Hrvatska je od samog dolaska nogometne lopte na ove prostore bila plodno tlo za iznimno talentirane igrače. Mnogima je i danas teško shvatljivo kako ovako mala zemlja s populacijom višestruko manjom od one koju imaju velike svjetske metropole, desetljećima rađa i odgaja svjetske klase.
Luka Modrić, Zvone Boban, Davor Šuker, Mario Mandžukić, Aljoša Asanović, Jurica i Dražan Jerković, Štef Lamza, Bajdo Vukas…za nisku fantastičnih nogometaša koji su iznikli na ovom području ne bi bile dovoljne ni dvije stranice praznog papira da ih popišemo no ovo nije tekst o njima, velikanima na čija imena nalijećemo u novinama svako malo.
Ovo je priča o Anti Žanetiću Luliju. Njegovo ime većini neće zvučati poznato, a samim tim će iznenađujuće biti za pročitati da je upravo Žanetić prvi Hrvat čije se ime našlo u najboljoj svjetskoj momčadi. Mediji su 2016. godine, titulu prvog Hrvata u najboljoj momčadi svijeta prilijepili Luki Modriću no Žanetić se u njoj našao već 1960. godine.
'Želim pokazati da i nogometaš može diplomirati na fakultetu'
Naime, engleski sportski časopis World Soccer ga je u nju izabrao nakon Kupa nacija prije 62 godine. Bila je to preteče Europskog prvenstva, na kojoj je Jugoslavija osvojila srebro. Idealnu postavu svijeta su te godine činili – Grosics, Bergmark, Santamaria, N. Santos, Verges, Žanetić, Julinho, Pele, Di Stefano, Puškaš i Gento. Impresivno, zar ne?
No tko je bio Ante Žanetić Luli? Ovisi koga pitate, no krenimo redom. Žanetić je rođen u Blatu na Korčuli gdje mu je lokalna Torcida ne tako davno posvetila veliki mural. Kao što je bilo logično za očekivati, svoju je igračku karijeru započeo u Zmaju iz Blata, a nogometni put ga je vodio preko dubrovačkog GOŠK-a do Hajduka za koji je odigrao na poziciji desnog halfa gotovo 254 utakmice te postigao 41 pogodak.
Nastupio je Žanetić i 15-ak puta za reprezentaciju Jugoslavije, a bio je i student prava. Jednom je prilikom bocnuo kolege studente izjavom koja je ostala upamćena.
Pretukao ga navijač Hajduka, jer je htio pustiti Dinamu
"Želim pokazati da i nogometaš može diplomirati na fakultetu iako ja imam već dva, moju desnu i lijevu nogu" kazao je Žanetić tom prilikom parafrazirajući legendarnog zvezdaša Dragoslava Šekularca.
Osvojio je Žanetić i zlato s reprezentacijom na Olimpijskim igrama pa se znao pohvaliti da je diplomirao i u Parizu i u Rimu. No narav i uvjerenja mu nisu dala da uživa u plodovima svog talenta u Jugoslaviji.
Naime, smatrao je da položaj hrvatskih nogometaša u tadašnjem jugoslavenskom nogometu nije ravnopravan te je vrlo brzo postao meta sustava. Također, ušao je u sukob s trenerom Hajduka Ćirićem što je eskaliralo nakon jedne utakmice protiv Dinama netom nakon povratka s Kupa nacija.
Naime, u tom su prvenstvu Crvena zvezda i Dinamo vodili mrtvu trku za naslov prvaka, a Žanetić se zalagao da se pomogne u izravnom susretu Zagrepčanima da dođu do naslova. Izvještaji tog vremena sugeriraju kako je Luli i na terenu 'zabušavao' u utakmici protiv Dinama u kojoj je zamijenjen na poluvremenu. Hajduk je pobijedio, a nakon utakmice Žanetić je napadnut u Marmontovoj ulici te ga je pretukao fanatični navijač splitskog kluba.
Tražila ga Barcelona, a on pobjegao iz Jugoslavije
Nastavio je Luli igrati i za Hajduk i za reprezentaciju nakon tog događaja, ali priča je uskoro dobila svoj nastavak. Za njega se raspitivala Barcelona preko Kubale i Vukasa koji su se poznavali iz reprezentacije Svijeta, a Luli je počeo snivati bijeg iz Jugoslavije.
Na povratku s Hajdukove turneje u Njemačkoj i Danske pobjegao je tijekom presjedanja u Koelnu te svoj put nastavio dalje prema Belgiji i Bruggeu. Planirao je odigrati jednu godinu tamo te kasnije se zaputiti u Barcelonu.
No najbolji desni half na svijetu iz 1960. godine nije imao sreće. Doživio je tešku ozljedu koja je okončala njegovu nogometnu karijeru. Žanetić je nakon toga otišao bratu u Australiju gdje je i preminuo 2014. godine u dubokoj starosti.
Zabranjeno ime nogometnih almanaha
Ne treba čuditi kako je Žanetić dugo bio zaboravljen. Naime, njegovo ime je bilo zabranjeno dok je bio u emigraciji te ga se nije smjelo spominjati u nogometnim almanasima ili ga se uvrstiti u najbolje momčadi svih vremena te je razumljivo kako ga mlađe generacije nisu prepoznavale. Osam godina prije smrti objavio je autobiografiju Zlato Rima i srebro Pariza: športski memoari i trnovit put Ante Žanetića.
Na posljetku valja zaključiti da je Luli bio najbolji half svoga vremena, prvi Hrvat u najboljoj momčadi svijeta i borac za prava Hrvata. Sudeći prema svjedočenju bio je osebujna ličnost no neosporno sjajan nogometaš.
