Ivica Tucak (54.), trofejni aktualni izbornik hrvatske vaterpolo reprezentacije, najuspješniji u hrvatskom sportu, dao je prvi intervju portalu Net.hr nakon grandioznog uspjeha u obliku zlata na SP-u u Dohi.
Nismo izbornika htjeli smetati jer nas je netom nakon što se vratio u domovinu iz katarske prijestolnice, kad smo ga nazvali, zamolio za odmor, predah da dođe k sebi, pa ćemo pričati kao ljudi. Iako je on u međuvremenu dao podosta intervjua, odlučili smo naš razgovor s Ivicom ostaviti za neki drugi put, za neko bolje vrijeme...
Da se ne zaboravi
Najbitnije da je izbornik Tucak, zajedno sa stručnim stožerom i igračima pospremio svjetsko zlato nakon europskog srebra na domaćem EP-u u razmaku od svega mjesec dana.
Sad je došlo vrijeme za naš razgovor s izbornikom zlatnih hrvatskih vaterpolista.
Tucak je u Zagrebu prije osam dana dobio još jednu nagradu koja njemu jako puno znači, ima posebnu važnost, jer je on Dragovoljac Domovinskog rata, branitelj Šibenika i Hrvatske, svog grada i svoje države...
U Domu Specijalne policije RH, ovom zakletom Šibenčaninu je uručeno posebno priznanje od osobitog značenja, Veliku zlatnu plaketu, “Da se ne zaboravi”. Ovu nagradu uručila mu je Udruga hrvatskih branitelja 91.
Na svečanosti u Zagrebu, nazočili su ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, izaslanik dopredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Dinko Tandara, župan Vukovarsko-srijemske županije Damir Dekanić, predsjednik HOO Zlatko Mateša, glavni tajnik HOO, Siniša Krajač. Bio je tu i Perica Bukić, izvršni dopredsjednik HVS-a, glavni tajnik HVS, Ivan Milaković, te Robert Puja, predsjednik Udruge veterana proslavljene 7. gardijske brigade.
Uz njih posebni su gosti bili, predsjednik HNS-a Marijan Kustić, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije i njegov prijatelj Zlatko Dalić, te Biserka Petrović.
Izbornik je jučer u Splitu imao nekih obaveza, ali je našao vremena porazgovarati s nama.
'To su ljudi koji dali živote za Domovinu'
"Naravno da ima poseban značaj ta nagrada Da se ne zaboravi. Ipak su to ljudi koji su dali svoje živote za hrvatsku državu i drago mi je da su prepoznali ove rezultate hrvatske vaterpolske reprezentacije, igrača i mene osobno. Zahvalio sam se. Naravno, drago mi je do neba. Ovo je znak poštovanja prema hrvatskoj reprezentaciji, prema sportu, prema svemu onom što mi na sportskom polju radimo za našu državu. Rekao sam da je naš cilj uvijek biti među najboljima, da se hrvatski stijeg vitori. Da svojim ponašanjem i unutar i van bazena na dostojan i pravi način predstavljamo i promoviramo Hrvatsku", rekao nam je u uvodu Ivica Tucak koji voli društvo, kafanu, karte, voli zaigrati trešete i briškulu, popiti dobro vino, pojesti dobru hranu, uživati... jednostavno, Ivica Tucak voli ljude, a ljudi vole njega. On je bonvivan, boem, čovik kafane i naroda i to ne skriva nego se time ponosi.
To je nešto samo njegovo. Gušti su gušti. Ima svoj omiljeni kafić u centru Šibenika, jedan i pored zgrade u blizini stadiona na Šubićevcu. Nađe se sa ekipom, prijateljima, dragim ljudima. Podruži se. Popije se koja. Zapiva. Ne smije više, doduše, pušiti zbog srca, ali nije ni to najgora stvar koja mu se dogodila, iako mu je pušenje veliko zadovoljstvo...
