Današnje jutro nije donijelo kraj niti kakvu tugu i upitnike, današnje sveto nedjeljno jutro je bilo pobjedničko i donijelo početak nečeg velikog. Hrvatska vaterpolo reprezentacija na krovu je Europe i to tako lijepo zvuči. No, ne bilo kakva reprezentacija. Na krovu Europe je reprezentacija koja je prije nekih dva i pol mjeseca u svojim redovima imala 8 debitanata za SP u Budimpešti.
Grandiozan uspjeh iza kulise ima priču o odricanju i muci
Izbornik Ivica Tucak, kad je slagao upravo ovu selekciju igrača koja je sad napravila ovaj grandiozan uspjeh, kad je imao olovku u ruci, metaforički govorimo, slagao popis s ovim imenima plus igrači koji su u krugu reprezentacije, jako je dobro znao zašto upravo te mlade igrače stavlja na popis.
Pola hrvatska javnosti tada valjda nije znalo za te dečke, niti su Tucak i društvo ispraćeni na SP u Mađarskoj u drugoj polovici lipnja s nekim pretjeranim optimizmom. Čak osam debitanata, smjena generacija, ništa ne dolazi preko noći. I, možda vam se sad, iz ove perspektive, ovako na prvu, čini kako je ovaj uspjeh došao preko noći, nije... Projekt je pomno planiran i doziran na način da u ovo ludo ljeto s dva velika natjecanja, od toga jedno u vlastitoj domovini, bude igrački podneseno na razini za velike stvari.
Tuckova laka konjica
Tuckova laka konjica, dečki koje je manji dio hrvatske sportske javnosti uopće i poznavao donedavno, naravno osim članova obitelji i nekoliko vaterpolskih fanatika, sad su junaci nacije. Neki su za neke prije bili i orjunaši, a danas su heroji.
Ivica Tucak javio nam se jutro nakon grandioznog uspjeha, kako je i sam jučer rekao najvećeg u njegovoj karijeri. Da se razumijemo, ima Tucak i zlato iz Budimpešte 2017. sa SP-a, kad govorimo o zlatnim medaljama, ali ovo zlato je posebno. Zašto? Neka vam to Ivica Tucak, kreator i arhitekt, idejni začetnik novog prvaka Europe u vaterpolu, sam kaže svojim umornim, hrapavim glasom, ali ponosnim...
Ne samo zbog sinoćnjeg slavlja nego i zbog ispražnjenja. Emocije su učinile svoje i sad se dečki nalaze u nekom normalnom stanju emocionalnog pražnjenja, slatkog nakon takvog uspjeha. Puno se toga izdogađalo, za neke stvari ćete po prvi puta sad čuti. Za neke od ovih stvari uopće nismo znali da su se događale posljednjih mjeseci. Stoga, ništa čudno što nam je Ivica Tucak na telefon zapjevao:
"Dobro jutroooo, dobro juuutroooo"...
Pobjedničko jutro, posebno, ono koje se pamti...
"Malo se još dobivam da vam budem iskren, dolazim k sebi i dojmovi se pomalo redaju i slažu, smiruju. Sigurno da sad u ovom trenutku ne osjećam ništa i prazan sam, jer sam se emocionalno strašno iscrpio. To vam je tako u trenerskom poslu, to će vam potvrditi svaki trener. Jednostavno, zato u tim trenucima treba uživati i biti sretan i ponosan. Toliko smo negdje prazni, ali sretni", rekao nam je u uvodu Ivica Tucak i nastavio:
Težak i trnovit put
"Sad ću vam ispričati sve. Ovaj uspjeh i čitav naš put do njega je bio izuzetno težak. On je bio težak, trnovit i pun uspona i padova. Ja, kad smo doživjeli onaj neuspjeh u Podgorici u Svjetskoj ligi, to nije bilo sad nama nešto značajno ni bitno, međutim, pokazala je nekakve rane, nedostatke, manjkavosti. Tada sam stvarno bio zabrinut. Sjeo sam tada, tu istu noć sam se vratio iz Podgorice, tu noć bila je nedjelja navečer oko 22-23 sata. To jutro sam odmah uzeo video materijal, tražeći uzroke i razloge, što nije dobro. U tom trenutku mi nije bilo lako, moram vam priznati i biti iskren.
