Nacionalni vođe koji gube ratove ponekad se očajnički kockaju. Poraz ili čak nedostatak pobjede mogu ugroziti njihovu moć pa su ponekad spremni poduzeti odvažne ili nestandardne poteze kako bi pokušali preokrenuti stvari. To je veliki strah od rata u Ukrajini: ako ruski predsjednik Vladimir Putin procijeni da je stjeran u kut, mogao bi se odlučiti na katastrofalne akcije.
U tjednima nakon dramatične ukrajinske rujanske ofenzive, Putin je već pokazao svoju spremnost da naredi konvencionalne zračne i raketne napade na civilne ciljeve, uključujući naseljena središta i infrastrukturu elektroenergetskih mreža u mnogim dijelovima Ukrajine.
Ruske snage mogle bi obnoviti napade na nuklearnu elektranu Zaporižija, riskirajući oslobađanje nuklearnog zračenja. Još gore, mogle bi rasporediti kemijsko ili biološko oružje protiv ukrajinskih ciljeva. Međutim, moralna osuda koja bi uslijedila, mogla bi odvratiti Moskvu od takve akcije.
Racionalno promišljanje
Mnoge promatrače zabrinjava Putinovo učestalo spominjanje nuklarnog oružja. Putin je 27. listopada izjavio: "Nema smisla [upotreba nuklearnog oružja], ni političkog ni vojnog.", ali njegovi prethodni komentari nisu bili previše umirujući. Hoće li se držati podalje od nuklearne opcije čak i ako postane očajniji? Dobra je vijest da povijest sugerira kako Putin vjerojatno neće ispuniti najgore strahove Zapada.
Neki vođe su u izgubljenim ratovima poduzimali drastične akcije kako bi spriječili poraz, ali ugoavnom nisu posezali za onim najdrastičnijim mjerama, bilo iz političkih ili strateških razloga. Kao i drugi čelnici prije njega, Putin će uzeti u obzir mogu li njegovi postupci doista pomoći da pobijedi ili mogu Rusiju izložiti još većim gubicima pa tako i potkopati njegovu vladavinu kod kuće.
Iako razloga za brigu i dalje ima, ispitivanje načina na koji se čelnici ponašaju u ovakvim situacijama, moglo bi pomoći SAD-u i saveznicima da racionalnije promišljaju o Putinovim prijetnjama kada oblikuju vlastitu politiku.
Teorija pobjede
Kroz 20. i 21. stoljeće, mnogi čelnici koji su se borili u gubitničkim ratovima pokušavali su nekako doći do pobjede. Povremeno bi ti riskantni potezi uspjeli, poput divljeg kockanja SAD-a tijekom Korejskog rata da poduzmu amfibijsko iskrcavanje Inchon, u kojem je, nakon tjedana sjevernokorejskog napredovanja, general Douglas MacArthur pokrenuo iznenadni napad na utvrđeno mjesto iza neprijateljskih linija i ostvario odlučujući pobjedu.
Međutim, takvi potezi često propadaju: primjer je odluka Njemačke da započne neograničen podmornički rat u Atlantiku u siječnju 1917., što je završilo uvlačenjem SAD-a u Prvi svjetski rat i konačnim porezom Njemačke.
Dvije su stvari jasne u vezi s vojnim kockanjem ovakve vrste. Prvo, takvi potezi obično se grade na teoriji pobjede. Države će se upustiti u riskantan potez samo ako postoji logika po kojoj bi to moglo preokrenuti rat. Naređujući njemačku ofenzivu posljednjeg daha u regiji Ardeni u Belgiji u prosincu 1944., Adolf Hitler se nadao razbiti američku liniju i prisiliti američkog predsjednika Franklina Roosevelta da razmotri mirovne pregovore. Napadi projektila SCUD iračkog vođe Saddama Husseina na izraelske gradove tijekom Zaljevskog rata 1990.-1991. imali su za cilj odvojiti arapske države od koalicije UN-a. Nijedan od ovih vođa nije postigao željeni cilj, ali u oba slučaja, u igri je barem bio veći plan.