Tucak ne voli govoriti o Domovinskom ratu. Nije on svoju ratnju patnju naplatio, nego se borio kako bi dao svoj obol zemlji u agresiji. Napravio je to onda. Napravio bi to i danas. Samo, kako nam je to objasnio kad je gostovao u studiju Net.hr 7. ožujka prošle godine - nikad ne bi izvan granica svoje domovine.
Ivica smatra kako je dužnost svakog građanina ove zemlje braniti svoju domovinu u slučaju bilo kakve agresije. Od svojih igrača traži da budu ratnici u bazenu. Da se bore do kraja.
Kad je 1991. počeo rat u Hrvatskoj više nije mogao živjeti u Beogradu i igrati za Crvenu Zvezdu, nije mu to palo napamet, te se zaputio u Šibenik kako bi branio svoj grad i zemlju. Iz njega izvire nevjerojatna skromnost i poniznost, ali i snaga. Igrači su mu na prvom mjestu i za njih bi i u vatru ako treba...
Izabrao je svoj put do uspjeha, težak, mukotrpan ali jedini ispravan. Tucak je prvi put imenovan izbornikom 16. rujna 2012. i ostalo je povijest. Sve što je u životu ostvario, ostvario je sam...
Nije pokleknuo nakon tragedije
Tucku se dogodila najgora tragedija za svakog roditelja kad mu je 2005. stradala trogodišnja kći Tena, ljubav njegovog života, centar najveće emocije koju je prema nekom osjetio, uz ljubav koj gaji prema supruzi Marijani. Najtežu životnu bitku vodio je upravo nakon tragičnog gubitka voljenog djeteta i uspio nastaviti sa životom, a da nije pokleknuo.
O tome Ivica ne voli pričati niti smo se previše i htjeli doticati te teme. Tucku je u životu sreća na najgori način okretala leđa, ali on je bio toliko hrabar, a sreća prati hrabre, pa mu se u sportu vratilo. Uveo je i pravilo u reprezentaciju da svaki igrač mora imati ruku na srcu za vrijeme intoniranja Lijepe naše.
Ivica Tucak general je koji nikad ne ostavlja svoje vojnike, a vojnici su u ovoj priči njegovi igrači. Kad je preuzeo reprezentaciju, popriličan problem bilo mu je uopće i preuzeti jednu trofejnu selekciju nakon Rudića koji se povukao na vrhu nakon svjetskog, europskog i olimpijskog zlata.
Nije se bojao, uhvatio se posla i uspio. Zlatko Dalić mu je prijatelj. Tucak Dalića jako cijeni i obratno. Čuli su se baš prošle subote...
'Zlatko Dalić je moj veliki prijatelj i vrhunski čovjek'
"Znam da je Zlatko Dalić propješačio 120 km i nakon četiri dana stigao u veliko hodočasničko središte u Međugorje. Čestitam mu na tome. Zlatka poštujem i cijenim kao svog prijatelja i velikog trenera. Rekao sam da ćemo tek za 50 godina biti svjesni što je on napravio za reprezentaciju. Koji su to velebni rezultati. Nismo još svjesni jer živimo u tom vremenu. Mi smo onako, malo, ljudi koji... s jednim vremenskim odmakom, neću biti živ, ljudi će postati svjesni koliko su to veliki i grandiozni rezultati koje je on napravio s nogometnom reprezentacijom Hrvatske. Zlatko Dalić je čovjek koji ima svoj način života. Izuzetno ga cijenim i poštujem kao čovjeka i znam kako on živi, koje vrijednosti živi. I on uistinu u tom živi. Čuli smo se prošlu subotu kad je krenuo na hodočašće. Vjera je osobna stvar svakog pojedinca, a Zlatko Dalić je uistinu živi na pravi način. Promovira vjeru. Čestitam mu na tome. Ono što je meni bitno je da je Zlatko Dalić vrhunski čovjek, vrhunski stručnjak i ponosan sam na to što imamo jedan prijateljski i kolegijalan odnos."
