Organizacija zemalja izvoznica nafte i njezinih deset partnerskih država (OPEC+) složile su se, početkom listopada, smanjiti proizvodnju nafte za dva milijuna barela dnevno. Odluka je istodobno bila predvidljiva i šokantna.
Predvidljiva, jer je OPEC+, pod vodstvom Saudijske Arabije, prethodno telegrafirao planove za smanjenje proizvodnje nafte. Šokantna, jer su Saudijska Arabija i SAD bliski sigurnosni partneri, a najviši američki dužnosnici kontinuirano su osobno molili Saudijce da zadrže proizvodnju. Mnogi od tih dužnosnika nadali su se da će saudijska vlada surađivati, posebno u svjetlu rastućih cijena benzina i širih inflatornih pritisaka. Prema izvješću New York Timesa, glavni suradnici američkog predsjednika Joea Bidena čak su mislili da je Washington postigao privatni dogovor sa Saudijskom Arabijom o povećanju opskrbe.
Međutim, kad se saudijski ministar energetike umjesto toga sastao s ruskim zamjenikom premijera, Alexanderom Novakom - koji je pod sankcijama SAD-a - te najavio rezove, Bijela kuća je bila zapanjena, piše Foreign Affairs.
Bidenova politička pogreška
Kreatori politike i analitičari SAD-a odgovorili su na saudijsku odluku kritizirajući Rijad zbog njegove iznenađujuće neovisnosti – i Bidena zbog njegovog neelegantnog pokušaja sklapanja dogovora. Biden je tijekom svoje predsjedničke kampanje često osuđivao saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana zbog lošeg stanja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, samo da bi se s njim sastao u srpnju.
Nekim je američkim analitičarima odluka Saudijske Arabije da smanji proizvodnju bila dokaz da Rijad nikada neće biti pouzdan (ili popustljiv) partner i da je Biden napravio političku pogrešku kada je posjetio princa. Drugi analitičari su, nasuprot tome, tvrdili da je potez Rijada zapravo Bidenova krivnja: predvidljivi nusprodukt oholosti američke administracije koja je od Saudijske Arabije tražila da interese SAD-a stavi ispred vlastitih.
Kako Rijad vidi svoju ulogu u međunarodnim odnosima
Američki promatrači su u pravu da je Washington donio odluke koje su iritirale Saudijce. Ali, unutar Washingtona također postoji nedostatak razumijevanja o tome kako Saudijska Arabija formulira svoju gospodarsku i vanjsku politiku.
Saudijska Arabija se, jednostavno rečeno, priprema za globalnu političku ekonomiju koja se značajno razlikuje od one koju zamišlja Bidenova administracija. Prema novoobjavljenoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, kojoj je prioritet pobjeda u upravljanju natjecanjem s Kinom, ističe se sklonost podjeli gospodarskih i političkih partnerstava na dva kolosjeka: jedno partnerstvo s demokracijama, a drugo - koje se provodi kroz međunarodne institucije - s nedemokracijama.
U SAD-u nedostaje entuzijamza za međunarodne okvire pa tako članstvo u drugom kolosjeku vjerojatno znači pad rejtinga za autoritarne države, što su vlade poput one u Saudijskoj Arabiji već primijetile. Međutim, vanjska politika SAD-a možda nije glavni razlog za pucanje odnosa već su to promjene u unutarnjoj i vanjskoj policiti Saudijske Arabije.
Saudijski princ ne zamišlja svoju zemlju kao drugorazrednog igrača u razdvojenom međunarodnom sustavu sličnom onom koji je postojao tijekom Hladnog rata; on vidi geopolitički poredak u nastajanju kao fleksibilan i sastavljen od isprepletenih dijelova te vjeruje da Rijad ima pravo raditi s promjenjivom konstelacijom partnera kako bi pokrenuo tržišta i oblikovao političke ishode.
Budućnost pripada tržištima u razvoju
Princ vjeruje da će Saudijska Arabija morati snažno zaštititi vlastito gospodarstvo dok svjetska potražnja za energijom i naftom fluktuira, ali i da je nitko ne može spriječiti da krene neovisnim putem, kao i drugačijom vrstom gospodarskog razvoja. Ova vizija je san Pokreta nesvrstanih iz 1970-ih, ali ne na temeljima postkolonijalnog buđenja, već temeljem nacionalističkog oportunizma.
Princ je možda u pravu. Svijet ulazi u razdoblje energetske nesigurnosti, a ugljikovodici će postojati u potražnji barem sljedećih 20 godina, što je situacija koja bi Saudijskoj Arabiji mogla dati više moći. Međunarodni sustav postaje sve fluidniji. Tržišna gospodarstva u nastajanju općenito, a posebno Saudijska Arabija, mogle bi razviti značajniju ulogu u globalnim poslovima.
