, štakora, lude utrke i neobičnog mira tako blizu najpoznatijeg grada na planeti, izgleda da nema ni pravog pogleda preko oceana. Iz Bijele kuće opet stižu uznemirujuće prijetnje, na drugome kraju zemlje događa se šokantno političko ubojstvo, zbog toga se potom otvoreno gase mediji. Sjedam u avion sa šokom i nevjericom i mislim kako je možda ovo zadnje poglavlje. A možda samo pauza prije sljedećeg.

POGLEDAJTE VIDEO: Prof. Kurelić: 'Trump nije strašno uzbuđen činjenicom da nije uspio riješiti stvar s Putinom