'Nisam čovjek koji živi vjeru kao Zlatko Dalić. Poštujem Boga, a Zlatku svaka čast na svemu'
Koliko je Tucku vjera bitna, je li s vjerom na vi ili ti?
"Pa evo, ja nisam neki čovjek koji prakticira vjeru na dnevnoj bazi, iako dolazim iz katoličke, vjerske obitelji. Ne idem baš redovito u crkvu i ne dajem sebi za pravo. Poštujem Boga, poštujem sve, ali nisam čovjek koji živi te vrijednosti kao što ih živi Zlatko Dalić. Zlatku svaka čast na tome. Mislim da je to jedna divna stvar. Vjera je ipak ono nešto više što propagira samo dobro. Nikad loše. S te strane još jedne pohvale Zlatku".
Od kud vam onda snaga nakon svega što ste proživjeli u životu?
"Samo se trudim biti normalan čovjek. Apsolutno ništa više od toga. Svi radimo neki dio posla. Netko je više u njemu uspješan, netko manje. Netko radi jedno, netko radi drugo. Evo, mene je dopalo da radim ono što istinski volim, što je moj život. Biti izbornik hrvatske vaterpolo reprezentacije za mene je sveta dužnost. Ali, najbitnije mi je ostati normalan, kao i svaki čovjek naposljetku. Ostati prizemljen. Ostao sam isti kao i prije. Krug mojih prijatelja je isti. Moje životne vrijednosti su iste. Na to sam ponosan dosta i to me čini sretnim".
Vjerojatno je bilo situacija u životu kad ste htjeli dići ruke i pobjeći od svega. Prvenstveno mislimo tu na tragediju koja je vas i suprugu zadesila kad vam je stradala kćerkica.
"A kako nije", smirenim glasom govori nam Ivica Tucak. Na trenutak je zastao. Duboko uzdahnuo...
'Gubitak kćerkice je samo moja bol, mene i moje supruge. Imamo svoju sudbinu, svoju bol'
"Kako nije... ufff... tu su momenti koji su šokantni, ali ustrajnost, upornost, želja da ostaneš normalan čovjek, da prihvatiš u životu i dobro i loše, to je nešto što od nas svatko mora prihvatiti. Zna padati kiša i onda kad je kiša treba biti normalan čovjek. Mene je nažalost, udario grom. Milijun sam puta to rekao. Gubitak kćerkice je samo moja bol, mene i moje supruge. Ne volim o tome pričati niti ima potrebe za tim. Imamo svoju sudbinu, svoju bol. Svatko živi u svojim okvirima. Meni je sport pomogao puno da ostanem normalan čovjek. Ponavljam, imam iste vrijednosti u životu kao i onda. Ja sa svojom tugom, boli i sudbinom spavam i budim se. Hvala Bogu da sam imao vaterpolo i da ga imam u životu, jer tko zna kako bi završio. "
Prijelomni trenutak za stvaranje zlatne reprezentacije
Prijelomni trenutak stvaranja ove generacije, reprezentacije, bila je Svjetska liga u Podgorici kad Hrvatska nije briljirala i kad se izbornik ozbiljno zapitao neke stvari. Ja, kad su 2022., pet-šest mjeseci prije EP-a u Splitu, doživjeli neuspjeh u Podgorici u Svjetskoj ligi, to nije bilo sad momčadi nešto značajno ni bitno, međutim, pokazala je nekakve rane, nedostatke, manjkavosti. Tada je Tucak stvarno bio zabrinut. Sjeo je, tu istu noć vratio se iz Podgorice. Bila je nedjelja navečer oko 22-23 sata. To jutro odmah je Tucak uzeo video materijal, tražeći uzroke i razloge, što nije dobro. U tom trenutku mu nije bilo lako.