Prema mišljenju Rijada, budućnost pripada tržištima u razvoju. Od 2011. do 2021. ta gospodarstva činila su 67 posto rasta globalnog BDP-a, a danas čine 49 posto ukupnog globalnog BDP-a. Tijekom sljedeće četiri godine predviđa se da će gospodarstva u nastajanju rasti prosječno 3,9 posto godišnje – brže od onih u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj – i činiti sve veći udio u obujmu globalne trgovine. Ovaj blok država uključuje Saudijsku Arabiju.
Pripreme za post-američko doba
Saudijska Arabija je jedno od najvažnijih svjetskih tržišta u nastajanju. Zemlja je dom velikog gospodarstva s visokim BDP-om po glavi stanovnika (19.018 dolara, prema podacima Trading Economics za prosinac 2021.), a izvozi dovoljno nafte da utječe na globalne cijene energije. Zemlja je 2020. bila domaćin G-20, a četiri godine prije toga predstavila je svoju viziju do 2030., u kojoj nudi viziju zemlje koja se prestaje oslanjati na ugljična goriva te gradi futurističke gradove koji mogu preživjeti sve klimatske rizike. Ovaj plan ispunio je saudijske građane i vladine dužnosnike novim povjerenjem.
Saudijska Arabija i druge zaljevske države sebe vide kao model rasta i razvoja te osjećaju potrebu za preusmjeravanjem svojih saveza, kako bi se pripremile za manje stabilan globalni poredak, možda čak i post-američko doba. Odluka Rijada iz 2016., da OPEC koordinira s državama koje nisu članice OPEC-a, formirajući OPEC+, upravo je ova vrsta političkog planiranja. OPEC+ nije ni ideološki ni ugovorno vezan. Umjesto toga, to je savez zemalja koje su voljne poslovati jedna s drugom kada to odgovara njihovim zajedničkim interesima.
Čak su spremne izazvati SAD, da postignu svoje ciljeve.
Partnerstvo s Rusijom na obostranu korist
Rusko-saudijsko partnerstvo, pokrenuto kao dio OPEC+, posebno je simbol Rijadovog novog pogleda na vanjsku politiku. Za Saudijsku Arabiju to nije samo stavar posla već i čin samoodržanja.
U 2010-ima je SAD počeo proizvoditi sve veće količine nafte, preplavivši svjetska tržišta, što je uzrokovalo pad cijena nafte. To je dovelo u pitanje tradicionalnu ulogu Saudijske Arabije kao dominantnog izvora rezervnih kapaciteta na tržištima nafte i potkopalo sposobnost Rijada da kontrolira globalnu opskrbu. Međutim, u partnerstvu s Rusijom, Saudijska Arabija bi mogla stvoriti kontroliraniju polugu za snižavanje cijena nafte, otežavajući američkim tvrtkama ostvarivanje profita. Naime, nacionalne naftne kompanije pod kontrolom države mogu si lakše priuštiti poslovanje s gubitkom.
Rusko-saudijsko partnerstvo bilo je manje prirodno u ožujku 2020., kada se azijsko tržište nafte srušilo pod teretom pandemije, stavljajući obje države u oštru konkurenciju. Ipak, Moskva i Rijad i dalje vide koordinaciju kao najbolji način za upravljanje globalnom ekonomijom kojoj je potrebna nafta, ali koja – zahvaljujući energetskoj tranziciji – sve više oklijeva ulagati u nju. Kao rezultat toga, ostali su zajedno.
Balansiranje između poslovnih i sigurnosnih potreba
Iz poslovne perspektive, ruska invazija na Ukrajinu dala je Saudijcima još više razloga da nastave s partnerstvom. Rijad vidi koordinirane akcije Zapada za kontrolu i suzbijanje uvoza ruske energije, uključujući planirano ograničenje cijena ruske nafte, kao kartel kupaca koji prijeti saudijskom gospodarstvu. Prema stajalištima Saudijske Arabije i drugih članica OPEC+, ovaj bi kartel na kraju mogao brendirati sirovu naftu prema mjestu podrijetla, metodi ekstrakcije i stupnju intenziteta ugljika, a zatim joj odrediti cijenu sukladno tome. Ta bi praksa ozbiljno potkopala njihovu kontrolu nad globalnom opskrbom.
Washington, naravno, nema strpljenja za poslovne kalkulacije Rijada te smanjenje proizvodnje nafte smatra odbijanjem američko-saudijskog partnerstva. Ali, prema svjetonazoru saudijskog princa, ono što SAD misli nije odlučujuće.