Rizici od eskalacije
Drugo, samo zato što rat ide u lošem smjeru, ne znači da je sve na stolu. Unatoč tome što su stjerani u kut, čelnici mogu odbaciti neke opcije odnosno, mogu biti oprezni s potezom koji bi mogao izazvati prevelike strateške troškove, čak i ako bi mogao preokrenuti plimu na bojnom polju.
U Korejskom ratu, primjerice, kineska intervencija u studenom 1950. predstavljala je ozbiljne rizike za položaj tamošnje američke vojske. Ipak, Trumanova administracija isključila je izravne napade na kineski teritorij jer su rizici od eskalacije s nuklearno naoružanim Sovjetskim Savezom bili previsoki.
U drugim slučajevima, čelnik može odbaciti neke opcije iz straha od političke reakcije. Čak i nemilosrdni autokrat može prepoznati diplomatsku cijenu nekih vojnih mjera. To ne znači da se čelnici ustručavaju svih gadnih poteza, ali postoje oni za kojima nisu voljni posezati čak ni u očajničkim vremenima.
Moralni razlozi
Od 1945. bilo je nekoliko slučajeva u kojima su se nuklearno naoružane zaraćene strane našle u gubitku ili u zastoju konvencionalnih ratova protiv nenuklearnih protivnika. Pa ipak, odlučili su da neće posezati za nuklearnim oružjem: SAD u Vijetnamu i Afganistanu, Francuska u pobunjeničkom ratu u Alžiru, Kina u svojim ratovima s Vijetnamom kasnih 1970-ih i 1980-ih, i Sovjetski Savez u Afganistanu 1980-ih. Iako nisu uspjeli ostvariti svoje vojne ciljeve konvencionalnim sredstvima, nitko od njih nije pribjegao nuklearnom oružju.
Čak su i ponajgori režimi ponekad sputani moralnim razlozima. Primjerice, carski Japan tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od najgenocidnijih režima u povijesti. Godine 1945., dok se poraz činio neizbježnim, Japanci su razmišljali o pokretanju izvanrednog napada biološkim oružjem na San Diego, raspršujući iz hidroaviona buhe zaražene bubonskom kugom. Operaciju je na kraju otkazao japanski načelnik glavnog stožera, dijelom, rekao je, jer iako je Japan upotrijebio biološko oružje protiv Kine ranije u ratu, upotrijebivši ga protiv SAD-a "Japan će se suočiti s osudom svijeta".
S obzirom na ovaj opći obrazac suzdržanosti, koji bi faktori mogli oblikovati Putinovo razmišljanje ako se ruski vojni neuspjesi nastave gomilati?
Visoka cijena rata
Kalkulacije ruskog čelnika uokvirene su činjenicom da je toliko toga stavio na rat. Jasno je da se boji izostanka pobjede odnosno, izostanka značajnih ustupaka ukrajinske vlade. Uložio je sve, opisujući "specijalnu operaciju" kao ključnu za zaštitu Rusije od NATO-a i neutraliziranje "nacističke" prijetnje koju predstavlja Ukrajina, kao i za Rusiju da ostvari svoj pravi identitet i granice Novorusije. Uložio je i značajan napor da učvrsti svoju vlast, čak i tijekom rata.
Ako Rusija ne uspije u Ukrajini, to bi moglo predstavljati stvarnu prijetnju Putinovoj vlasti. Masovna revolucija u stilu 1917. nije vjerojatna, kao ni nasilni vojni udar. Ali moguće je zamisliti uklanjanje s vlasti bez krvi, na način svrgavanja Nikite Hruščova 1964. ili Mihaila Gorbačova 1991.
