Katar je postao na ovom Svjetskom prvenstvu prvi domaćin koji nije uspio doći niti do jednog boda te su ih mnogi proglasili najslabijom selekcijom koja se ikad pojavila na SP-u no FIFA-ine statistike otkrivaju kako je u prošlosti bilo i gorih nastupa.
Statistički najgori nastup na Mundijalu su 1974. godine imali reprezentativci Zaira koji su u skupini sa Škotskom, Jugoslavijom i braniteljem naslova Brazilom poraženi u sve tri utakmice uz ukupnu gol razliku 0:14. Na vječnoj FIFA-inoj rang listi se ne nalaze na posljednjem mjestu, jer je El Salvador imao dva grozna nastupa na kojima nije došao blizu bodova s gol razlikom 0:9 i 1:13 no Zair je upisao najgori nastup na nekom SP-u.
Najteži poraz svih vremena
U svojoj prvoj utakmici su svojim ofenzivnim nogometom dobrano namučili tada jaku Škotsku no izgubili su 2:0. Slijedio im je susret protiv moćne Jugoslavije čiji je napad predvodio Princ s Neretve Duško Bajević. Indisponirani Zairci teško su stradali te je već do poluvremena bilo visokih 6:0, a naposljetku su s devet pogodaka u mreži pretrpjeli najteži poraz u povijesti svjetskih prvenstava (uz poraz El Salvadora od Mađarske 1:10).
Već tad su počela podsmjehivanja 'simpatičnoj' afričkoj selekciji, a stvari su se dodatno rasplamsale nakon utakmice protiv Brazila. Južnoamerikanci su lakoćom pobijedili s 3:0 no pažnju je privukao jedan detalj iz drugog poluvremena.
Brazil je dobio slobodan udarac na 20-ak metara od gola, a loptu je uzeo Rivelino. Kad je sudac Rainea dao znak defanzivac Zaira Mwepu Ilunga je izjurio iz živog zida i napucao loptu u 'ničiju zemlju' duboko u brazilsku polovinu. Rivelinu i ostatku brazilske selekcije ništa nije bilo jasno, stadion je na trenutak utihnuo od iznenađenja, a Rainea je pokazao Ilungi žuti karton.
Bizaran slobodan udarac za povijest
BBC-ev komentator John Motson je ovaj trenutak opisao kao 'bizaran moment afričke nevinosti', a nogometna javnost se podsmjehivala Zaircima tvrdeći kako ne znaju pravila projicirajući još uvijek prisutni rasizam na nesretne nogometaše.
Nitko se u tom trenutku nije zapitao što je zapravo razlog takvog bizarnog poteza već su svi pretpostavili da 'Afrikanci ne znaju pravila'.
Prvaci Afrike ne znaju pravila?
Ipak, cijela ta neobična situacija i debitantski nastup Zaira na SP-u krio je mračnu i mučnu pozadinu. Bilo je to vrijeme u kojem su afričke selekcije imale samo jednog predstavnika na Mundijalu. Četiri godine ranije je Afriku predstavljao Maroko koji je u pružio zbilja lijepe partije.
Za prvenstvo 1974. afričke kvalifikacije su bile brutalne, a na završnom turniru triju finalista su se našli Maroko, Zambija i Zair. Momčad sa sjevera kontinenta je figurirala kao glavni favorit no u četiri utakmice pobijedila je samo jednom. Zair je bio svijet za sebe te je s četiri pobjede i gol razlikom 9:1 suvereno osigurao put na SP.
Da su najbolja afrička momčad potvrdili su osvojivši i Afrički kup nacija iste godine. Ta je selekcija imala potpis jugoslavenskog izbornika Blagoja Vidinića koji je Marokance vodio na SP-u 1970.
Pod diktatorovim povećalom
Za razliku od Maroka koji je na Mundijalu igrao čvrstu obranu i vrebao priliku iz kontre, Vidinić je sa Zairom igrao posve drugačiji nogomet. Ofenzivni i brzi bili su neuhvatljivi i nedodirljivi za sve na kontinentu te su postali prva selekcija iz subsaharske Afrike koja se ikad pojavila na SP-u. Drugim riječima, nogometaši Zaira su jako dobro znali pravila i bili su vrlo dobri nogometaši što je dokazala i utakmica protiv Škotske no u pozadini su se krili grozni problemi.
Naime, Zair je još od 1965. vodio okorjeli i okrutni diktator Mobutu Sese Seko, kuhar koji se najbolje snašao u postkolonijalnom kaosu ove zemlje. Rastrošan i sklon eliminaciji i mučenju političkih protivnika, ali i svih onih koji su mu se suprotstavljali, vodio je zemlju na brutalan način.
Kao i mnogi diktatori Sesa Seko je u sportu vidio alat za promociju zemlje. Tako je 1976. godine u Kinshasi organizirao borbu za naslov teškaškog prvaka svijeta između Alija i Formana što će u boksačku povijest ući kao epski Rumble in the Jungle.
Bojkot i prijetnje izgnanstvom
Logično, Sesa Seko je od nogometaša očekivao da osvjetlaju obraz naciji na Mundijalu. Reprezentacija je praćena golemom svitom poslovnjaka i političara provela u Europi puna dva mjeseca bez ikakvog kontakta s obiteljima.
Živjeli su u slabim uvjetima, a novac koji je FIFA dodijelila Savezu i koji je dijelom trebao stići i do njih nikako nije pristizao. Dijelili su hotel s reprezentacijom Haitija čiji su nogometaši uživali u blagodatima FIFA-inog novca, a oni nisu imali ništa.
Nakon utakmice protiv Škotske su zaprijetili bojkotom te su odbili nastupiti protiv Jugoslavije. Uvjeravanjem i prijetnjama s državnog vrha su ipak prisiljeni istrčati na teren u drugom kolu u kojem su doživjeli sramotan poraz, a Sesa Seko je odaslao jezivu prijetnju.
Rečeno im je da ako izgube li s više od tri razlike protiv svjetskih prvaka neće više nikad moći doći kući. Prema nekim informacijama, doduše nepotvrđenim, zaprijetio je diktator i sankcijama, zatvaranjem i likvidacijama i njihovih članova obitelji koje su i dalje bile u Zairu.
Otkrivena tajna tri desetljeća kasnije
Kapetan Raoul Kidumu i već spomenuti defanzivac Mwepu Ilunga su 2002. i 2018. godine dali intervjue u kojima su otkrili kako je Ilungin potez protiv Brazila bio posljednji izraz protesta no nitko na njega nije reagirao.
Poslije turnira izbornik Vidinić je direktno otišao natrag u Jugoslaviju, a igrači su se vratili u Zair. Mobutu Sesa Seko im je zabranio odlazak iz zemlje. Mnogima od njih su propale nogometne karijere, a istina je izašla na vidjelo tek nakon diktatorove smrti 1997. godine.
Istina je bacila posve drugačije svjetlo na selekciju Zaira iz 1974. godine koja je ostvarila najgori rezultat u povijesti SP-a. Ta je momčad znala igrati nogomet i bez njih vjerojatno ne bi imali fantastične predstave Kameruna 1990., Senegala 2002. i Gane 2010. godine.