I ja sam bio skeptičan pomalo. Međutim, tada sa napravio nekakve rezove i koncepcijske i rezove s nekim igračima za koje sam onda vidio da to neće moći s njima u reprezentaciji, da ih ne nabrajam, nije ni bitno. Koncepcijski sam posložio ono što je bilo bitno i za što sam smatrao da je dobro. I evo, došli smo sad do zlata. No, ponavljam, puno stvari je tu iza kulise, one koje se ne vide, a koja su prevagnule ovom uspjehu. Evo vidite, ti momci koji su ovo ostvarili su ne nevjerojatni nego jedinstveni po karakteru", govori nam Tucak i nastavlja:
"Dat ću vam jedan primjer. Ja sam negdje tražeći sve to skupa došao u jednom momentu do jedne ideje da Jerko Marinić-Kragić možda i nije potreban reprezentaciji Hrvatske, meni kao izborniku, kako god... Pa sam mu onda kazao, naravno u 4 oka, ja tako uvijek komuniciram s igračima, u 4 oka, 'Jere, u ovom trenutku bi priliku ipak dao mlađima'. Njemu je tada bilo teško, on je bio taj koji je, kao bio unutra već, a sad mu ja takvo što govorim. Znate li vi što je meni on kazao? 'Izborniče, kako vi god odlučite. Ja svaku vašu odluku poštujem i podržavam ako vi mislite da vam ja trebam, ja sam tu'. E vidite, to su frajeri, to su mangupi, to su face... To je upravo ono o čemu sam vam pričao kad smo razgovarali u onoj epizodi s onim velikim našim centrom. Imao sam sreću, imam sreću da imam takve igrače u reprezentaciji, baš takve frajere."
Sastanak na kojem je dočarao svojim igračima čitavu filozofiju
Ivan Krapić kapetan je reprezentacije koji može biti uzor svima...
"Da imam tog Krapića koji je otpadao i ono što sam momcima kazao kad se dogodila ta epizoda s tim dečkom, neću mu niti ime spominjati jer me apsolutno u životu ne zanima, rekao sam tim momcima - 'Evo vam Ivan Krapić, evo vam momak koji je otpadao iz reprezentacije. Kao ozbiljan igrač malo bude na pripremama pa otpadne, bude na pripremama pa otpadne. Ponavljam, kao ozbiljan igrač i ozbiljan centar. Igrao u Primorju koje se borilo za naslov prvaka Europe i on kao takav ode kući. Ne zato što sam ja imao nešto protiv njega, nego zato što sam smatrao da je to najbolje za reprezentaciju u tom trenutku. Ivan je došao 2016., uzeo olimpijsko srebro, 2017. uzeo svjetsko zlato pa je ponovno otpao. Ljudi, hej, da li vi shvaćate što to znači?", priča nam Tucak.
Igrači su tada shvatili što njihov izbornik, ne samo želi, nego što im poručuje time. Taj trenutak je bio jedan od ključnih u tome svemu. Priča ide dalje...
"I što je onda Ivanu mogu kazati nego samo jedno. Iskreno i od srca veliko hvala. Za mene je ovo zlato moj najveći uspjeh u karijeri. Ljudi, nažalost, u Hrvatskoj toliko ne prate vaterpolo pa ne znaju niti neke stvari. Ne želim niti sam ja taj koji će ih s tim gnjaviti, to je nešto samo naše. Oni koji to prate, oni koji su pravi sportaši, oni to znaju i znaju koliko je to jaka stvar. Ja sam toliko predivnih poruka dobio od svojih prijatelja, ne mogu im svima zahvaliti niti odgovoriti. I ovim putem im se zahvaljujem.
U wappu imam valjda 5000 poruka, ma ne znam im broja, a ne znam ni kad ću to sve vidjeti niti im odgovoriti. Svima od srca zahvaljujem. Pozivi nekih mojih kolega, sportaša, prijatelja, ma to je ono što mene veseli. Hvala i onima koji su me pljuvali i omalovažavali. Da, i njima hvala. Ništa im ne zamjeram. Dapače, još jednom i njima veliko hvala od srca. Oni su me dodatno nabrijali i motivirali, ja sam vam jednostavno takav tip, karakterno zaj*eban lik. Ti neki pojedinci koji su me pokušavali omalovažavati već godinama, da ih ne nabrajam, ta dva-tri... Učinili su me još jačim i boljim."
Od orjunaša do heroja nacije
Jerko Marinić-Kragić bio je među, kako su ih pojedini tadašnji moćnici nazvali, orjunašima, bakljašima koji su 2016. prekinuli utakmicu u St.Etienneu između Hrvatske i Češke na Euru, a sad je istinski junak nacije. Hoće li se sad oni, prvenstveno tadašnji neki istaknuti političari, ispričati Jerku za nazive orjuna?
"Ne znam stvarno puno o tome, to nisam pratio pa stvarno ne znam. Ti nazivi orjuna, tko je to kazao, tko je to pisao i kakav se dojam stvarao o njemu ili njima, kako god... Gledajte, mi živimo u državi u kojoj, pa ako mi je zbog ičega žao, to je što je ta demokracija za koju smo se svi mi borili, pa i ja, dozvolila da baš svatko, ali svatko ima pravo, svakakav mediokritet, svakakva prava na javne istupe. Ali, ti i takvi nemaju pravo nikog nazivati pogrdnim imenima i nemaju pravo nikog, ali nikog javno stigmatizirati, vrijeđati ljude. Ako mi je zbog ičega žao što smo doživjeli demokraciju onda mi je žao zbog toga što su ti miševi izašli iz svojih rupa, ti koji bi vrijeđali ljude i zvali ih orjunašima. Jerko Marinić-Kragić je, prije svega, jedan fantastičan mladić s velikim srcem i mu*dima, sa emocijama. Treba ga voljeti i poštivati, ali nazivati ga orjunašem... Ma, ako mi je zbog ičega žao, žao mi je što smo doživjeli demokraciju zbog tih koji sebi daju za pravo te ljude vrijeđati. Doživio sam to na svojoj koži od tog polusvijeta. Najlakše je vrijeđati, omalovažavati, pljuvati a da pritom nemate pojma ne znate pravu istinu. Od tih svih ljudi koji su Jerka nazvali orjunašem, pa tko od njih zna pravu sliku?!"