S vlastitom moći na kocki, Putin je možda dodao poticaj za nanošenje veće boli i razaranja u Ukrajini. Primjerice, eskalirajući razinu civilne patnje, kao što je Rusija učinila posljednjih tjedana, Putin se može nadati da će natjerati Kijev na ustupke. Unatoč tome, očajni Putin, slično svojim kolegama u ranijim izgubljenim ratovima, vjerojatno neće slijediti drastičnije opcije.
Okretanje leđa saveznika
Najmračnija noćna mora Ukrajine i njezinih zapadnih saveznika je, naravno, ruska odluka da pokrene nuklearne napade. Ali, pritom treba uzeti u obzir čimbenike koje bi i Putin mogao uzeti u obzir prilikom donošenja takve odluke. Prvo, ključno je primijetiti koliko bi takav potez bio 'izvan granica'.
Od 1945. godine države su koristile niz užasujućih taktika, koristeći kemijsko i biološko oružje, masakrirajući civile i sudjelujući u masovnim silovanjima. Ipak, nikada nisu upotrijebile nuklearno oružje.
Putinova sve veća izolacija i sve čvršća autokracija ne znače da on smatra korištenje nuklearnog oružja prihvatljivim. Istina je da je posljednjih godina Putin poduzeo velike korake kako bi prekinuo svoje veze sa Zapadom i glasno je objavio svoju ravnodušnost prema zapadnom neodobravanju njegovog čvršćeg položaja u ruskom društvu, njegovoj potpori Assadovoj vladi u Siriji, njegovom miješanju u zapadne izbori, njegovoj invaziji na Ukrajinu.
Ali, prva nuklearna uporaba bila bi akcija druge vrste. To je jedina stvar koja bi mogla natjerati cijeli svijet, uključujući važne ruske saveznike poput Saudijske Arabije i Kine, da odstupe od Rusije i uskrate svoju podršku Moskvi.
Mala korist od nuklearnog oružja
Vjerojatno bi došlo i do reakcije unutar Rusije, pogotovo ako bi se prva ruska nuklearna uporaba dogodila bez izravnog uključivanja NATO-a u rat. Jedna lipanjska anketa koju je proveo nezavisni Levada centar u Moskvi pokazala je da je 38 posto Rusa "jako uplašeno" zbog moguće ruske upotrebe nuklearnog oružja. Neodobravanje na stranu, uporaba nuklearnog oružja mogla bi otvoriti vrata koja bi Putin radije ostavio zatvorenima. NATO trupe ili zračne snage mogle bi se izravno uključiti u Ukrajinu. I naravno postoji mogućnost da bi NATO mogao odgovoriti istom mjerom, što Rusija ne želi, posebno s obzirom na nadmoćniji arsenal SAD-a.
Nadalje, nuklearno oružje nije posebno korisno kao oruđe za ratovanje, jer nije prikladno za osvajanje teritorija. Njime bi se uništila ili ozračila bilo kakva imovina koju Rusija želi osvojiti. Korištenje nuklearnog oružja u Ukrajini, naravno, dovodi u opasnost i da radioaktivne padaline dođu do same Rusije. Nesreća u nuklearnoj elektrani u Černobilu u Ukrajini 1986., koja je oslobodila daleko manju količinu radijacije nego eksplozija nuklearnog oružja, proizvela je radioaktivne padaline koje su lebdjele iznad Rusije i vjerojatno uzrokovale neke od istih zdravstvenih tegoba u ruskoj populaciji - kao što je povećana stopa raka štitnjače — kao i među Ukrajincima.
Štoviše, Ukrajina nema očite vojne ciljeve za nuklearne napade, poput nuklearnog oružja ili nosača zrakoplova. Vojna snaga zemlje izgrađena je na desecima tisuća hrabrih boraca raspoređenih na stotinama tisuća četvornih kilometara teritorija, često raspoređenih u neposrednoj blizini ruskih trupa. Ograničeni nuklearni napadi na ukrajinske trupe ne bi znatno oštetili ukrajinsku vojnu snagu.