Rijad može surađivati sa bilo kim kada je to zgodno, a to znači da Saudijska Arabija može balansirati između svojih poslovnih partnerstava — uključujući i Rusiju — i svojih sigurnosnih potreba, u kojima se uvelike oslanja na SAD.
Isporuka oružja i smanjena uloga SAD-a
Mnogi američki političari pozvali su Bijelu kuću da pokaže saudijskom princu kako njegovo balansiranje ne može funkcionirati, prijeteći prekidom ili smanjenjem prodaje američkog oružja. Iako bi Rijad sigurno rado nastavio kupovati američko oružje, princ ovu prijetnju možda ne vidi kao posebno zabrinjavajuću. Vojna industrija je utjecajna u američkom Kongresu, djelomično zato što ima proizvodne linije koje podržavaju tisuće američkih radnih mjesta i vjerojatno bi agresivno lobirala s ciljem sprječavanja bilo kakve pauze u proizvodnji za Saudijce. Međutim, Saudijski dugoročni ugovori za servis oružja i opremu nisu impulzivne kupnje.
Još važnije, Zaljev već rekalibrira svoj sigurnosni odnos s Washingtonom. Ovaj potez ne govori o padu prodaje oružja, već o smanjenju spremnosti SAD-a da upotrijebi vlastite snage za zaštitu zaljevskih država.
SAD nije sigurnosni partner na isti način kako je to bio u prošlosti. Bivši američki predsjednik Barack Obama to je jasno rekao kada je izjavio da će Saudijska Arabija morati "dijeliti susjedstvo" s Iranom. Predsjednik Donald Trump retorički se priklonio Saudijcima, ali je također pokazao nezainteresiranost Washingtona, odbijajući odgovoriti na napade na saudijsku naftnu infrastrukturu 2019. Bidenovo smanjenje partnerstva samo je na istom tom tragu.
Dovoljno snažni da ne moraju birati stranu
Saudijska Arabija zna da nema alternative ako SAD prekine prekinu isporuku oružja, budući da Rusija vjerojatno nije u stanju pružiti ono što Rijadu treba. Princ stoga pokušava ubrzati gospodarsku transformaciju koja tješnje povezuje saudijsko gospodarstvo s ključnim tržištima, a taj napor je već pokazao određeni uspjeh.
Washington je optužio zaljevske države radi prijateljskih odnosa s Putinom, ali takvo ponašanje nije spriječilo energetski očajne europske vlade da pohrle na tržišta u regiji - uključujući Saudijsku Arabiju.
Europske zemlje već su potpisale dugoročne sporazume o ukapljenom prirodnom plinu, vodiku i energetskoj suradnji s Rijadom i vladama drugih zaljevskih država. Kritično je to što su se europske vlade također složile izvoziti novo oružje Saudijcima, pa tako i Njemačka, koja je 2018. zabranila prodaju oružja Saudijskoj Arabiji.
Usprkos svim zapletima u Washingtonu, Rijad bi mogao biti u pravu: međunarodni poredak je dovoljno fluidan, a kraljevina je dovoljno važna da ne mora birati stranu.
Održavanje profitabilnosti naftne industrije
Naftne odluke Saudijske Arabije nisu vođene samo međunarodnim poslovima. Baš kao što je Bidenova administracija željela da Saudijci udalje smanjenje proizvodnje OPEC+ od američkih izbora na sredini mandata, saudijska naftna politika također je vođena domaćim računicama. Princ voli postavljati ciljeve i zatim ih premašiti, pa tako i kada su u pitanju odluke OPEC+. Njegova je vlada nagovijestila da će doći do smanjenja proizvodnje u rasponu od milijun do 1,5 milijuna barela dnevno. Eventualni, viši cilj činio se gotovo skrojenim da pokaže moć princa: ilustracija njegovim ljudima da, unatoč vanjskom pritisku da održi visoku proizvodnju, može smanjiti proizvodnju na razine čak i ispod očekivanih.
Uzbuna Zapada zbog najave smanjenja od dva milijuna barela dnevno bila je neopravdana. Većina država OPEC+ već je proizvodila naftu po dnevnim stopama ispod novih smanjenih kvota, pa je najava smanjenja bila na neki način simbolična. Unatoč bijesu, odluka OPEC+ do sada je imala mali utjecaj na opskrbu tržišta naftom. Cijene su se vratile na svoje prosjeke s početka listopada u roku od dva tjedna. (Embargo i ograničenje cijena na izvoz ruske nafte puno su značajnija prijetnja opskrbi tržišta.)