"Da, Podgorica je bio taj trenutak kad sam se pitao mogu li uopće više i imam li snage. Mislim da je najpoštenije u životu uvijek biti čisti ispred sebe. ispred Boga. Ljudi s kojima radiš. Mene više nije trebalo gurati da izguram, jer ništa ne pola ne radim u životu. Da, upitao sam se tada mogu li ja to uopće još. Sjeo sam s Pericom Bukićem. Svojim najbližim suradnikom. Sjeli smo u Šibeniku i zajedno smo postigli dogovor. Da možemo, da ćemo izgurati sve, da će biti sve dobro. Zasukao sam rukave i naravno, razmišljao danonoćno o igračima, konceptu igre, kakvu reprezentaciju želimo. Hvala Bogu da je to dalo rezultate i da je priča završila kako je završila. Da je bilo trenutaka na tom našem putu koji su bili teški, bilo je. Putevi uspjeha popločeni su trnjem. Izuzetno je bilo teško."
Hrvatska reprezentacija je pod vodstvom Ivice Tucka osvojila čak devet medalja sa OI, SP i EP.
'Svakog dana želim biti sve bolji. Pogledajte samo jednog Novaka Đokovića. Nikad nije dosta'
Pod Tuckom su vaterpolisti osvojili olimpijsko srebro (2016), pet medalja sa SP-a, pri čemu dva svjetska zlata, te tri medalje s EP-a. Ukupno ih za hrvatski vaterpolo potpisuje, izbrojali smo, 18, ako brojimo sve medalje koje je kao izbornik i juniora dva puta uzeo, kao i s Mediteranskih igara, Svjetskog Kupa, Europskog Kupa, Svjetske lige i naravno najvećih natjecanja. Nakon svih uspjeha, od kud motivacija i je li srce izdržalo sva ova vaterpolska uzbuđenja, kako izdrži?
"Je, hvala Bogu je. Neki dan sam bio na pregledu. Srce je dobro. Idemo dalje. Što se tiče motivacije, svakog dana želim biti bolji. Ne želim da me išta zadovolji. Ako osvojiš jedno zlato, uzmi i drugo i treće, pa dokle ide. To je ono što vrhunski sportaši rade. Pogledajte samo jednog Novaka Đokovića, ja to igračima mojim govorim - 'nikad mu nije dosta!' To je jedini pravi put, Da ti nikad nije dosta, Dokle god budem tako razmišljao, dok budem imao snage za to, radit ću ovaj posao. Kad osjetim da je to došlo do kraja, da više nemam snage, neće mi nitko trebati govoriti da se maknem. Dokle god budem imao snage i želje da to vučem, kao konj ću vuči, ali kad osjetim da je došao kraj, ponavljam - nitko mi neće trebati reći da se maknem".
'Želim na OI vojsku koja ulazi u rov sa šljemovima na glavi'
Slijedi nastup na OI u Parizu. Tucak ne voli najavljivati ništa. Nepotrebni pritisak. Iako, njemu je najveći san olimpijsko zlato. Ima srebro iz Rija 2016.
"Nikad nisam ništa najavljivao, nikakvu medalju, nikakav trofej. Uvijek samo kažem da, budite sigurni, dat ćemo sve od sebe. Zasukat ćemo rukave od 9. lipnja kad počnu pripreme, da će to biti jedna vojska koja ulazi u rov sa šljemovima na glavi i što Bog da. Dat ćemo sve od sebe, u to budite sigurni. Da će biti teško, bit će, to je jasno svima, ali isto da imamo svoju šansu, imamo. I to je ono što je najbitnije. Da imaš svoju šansu. Da imaš svoje argumente za koje se čvrsto možeš uhvatiti. Dokle ćemo dogurati, to samo Bog zna. Kad završi klupska sezona, 9. lipnja kreću pripreme za olimpijski turnir u Parizu. Prije toga ćemo imati individualni rad s igračima koji ranije završavaju prvenstva. Imat ćemo dovoljno vremena da budemo pravi", zaključio je Ivica Tucak.
