Da je netko rekao nekom zagriženom nogometnom obožavatelju, prije, eto, dvije ili hajde tri, godine da će Prva HNL biti jedna od najuzbudljivijih, nama dostupnih za gledanje, nogometnih liga, vjerojatno bi mu taj nogometni "fan" rekao da lupeta gluposti. Da, HNL je sve donedavno slovio za jednu od najnegledljivijih i najpredvidljivijih liga u Europi. Dinamo prvak, pa slijedi Rijeka, Osijek, Hajduk ili Hajduk pa Osijek, Slaven Belupo negdje u sredini, Istra predzadnja, da ste se prije nekoliko godina na početku sezone kladili na neki od ovih ishoda vjerojatno biste tu okladu i dobili, ali opet, koeficijent vam ne bi bio bog zna kako velik i dobitak bi bio skroman.
E sada, danas je priča o HNL-u sasvim drugačija. U prošlosti bi Dinamo u ovo predbožićno doba imao značajnu bodovnu prednost ispred drugoplasirane momčadi, a trećeplasirani i ovi niže mogli su samo sanjati o tome da barem na tren zaokupiraju vodeću poziciju lige. Zdravko Mamić volio je govoriti da Dinamo osigurava naslov prvaka već u rujnu, ako ne tada onda barem na polusezoni i nažalost kada je to govorio bio je u pravu. Dinamo je u njegovoj eri posrnuo samo onomad kada je završio u "ligi za bedaka" i sezone 2016./17. kada je naslov prvaka i Kup uzela Rijeka predvođena Matjažom Kekom. No, Mamić je baš nakon te Rijekine povijesne sezone rekao da se takav rasplet prvenstva više neće ponoviti i, opet nažalost, bio je u pravu. No, ove sezone moglo bi se skinuti to Mamićevo proklestvo.
Ne pamtimo zaista kada su posljednji put klubovi Prve HNL ostavili ovakvo stanje na ljestvici nakon odigrane polusezone. Dinamo je u trileru zadnjeg kola izbio na prvo mjesto s 40 bodova, ali ništa mu to prvo mjesto ne znači jer drugoplasirana Rijeka i trećeplasirani Osijek imaju isti broj bodova, dok četvrti Hajduk ima tek pet bodova manje, ali ima i utakmicu manje koja se tek treba odigrati i to protiv Dinama, izravnog konkurenta za naslov prvaka kojeg su nedavno svladali s 2:0 na Maksimiru. Kako sada stvari stoje na proljeće nas čeka možda i najnapetiji rasplet Prve HNL u njezinoj povijesti.
Nestabilan, ali opet vrlo opasan Dinamo
Krenut ćemo od vodeće momčadi lige, Dinama. Popularni Modri su ove sezone u podosta letargičnom, da ne kažemo i istrošenom, neprepoznatljivom stanju. Početak Dinamova ovosezonskog problema vuče korijen negdje oko godinu dana unazad, kada su Mamići polako prepustili vodstvo kluba svojim instalatima upitne operativne sposobnosti, a već na prošlosezonskom zimskom prijelaznom roku moglo se vidjeti da se novo vodstvo kluba ponaša otprilike kao dvogodišnje dijete koje ugrabi daljinski upravljač. Na silu se pokupovalo valjda sve što je u tom trenutku valjalo u ligi, bez ikakvog plana, bez ikakve strategije, kao da sportska politika niti ne postoji. Brzo nakon toga uslijedio je potpuni fizički nestanak Mamića iz Dinama i tu je, de facto, krenulo sve nizbrdo.
Dinamo se na ljeto nije pojačao, a ostao je bez čitave jedne osovine koju su činili Joško Gvardiol, Kristijan Jakić, Lovro Majer pa na koncu i Mario Gavranović, jedina prava špica i jedini čovjek na čije je golove Dinamo mogao računati svake sezone. Dinamo im zamjene nije pronašao vjerujući da u postojećem klupskom kadru može pronaći zamjene. Adekvatne zamjene nisu pronašli niti za jednog od spomenutih igrača i da neće biti sve kako treba vidjelo se već na utakmici sa moldavskim Sheriffom. Da, sada će mnogi reći da je to momčad koja je na kraju svladala Real Madrid, koja je bila hit u Ligi prvaka, ali ljudi, dajte, Sheriff?! Dinamo je tada odigrao jednu od najgorih utakmica u novijoj povijesti, ali nažalost nije to bila jedina loša utakmica koju je Dinamo ove jeseni odigrao.