Ali odluka OPEC+ ima opipljivu svrhu za saudijsko gospodarstvo. Smanjenje proizvodnje stvara rezervne proizvodne kapacitete za Saudijsku Arabiju, dajući joj prostor za privremeno povećanje proizvodnje ako globalno gospodarstvo doživi nagli pad iz drugog izvora opskrbe, poput Rusije. To također signalizira ulagačima da je saudijska vlada predana održavanju profitabilnosti nafte ili barem stvaranju donjeg praga cijena, potičući tvrtke da troše više na naftni sektor.
Utjecaj ruskog rata na cijene nafte
Što je najvažnije, odluka je bila namijenjena sprječavanju divlje nestabilnosti cijena nafte. Unatoč visokoj sadašnjoj potražnji, saudijska vlada zabrinuta je da bi svjetska želja za naftom mogla naglo pasti ako globalno gospodarstvo zaroni u dublju i rašireniju recesiju. Iz tog razloga, fiskalna politika Saudijske Arabije bila je oprezna.
Predizvještaj o proračunu zemlje za 2023. vjerojatno se temelji na cijenama nafte od 76 do 78 dolara po barelu, s prosječnom proizvodnjom nafte koja se kreće oko 10,6 milijuna barela dnevno. Cijena je tek blago porasla od početka 2022., tijekom koje je cijena nafte bila konzervativna, blizu 70 dolara po barelu. Iznenadna ovogodišnja dobit Saudijske Arabije nije se pretvorila u povećanu potrošnu, barem ne još. Umjesto toga, Saudijska Arabija se priprema, bilo za pad potražnje bili za neočekivane potrebe za novim zalihama.
Razloga za pripremu ima. Kako se rat u Ukrajini nastavlja, a Rusija cilja na civilnu i energetsku infrastrukturu, prijetnje globalnoj energetskoj sigurnosti će rasti. Kako se sankcije Rusiji povećavaju, svijet bi mogao imati manje slobodnih naftnih kapaciteta i pritisak na opskrbu rafiniranim naftnim proizvodima.
Prijetnje isporukama nafte
Pod optužbom da je OPEC kartel, Washington razmatra oživljavanje antikartelskog zakonodavstva protiv skupine koju predvodi Saudijska Arabija. Čelnik većine u američkom Senatu Chuck Schumer rekao je za Financial Times da administracija razmatra Nopec zakone i druge zakone "kako bi se najbolje nosila s ovom užasnom i ciničnom radnjom". Međutim, je li OPEC kartel, diskutabilno je pitanje.
Energetska politika koja se razmatra u Bijeloj kući - zabrana izvoza američke nafte i primjena antikartelskog zakonodavstva protiv OPEC+ (tzv. 'Nopec') koje bi omogućilo Ministarstvu pravosuđa da tuži suverene zbog namještanja cijena - imat će obeshrabrujući učinak na bilo koje novo ulaganje u sektor nafte i plina te dodatno poremetiti rafiniranje nafte i isporuke proizvoda.
Najvažnije izvozno tržište Saudijske Arabije, Kina, povećala je uvoz ruske nafte, ugrožavajući tržišni udio Rijada. A Kina sada kupuje u manjim količinama, zahvaljujući i usporenim izgledima za rast te zemlje i kontinuiranoj predanosti Pekinga svojoj politici nulte stope covida.
Sve su ovo zabrinjavajući znakovi za Saudijce, koji prijete naftnim prihodima kao i legitimitetu Rijada kao snage za stabilnost globalnog tržišta nafte.
Dvije različite globalne ekonomije
Za Saudijsku Arabiju, naravno, manje moći nad naftom znači manje moći općenito; nafta je ključno oruđe koje zemlja koristi za utjecaj na međunarodne poslove i privlačenje globalne pozornosti. Odgovor na aktualne prijetnje postao je stoga odlučujući trenutak za mlado vodstvo i tehnokratsku elitu Saudijske Arabije.
Suradnjom s Rusijom i deprioritizacijom SAD-a, Rijad se nada zaštititi moć svoje zemlje nad cijenama nafte, a time i svoje planove i viziju budućnosti.
Nejasno je hoće li mu to poći za rukom, ali jasno je da se Saudijska Arabija i SAD pripremaju za dvije različite globalne ekonomije.
Nafta će i dalje biti dio vanjske politike obiju zemalja. Ali sigurno su krenuli u različitim smjerovima. Rijad i Washington uskoro bi mogli otkriti da su, na tržištima nafte i u modelima gospodarskog razvoja, češće konkurenti nego partneri.
