Renato Sulić jedan je od stupova zlatne generacije hrvatskog rukometa, svjetski pobjednik, pivot koji je godinama bio strah i trepet za protivničke obrane. Ipak, nakon blistave karijere, Renato Sulić povukao se iz javnosti i posvetio mirnom obiteljskom životu. Rijetko daje intervjue, no u velikom razgovoru za podcast Net.hr-a "Maksanov korner" otvorio je dušu i prisjetio se najdramatičnijih trenutaka koji su mu obilježili život i karijeru – od stravične nesreće koja ga je gotovo stajala života do odnosa u reprezentaciji i propalog transfera u Barcelonu.

EKSKLUZIVNO /

Sulić prekinuo šutnju nakon 8 godina: 'Červar mi je lagao u lice, ne znam bi li ga pozdravio da ga sretnem na ulici’

Podcast Net.hr-a Maksanov korner gledajte na portalu Net.hr, You Tubeu i Spotifyju.

Drama nakon Portugala

Godina 2003. trebala je biti godina iz snova. S reprezentacijom je u Portugalu senzacionalno osvojio svjetsko zlato, a na stolu je bila ponuda Barcelone. No, umjesto transfera života, uslijedila je noćna mora. Nekoliko mjeseci kasnije, Sulić je doživio tešku prometnu nesreću koja ga je prikovala za bolnički krevet i dovela na rub života.

Europsko prvenstvo u rukometu 2026. pratite na portalu Net.hr. 

"Ozljede su bile teške, bio je to otvoreni prijelom koljena, ključna kost... Ali najgore se desilo kasnije. Najgori su bili postoperativni problemi", prisjeća se Sulić.

"Otpušten sam iz bolnice s trombozom kompletne lijeve noge i embolijom pluća, a da se to nije znalo. Imao sam i bolnički infekt. Tu su došle velike komplikacije, doslovno sam izvukao živu glavu."

Uslijedio je oporavak koji je bio teži od bilo koje utakmice.

"Ležao sam u bolnici 50-ak dana, temperatura stalno 40. Nikako nisu mogli izolirati bakteriju. Izgubio sam preko dvadeset kila, to me doslovno jelo", priča Sulić. Spas je stigao u zadnji čas, zahvaljujući intervenciji pokojnog doktora Vukasa i dr. Plazonića.

"Sjećam se, liječnik mi je rekao: 'Gledaj, dat ćemo ti taj zadnji antibiotik. Ako temperatura ne padne u roku od 72 sata, ne znam što dalje.' Srećom, u utorak ujutro probudio sam se bez temperature."

Iako su mu liječnici davali minimalne šanse za povratak profesionalnom sportu, a neki predviđali da će jedva hodati, Sulić je imao samo jedan cilj.

"Ja sam sebi zacrtao da ću se sigurno vratiti. I napravio sam sve da se vratim. Na kraju sam uspio, ne samo vratiti se, nego opet igrati vrhunski rukomet na vrhunskom nivou."

Propali transfer s Balićem i deset godina u Veszprému

Upravo je nesreća prekinula gotovo dogovoreni transfer u Barcelonu, gdje je trebao otići u paketu s Ivanom Balićem.

"Nakon Portugala krenulo je sve u tom smjeru, ali nesreća je sve zaustavila", kaže Sulić. Ipak, sudbina ga je odvela drugim putem, koji se pokazao jednako uspješnim. Nakon oporavka i sezone u Medveščaku, a potom i Celju, potpisao je za mađarski Veszprém, gdje je proveo deset godina i postao ikona kluba.

'HVALA MU ZA SVE' /

Červar o Sulićevim optužbama: 'Svaku odluku sam donio pošteno, svjesno i savjesno'

"Deset godina u Veszprému, koji je tada bio vrhunski klub... to ti nitko ne može reći da ne vrijediš. Vani se cijeni kvaliteta", s ponosom ističe. Karijeru je zaokružio u poljskoj Wisli Plock, a da nije bilo pandemije, vjerojatno bi odigrao još koju godinu.

Iz tog razdoblja pamti i jedan od najljepših golova u povijesti rukometa, postignut 2003. protiv moćnog Montpelliera, za koji su tada igrali Omeyer i Karabatić.

"To je bio gol za neriješen rezultat u zadnjoj sekundi. Sa devet metara, sebi kroz noge, pa svima njima kroz noge i Omeyeru od poda preko glave. Volio bih taj gol još jednom pogledati", sa smiješkom se prisjeća Sulić.

Zlatna generacija i uloga 'tihog heroja'

Kruna Sulićeve karijere ipak su uspjesi s reprezentacijom. Posebno mjesto zauzima Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003., a utakmica koja je definirala tu generaciju bilo je polufinale protiv Španjolske.

"To je sigurno bila najteža utakmica. Gubili smo šest razlike, a protiv takve Španjolske vratiti se je gotovo nemoguće. Igrali su se jedni produžeci, pa drugi... Na kraju Valter brani onu zadnju loptu i ulazimo u finale nakon 80 minuta igre", opisuje Sulić dramu.

Otkriva i tko je, po njemu, bio ključan čovjek za disciplinu i atmosferu koja ih je dovela do dva zlata – svjetskog i olimpijskog. "Moram naglasiti, u to vrijeme na klupi je kao pomoćni trener bio Irfan Smajlagić. On je uveo red. Rekao je: 'Ne, svi smo isti. Pravila vrijede za sve jednako.' Nije bilo 'mene danas boli trbuh, neću trenirati'. Njegov stav je bio: 'Ako ne možeš, slobodno uzmi stvari i idi kući.' To je bio ključ, on je zaslužan za veliki postotak našeg uspjeha."

S reprezentacijom se definitivno oprostio 2010. godine. Iako je imao veliku želju igrati, liječnička služba i tadašnji izbornik Slavko Goluža nisu htjeli preuzeti rizik zbog njegove povijesti s trombozom. "Ja sam rekao da želim ići na svoju odgovornost, ali nisu prihvatili. Rekli su da ne žele riskirati i ja sam tada rekao da je to kraj", zaključuje Sulić tu priču.

Hrvatska na Euru 2026.: 'Biti među pet je ogroman uspjeh'

Iako više nije aktivno u rukometu, Sulić pozorno prati zbivanja i ima jasnu viziju o dometima današnje reprezentacije na nadolazećem Europskom prvenstvu. S obzirom na ulaganja drugih nacija, smatra da Hrvatska i dalje radi čuda.

Europsko rukometno prvenstvo gledajte na kanalima RTL-a i platformi VOYO. 

"Moramo biti realni. Ući među pet najboljih bio bi ogroman, ogroman uspjeh", kaže Sulić i pojašnjava: "Pogledajte koliko se ulaže vani. Skandinavija, Francuska, Njemačka... Mađarska, gdje sam bio deset godina, ima četiri rukometne akademije, skaute, ulaže se ogroman novac. Mi s našim uvjetima radimo čuda. Zato kažem, plasman među pet bio bi ravan medalji."

POGLEDAJTE VIDEO: Slavko Goluža: 'Zna se jako dobro tko je kriv što Metković nije osvojio naslov prvaka Hrvatske, samo što se taj netko već godinama skriva'