Još nekidan mi bismo se ovome smijali, rekli bi da Hrvatska u 10 godina nije uspjela pustiti u rad ni skladište nuklearnog otpada Čerkezovac kod Dvora na Uni koji smo bili obavezni izgraditi za zbrinjavanje nuklearnog otpada iz Krškog. Ali evo ne može se reći da Centar za zbrinjavanje nuklearnog otpada ne radi ništa. Nekidan su imali radionicu o svijetu gljiva - nauči prepoznati vrstu. Tako da lokalno stanovništvo zna prepoznati šumsku pečurku od atomske pečurke. 

Rekli bi i da prije tih pet do deset godina za izgradnju nuklearke treba dodati još 5-10 godina rada komisije za izradu zakona, pa komisije za lokaciju, pa komisije za dekomisiju, pa javne rasprave, pa pobune građana, uglavnom lako bi se moglo dogoditi da Mate Rimac prije napravi robotaxi nego Hrvatska nuklearnu elektranu. Ili da u međuvremenu nestanu sve rezerve urana na svijetu za koje se pretpostavlja da ih ima za još 100 godina, što je i optimalan rok za gradnju bilo čega, jer kod nas svaki rok gradnje treba pomnožiti s 10.   

Međutim otkako smo vidjeli kako su domovinci ispravno detektirali srpski specijalni rat, njihove najave više ne treba ismijavati nego ih shvatiti krajnje ozbiljno. Jer se već sutra može dogoditi da otkrijemo kako Ćipe, Penava i Šušnjar u šupi, pozadi kuće već cijepaju atome. Čekić i udri. 

'Atom za cent' 

Dakako hrvatska nuklearna elektrana mogli bi malo i unaprijediti i ove već zastarjele afere s krađom nafte i plina iz državnih skladišta, pa bi umjesto afere Plin za cent mogli imati aferu ​Atom za cent. Otvaraju se i neslućene mogućnosti šverca urana iz Hercegovine. Ako netko kaže da u Hercegovini nema urana, u Hercegovini ima svega. Od duhana do urana, samo reci šta treba.     

Ipak najvažnije će biti pitanje lokacije. Kome uvaliti taj vrući krumpir, tj reaktor. U bivšoj Jugoslaviji stručnjaci su istraživali nekoliko lokacija pa se tako spominjala i zajednička gradnja hrvatsko-srpske nuklearke u Dalju, međutim od tada su se Hrvatska i Srbija malo udaljile, a postoji i mogućnost zaraze nuklearnom kugom pa od toga ništa. Jedna od lokacija bila je i otok Vir što se i danas čini kao dobra lokacija. Vir je naime toliko devastiran divljom gradnjom da bi se nuklearni reaktor sasvim lijepo uklopio u okoliš. A i ako se dogodi neka havarija, bila bi to lijepa šansa za novi početak. Doduše malo je nezgodno što se Šušnjar gradnje nuklearke sjetio baš u okružju rastućih ratnih napetosti, a nuklearke su dosta zahvalna meta  o čemu znaju nešto stanovnici Zaporižja u Ukrajini gdje se nalazi najveća nuklearna elektrana u Europi.