Pod Damirom Krznarom bilo je previše uspona i padova, previše oscilacija i amplituda u igri. Dinamo je izgledao otprilike onako kako je Lokomotiva izgledala proteklih sezona, kada bi se nakon svake ljetne rasprodaje mjesecima snalazila i "kemijala" kadar za novu sezonu. Eksperimenti, krpanje rupa na deficitarnim pozicijama, rotacije u kadru, problemi s ozljedama ključnih igrača, taktička lutanja, nemogućnost uspostavljanja funkcionalnog sustava, katastrofalna priprema utakmica, nedostatak jasne filozofije kod trenera pa na koncu i smjena istog.
Dinamo ove sezone ima baš previše problema, a uz to se natječe i u Europa ligi, u kojoj je začuđujuće dobro prošao s obzirom na stanje u klubu. Naime, tek se sada, evo u trenucima pisanja ove kolumne doznalo da će Dinamo do kraja sezone, ako i on u međuvremenu ne dobije otkaz, voditi Željko Kopić. Uprava se, dakle, do zadnjih trenutaka polusezone premišljala ostaviti Kopića ili dovesti nekog drugog, a on će sada dobiti vrlo kratak period da posloži stvari onako kako on želi, da pokuša malo urediti sustav i implementirati pokoju novu ideju i što je najvažnije ispuniti sva očekivanja, a ima ih podosta i to na dvama poljima.
Ono što valja reći u slučaju Dinama jest da, bez obzira na sve, Dinamo i dalje ima najjaču momčad lige. Ima širinu u kadru dovoljnu da izdrži tempo igre u Europa ligi i HNL-u i što je najvažnije, Dinamovi igrači, bez obzira na to tko im je trener, već imaju rutinu osvajanja prvenstva i teško da će se u ključnim trenucima, kada će uslijediti rasplet i najvažnije utakmice, opustiti i ući mlitavo. No, jesu li glavni favoriti? Pa možda čak i nisu. Dinamo pod Kopićem možda, ali samo uvjetno rečeno, možda prestane prosipati bodove na "malim utakmicama", no trenutno je momčad u takvom stanju da ne možemo sa sigurnošću reći tko će biti u formi i hoće li ključni igrači, poput Mislava Oršića i Brune Petkovića početi realizirati šanse, što do sada baš i nije bio slučaj.
Run 'n' gun Rijeka
Svaka osoba koja je ove sezone odgledala ponešto utakmica Prve HNL morat će se složiti s činjenicom da Rijeka igra uvjerljivo najatraktivniji i najuzbudljiviji nogomet. Trener Goran Tomić odlučio je ove sezone igrati pravi "run 'n' gun" nogomet, igrati na gol više i bio je to pun pogodak. Da, Rijeka je primila suludi broj golova, čak 27, što je za momčad iz gornjeg doma ljestvice, zaista, previše, ali opet postigla je 42 gola i to je najveći broj pogodaka u ligi.
Rijekin veliki adut je i taj što ih još uvijek svi podcjenjuju, što im ionako nitko nije davao šanse za osvajanjem naslova, a još uvijek, bez obzira na to što su drugi na ljestvici, većina ih ne vidi kao osvajače naslova. Ono što kod Rijeke ove sezone svakako valja pohvaliti, a što se svakako ne ističe i ne hvali dovoljno jest sjajan posao koji je obavio novi sportski direktor Robert Palikuća, Čovjek je odradio fantastičan prijelazni rok i doveo je kvalitetna pojačanja koja su odmah ostavila trag i s kojima je Goran Tomić lako mogao raditi. Ampem je došao kao slobodan igrač, vratar Labrović također, doveo je sjajnog Abassa iz Mainza, Antona Krešića iz Atalante, Bez odštete je došao i Lindon Selahi, a za pola milijuna eura kupili su Jorgea Obregona, ali ono najvažnije uspjeli su zadržati Josipa Drmića, nominalno najboljeg napadača lige i prvog strijelca HNL-a.
Od Tomića se svakako može očekivati da će nastaviti ovako kako je i počeo, no, njemu bi pak najveći problem mogla biti mladost i neiskustvo u momčadi. Recimo, jedan od najiskusnijih igrača, koji se može smatrati i starosjedilacom, mu je Domagoj Pavičić, kojemu je tek 27 godina i po stažu je daleko od nekog rutinera i lidera momčadi, ali eto, na kraju on to upravo i jest. Problem bi mogao biti i taj što Rijeka već po inerciji prodaje neke svoje igrače na zimskom prijelaznom roku, a proda li nekog od ključnih igrača šanse za osvajanjem prvenstva bit će znatno umanjene, bez obzira na potencijalna pojačnja koja bi mogli dovesti jer čak i ova aktualna ekipa povremeno ne ostvaruje baš sve što je Tomić zacrtao i ima problema s provedbom plana.