Ivica Tucak uvijek brani svoje igrače, a ovog puta je odlučio izbaciti sve iz sebe...
"Je li ikad netko sjeo ikad u životu s tim momkom, porazgovarao s njim... Da li je ikad njega vidio kako taj dečko trenira, kako radi... Sram ih bilo. Tko god da je njega nazvao orjunašem, ja ne znam sad točno tu tematiku niti što se izdogađalo, te zašto se to sve dogodilo".
Ponosno stajao pobjedničkog lica i naličja
Stajao je Ivica Tucak jučer ponosno za vrijeme intoniranja državne himne osvajaču euro zlata. Tijekom davanja intervjua nakon pobjede za HTV imao je suzne oči, vidjelo s koliko je emotivno iscrpljen.
"Kad sam stajao i slušao himnu, najljepšu i najdražu himnu na svijetu, osjećao sam sreću i radost. Svaki dan mi je bio kritičan, najgori... Oni koji mene znaju i koji su samnom radili, a bilo je puno suradnika koji samnom žive, znaju i poznaju me toliko da znaju da volim odmak na neki svoj način od stresa. To je tako, to je neki moj način života, da mi bude lakše. Da nekako prođem ta stresna razdoblja odmakom na svoj način. No, po prvi put u životu, osjećajući pritom potpunu odgovornost, vodeći tu jednu posebnu grupu ljudi, te mlade i hrabre momke, nećete vjerovati ali iz hotela, osim prvog dana kad smo tek došli i kad nije turnir ni počeo, ja se nisam maknuo iz hotela, niti u kafić na kavu tu blizu, niti do kioska.
Znači, bio sam sa svojim suradnicima, tražili smo rješenja, vodili razgovore, individualne, kolektivne, ovakve-onakve... Bilo je tu neprospavanih noći, bilo je gro video analiza. Tim više mi je ovo zlato draže i ovo će mi biti jedna velika uspomena u životu, nezaboravna, neizbirisiva... Nema riječi. Ja sam svjetski prvak, igrao sam OI finale, ovo mi je bilo 4 veliko finale u mojoj karijeri, drugo zlato, ovo doživjeti je nešto posebno. U svojoj zemlji, u Splitu, u ovakvom ambijentu... Ako smo barem na trenutak učinili ljude sretnim, sretnijim nego dan prije, onda smo učinili veliku stvar."
'Znao sam da je to to, ali nisam im htio stvarati pritisak jer su mladi'
Ivica Tucak ne voli riječ imperativ i teži onom da prvo ispune očekivanja prema samima sebi, jer to će ih odvesti do zvijezda, to cilja. No, isto tako, kad osjeti trenutak, momentum, da je to to, da ima tu grupu ljudi, onda zna, kao što je to bio slučaj 2017. u Budimpešti kad je najavio da idu po zlato nakon četvrtfinalnog rušenja Talijana na SP-u. Zašto to sad nije napravio, a vidjelo se jako dobro da Hrvatska leti, grabi i gazi bez poraza do kraja?
"Nisam zato što sam 2017. imao jednu ekipu koja je bila iskusna i zrela, koja je bila programirana za to osvajanje. Ovo je ipak jedna mlada reprezentacija kojoj bi ja kao čovjek koji moram biti putokaz, napravio dodatni pritisak. Zao sam da ćemo otići do kraja u jednom trenutku, vjerovao sam, sve je bilo posloženo kako treba. Nisam to htio javno komunicirati, ali znao sam to sa svojim suradnicima. Svatko će vam to reći. Znao sam da je to to, da je ovo ozbiljna reprezentacija, ekipa, momčad, grupa ljudi prije svega. I ono što sam momcima rekao na sastanku prije finala, na završetku sastanka, pred odlazak iz sale na utakmicu. Rekao sam samo jednu rečenicu - 'Momci, vi ste preko noći postali sportski heroji nacije. Vi ste to zaslužili. Međutim, stavili ste sebi u hipoteku jednu veliku obavezu, a to je da iz dana u dan, iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu budete sve bolji i bolji, počevši od ove večeras. Uživajte i igrajte sa srcem. Neka nam bude sretno i mi ćemo to dobiti. Ja sam u tom trenutku vidio na njima izraz lica im je bio taj koji je rekao sve. Znao sam, znali su i oni", završio je Ivica Tucak.