Napad na članice NATO-a manje još manje vjerojatan
Umirovljeni ruski generali istaknuli su da je nuklearno oružje malo korisno, pogotovo zato što konvencionalno oružje sada može postići mnoge od najvećih ruskih vojnih ciljeva, poput oštećivanja ukrajinske infrastrukture. U listopadu je ukrajinska vlada izrazila zabrinutost da bi Rusija mogla uništiti gigantsku branu Nova Kahovka u južnoj Ukrajini, ali s konvencionalnim eksplozivom.
Postoji, naravno, mogućnost da bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje protiv ukrajinskih središta s najvećom populacijom, u pokušaju da slomi ukrajinsku volju za otporom. Takvi napadi mogu se činiti strateški smislenijim, iako povijest pokazuje da bombardiranje civila gotovo nikada ne uzrokuje značajne ustupke ciljane zemlje. A korištenje nuklearnog oružja jednostavno za ubijanje vrlo velikog broja ljudi, a ne za postizanje neke vrste vojnog cilja, izazvalo bi ogroman globalni gnjev.
Uz nuklearni napad, drugi očajnički potez kojeg se Zapad najviše boji je izravni ruski napad - čak i nenuklearni - na države članice NATO-a. S obzirom na trenutnu situaciju i Bidenove izjave, SAD-u bi bilo vrlo teško izbjeći izravan ulazak u rat nakon ovakvog ruskog poteza. Ali ova vrsta napada čak je manje vjerojatna od nuklearnog napada, zbog nedostatka strateške logike. Ruske trupe već su poražene od ukrajinske vojske; Kremlj se sigurno mora bojati mogućnosti poniženja od strane NATO snaga.
S obzirom na ove značajne prepreke drastičnoj eskalaciji s Putinove strane, Zapad si može priuštiti da malo primiri paniku. Jednako tako, strahovi od Putinova očaja ne bi trebali spriječiti podršku Ukrajini.
Pronalazak rješenja
Zapadni čelnici trebali bi nastaviti svojim sadašnjim smjerom djelovanja. SAD bi trebao biti oprezan da ne provocira bespotrebno ili daje izgovor za rusku eskalaciju, ali također nema potrebe tražiti mir pod svaku cijenu. Ipak, pronalaženje izlaza iz rata i njegove sve veće ljudske cijene postalo je sve hitnije. Sukob nastavlja nanositi ogromnu patnju ukrajinskom narodu i ekonomsku štetu većem dijelu ostatka svijeta zbog poremećaja na tržištu energije i hrane. Putin može pribjeći taktici koja bi ovu patnju i štetu mogla pogoršati, čak i bez povlačenja nuklearnog okidača.
Pronaći izlaz znači voditi pravi razgovor o tome kakvi bi trebali biti uvjeti mira. Osobito s obzirom na vojne uspjehe Ukrajine ove jeseni. U zamjenu za rusko povlačenje svih trupa iz Ukrajine i verbalno jamstvo da više neće podržavati pobunjeničke skupine unutar zemlje, Ukrajina bi mogla pristati ostati izvan NATO-a, pogotovo zato što ukrajinsko članstvo u NATO-u vjerojatno neće proći kroz američki Senat. A čak i bez članstva, NATO bi mogao nastaviti opskrbljivati Ukrajinu obukom i oružjem. Ukrajina bi također mogla pristati obnoviti dotok vode na Krim, nešto što bi mogla učiniti bez priznavanja ruskog osvajanja Ukrajine.
SAD ne bi trebao dopustiti da ga pretjerani strahovi od očajničke akcije Rusije odvrate od promicanja nacionalnih interesa, piše Foreign Affairs te zaključuje: neprijatelji Zapada ponekad žele odglumiti očaj ili ludilo kako bi uplašili SAD ili ga natjerali da ne djeluje, a u tome im ne treba udovoljiti.
Rat u Ukrajini iz minute u minutu pratite OVDJE.