Rijeku još jednom moramo pohvaliti jer upravo njihov nogomet daje HNL-u neki poseban čar, a isto tako, samim time što igraju na gol više, oni izvlače i svoje protivnike iz zone komfora i tjeraju ih da igraju napadački i dinamičnije. Eh, da nam je još koja momčad poput Rijeke.
Osijek u nikad boljoj šansi
Ako je Rijeka najatraktivnija ekipa koja daje najviše golova, onda je Osijek njena čista suprotnost. Međutim, prema našem sudu, ove sezone Nenad Bjelica i njegov Osijek imaju sve predispozicije da ove sezone naprave taj dugo željeni iskorak i osvoje naslov prvaka. Bjelica je nerijetko na meti kritike, njegova momčad ne igra oku ugodan nogomet, neki će reći, pa čak i sam Bjelica, da su negledljivi, ali činjenice govore sve. Osijek je donedavno bio prvi u ligi, a polusezonu je na kraju završio s istim brojem bodova kao Dinamo i Rijeka. No, vrlo je važno za Osijek reći da oni ove sezone vrlo uspješno osvajaju bodove tamo gdje ih ostali uglavnom prosipaju.
Bjelica je u ovih godinu i ponešto dana na klupi Osijeka u potpunosti prenio svoju filozofiju i stil igre na momčad i ona sada funkcionira poput neke dobro uštimane filharmonije s vrhunskim dirigentom na čelu. Najbolji indikator toga koliko je Osijek zapravo moćan jest činjenica da momčad nema najveću zvijezdu. Momčad je toliko homogena i kohezivna da je teško izdvojiti jednog igrača koji, u ovom trenutku, "nosi" ekipu.
Činjenica je, također, da oni ne ovise niti o jednom igraču. Primjer Ramona Miereza je frapantan i gotovo endemski u HNL-u. Prošle sezone Mierez je nosio Osijek na svojim leđima, bio je najbolji strijelac lige s 23 gola u 35 utakmica, najbolji igrač i najveća zvijezda lige, a ove je sezone u kriminalno lošoj golgeterskoj formi i do sada je postigao samo četiri gola, od toga jedan u Kupu i tri u prvenstvu i tek je dva put asistirao. No, Osijek je i bez njegovih golova tu gdje je.
Za razliku od Dinama. Bjelica je dobro odradio ljetni prijelazni rok, zadržao je kostur momčadi, doveo ponešto zanimljivih pojačanja poput Darka Nejašmića, Ivana Fiolića, Karla Bartoleca, ali što je najvažnije, Bjelica nije podlegao kritikama medija, stručnjaka i pojedinih navijača koji su uvjeravali da Osijek igra loš nogomet, da su reaktivni i kada ne bi smjeli biti, da igraju na "uno - zero - basta", da im je igra destruktivna, da su dosadni i da s takvim pristupom nikad neće biti prvi u HNL-u.
Bjelica i dalje igra kako je inicijalno zamislio, obrana mu je najvažniji segment igre, što se jasno vidi i na statistici jer ove sezone primili su samo 14 golova Osijek ima najbolju obranu lige i to čak i bez Ivice Ivušića na golu. Osijek već 16 utakmica ne zna za poraz i Bjelica radi baš sve da tako i ostane i to pod cijenu toga da dio navijača zadrijema prilikom TV-prijenosa utakmica njegove momčadi. Netko tko nogomet ne gleda samo kroz golove, asistencije i prekrasne poteze, imat će razumijevana za Bjeličinu filozofiju i stil igre koji forsira jer na kraju priče, ona donosi rezultat i trofeje. U Dinamu nikome nije smetao njegov pragmatičan pristup i deviza "cilj opravdava sredstvo".
Međutim, Osijek, kao što smo rekli, ne ovisi niti o jednom igraču, a njihov adut je širina klupe i upravo taj Bjeličin moderni "catenaccio" kojim izluđuje navijače, ali kojim ujedno izluđuje i protivnike. Bjelica, da bi osigurao prvo mjesto, s naše točke gledišta, mora napraviti dvije stvari. Jedna je da ove zime pronađe nekoga u napadu tko će moći potrpati u mrežu barem ponešto lopti koje pristižu s bokova, uvjerljivo najjačeg ofenzivnog oružja njegove momčadi i da nekako pokuša stvoriti barem jedan ili dva funkcionalna napadačka mehanizma jer golovi donose pobjede, a pobjede donose bodove i na koncu naslov prvaka. Rješenje možda može biti Dion Drena Beljo, Osjekov igrač na posudbi u Istri koji ove sezone igra briljantno i ima 11 golova i četiri asistencije u 20 odigranih utakmica.
Druga stvar, Bjelica mora iskoristiti činjenicu da ih mnogi i dalje silno podcjenjuju u bitci za naslov. Svaka momčad koja u veliku utakmicu ne uđe kao favorit, a Osijek to, bez obzira na poziciju na ljestvici, neće biti protiv Dinama i Hajduka, ipak ima veći motiv i želju za pobjedom od one koja mora opravdati status favorita. Stoga, Bjelica ove sezone ima idealnu priliku izvesti čudo. Liga je, de facto, ravnopravna, nogomet koji igra njegova momčad nije atraktivan, ali je izuzetno efikasan i uspije li riješiti tih nekoliko sitnih problema, prema našem sudu je vjerojatno najveći favorit za naslov.
Je li Hajduk spreman?
Hajduk. Hajduk ima ono što nema niti jedan od triju navedenih klubova. Euforiju, no je li ona dovoljna i ima li ona uopće uporište u onome što klub radi, to tek treba vidjeti.
Ovoga ljeta Hajduk je obavio najbolji transfer-rok u novijoj povijesti, doveo je novog, i mislilo se konačno dobrog, novog trenera Jensa Gustafssona. Ostao je heroj i reprezentativac Marko Livaja, došli su Filip Krovinović, Josip Elez, Marco Fossati, Jan Mlakar, Lovrencsics, Dario Melnjak, Nikola Katić, Sahiti, došao je kasnije i Danijel Subašić, ostali su Marin Ljubičić i Stipe Biuk, mladi talenti i velike uzdanice hrvatskog nogometa.
Zadržao je Hajduk svoje najbolje igrače, doveo strašna pojačanja i složit ćete se kako su ove sezone Splićani trebali imati baš lijepu priču, činilo se tako na početku sezone. No, očito tamo sve lijepe priče moraju tako završiti. Hajduk je rano ispao iz Europe, potom je prebacio sav fokus na Prvu HNL i Kup, ali pritisak je jednostavno bio pregolem i brzo je Hajduk ponovo postao jalov i negledljiv. Gustafsson je pao na istom testu kao i gotovo svi njegovi prethodnici, loš rezultat bio je samo posljedica.
Gustafsson se nije znao nositi s pritiskom, pritiskom kluba koji je postavio suludo visoke ciljeve i to pečatirao "petoljetkom" i grandioznim planovima koji su uključivali osvajanje naslova prvaka, plasman u Europu, proizvodnju mladih igrača… Zatim, nije se Šveđanin mogao, niti znao, jer za to treba imati debelu kožu i godine iskustva rada u Hrvatskoj, nositi s pritiskom ovdašnjih, i pogotovo onih pristranih, medija, javnosti i navijača, pa na kraju i kritičara i takozvanih mrzitelja. Pribjegao je onome čemu su i mnogi prije njega pribjegavali, ziheraštvu, alibi potezima, lutao je s taktikama, nije imao opravdanja za svoje poteze, nije više znao što bi, a pritisak se polako počeo prebacivati i na one koji su ga zaposlili. I tu stvari postaju opasne.
Mislili su Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius da će im sve probleme riješiti stranac, čak i za švedsku ligu nedovoljno iskusni Gustafsson. A realno, Jens je bačen u gladijatorsku arenu goru od onih u vrijeme Rimskog carstva - poljudsku arenu. I izgorio je jednako brzo kao što se stvorio "hype" o Hajdukovu naslovu prvaka. Kako se prvi dio sezone bližio svom klimaksu pa i kraju, tako je postajalo sve jasnije da Gustafsson nije rješenje i da će se Hajduk ove sezone opet boriti za treće ili četvrto mjesto, ako će se predsjednik i sportski direktor nastaviti sa zacrtanim idejama.
Uslijedila je nagla promjena. Potrefilo se baš negdje u trenucima kada je Gustafsson gubio ključne bitke, da je bez posla ostao Nikoličusov bivši suradnik i prijatelj, Valdas Dambrauskas. Bilo je jasno kao dan da će Jens uskoro "pod mač" i da će Litvanac na njegovu poziciju dovesti svog sunarodnjaka, koji dobro poznaje HNL i koji je ostvario zapažene rezultate s Goricom i na koncu koji razumije "kako vitar puše" na Poljudu. Gustafsson je dobio otkaz, a bijeli dim na Poljudu vidio se gotovo istoga dana. Stigao je Dambrauskas i splitsko stanje uma se nakratko resetiralo na početne postavke. Samo što početne postavke ovaj put nisu podešene na totalni defetizam, već na onaj optimizam i nadu u osvajanje trofeja sa starta sezone.
Litvanac je shvatio što i kako treba raditi. Brzo je rekalibirao momčad, odmah je uveo svoj sustav, svoju filozofiju i vrlo jasan stil igre i već nakon nekoliko utakmica vidi se njegov potpis. Litvanac je odmah napravio ono što su svi i priželjkivali, mladi talenti Biuk i Ljubičić dospjeli su u udarnu postavu i impuls koji su vratili bio je sjajan. Livaji je dana sloboda u igri, što on višestruko vraća golovima i asistencijama, obrana izgleda sve bolje, iako još s njom treba raditi pogotovo u predaji lopte, kreaciji i izlascima prema centru, a zadaci koje daje igračima i mehanizmi koje Dambrauskas koristi jednostavni su i efikasni.
Hajduk je prodisao, nanizao je Dambrauskas pet pobjeda i dva remija, dakle, još ne zna za poraz, ali Hajduk je trenutno zacementiran na četvrtom mjestu i morat će se štošta još dogoditi da napreduje na ljestvici. Dambrauskasov najveći problem neće biti kadar, neće to biti igrači, njihova forma, taktika, ili neki sličan segment, već će to biti - vrijeme. Dambrauskas još nije okusio gnjev navijača nakon prvog ili prvih kikseva, ali već je vidio kako to izgleda kada se balon počinje ispuhivati nakon remija na Poljudu protiv Osijeka i kiksa s Lokomotivom. Priznaju mediji i dio navijača da je Dambrauskas osvježio Hajduk i da konačno na nešto sliče, ali nakon dva vezana remija već se u pitanje dovodi Dambrauskas i njegova sposobnost da dovuče Hajduk do naslova prvaka.
Eto, upravo je to najveći problem. Vrijeme koje Dambrauskas ima da nešto napravi prije nego što mu navijači, mediji, pa na koncu i klub okrenu leđa, a taj vremenski prozor koji treneri u Hajduku dobiju da naprave nešto konkretno, vrlo je mali. Recept za Hajdukov naslov postoji, već smo ga vidjeli u HNL-u kod Rijeke koja je Matjaža Keka držala na klupi sve dok nije napravio iskorak, vidjeli smo i kod Lokomotive s Goranom Tomićem koji je dovukao klub do drugog mjesta ljestvice i kvalifikacija za Ligu prvaka, treneru se mora dati vrijeme da nešto stvori, a bojimo se da nekoliko tjedana ili pokoji mjesec neće biti dovoljan da Hajduk ostvari svoje snove i ciljeve.
Na Poljudu, bilo da je riječ o upravi, direktorima, aktivnim i pasivnim navijačima, lokalnim novinarima, nikako da shvate da svaki uspjeh ima svoju cijenu, a obično je valuta kojom plaća uspjeh, upravo vrijeme. Da se razumijemo, pritisak mora postojati u svakom klubu. U manjim dozama on je zdrav i polučuje uglavnom korisne produkte, ali je jednako tako toksičan ako dolazi u količinama u kojima ga se može pronaći na Poljudu.
Pitanje je, dakle, koliko će slobode i vremena dati Litvancu, pitanje je kako će on to vrijeme iskoristiti i paralelno se nositi s pritiskom, nekog kredita ima jer ipak je prijatelj sa šefom, ali opet ne može si dozvoliti pretjerano hazarderstvo. Pitanje je i koliko će Torcida biti tolerantna, koliko će se miješati u posao treneru i hoće li ga sramotiti kojekakvim eskapadama na utakmicama, kao što su onomad Gustafssonu postrojavali igrače i čitali bukvicu nakon kiksa? Na koncu pitanje je i kako će se uprava i direktor odnositi prema svom projektu jer on je vrlo vjerojatno njihov moguće posljednji projekt, pogotovo ako se brzo pokaže neuspješnim?
No, može li Hajduk biti prvak? Dambrauskas i Hajduk mogli bi biti dobitna kombinacija i instant-hit, poklopilo se da ove sezone zaista imaju sve. Imaju megamomčad, imaju sposobne rukovodioce, imaju podršku s tribina, euforiju, ali opet reći da je Hajduk već ove sezone spreman za naslov prvaka, to je ipak malo prenategnuta tvrdnja i za sada ih mi ne vidimo kao favorite.
Osijek ipak prvi favorit?
Dakle, da rezimiramo. Možda će naše mišljenje biti kontra kladionica, možda neće biti "mainstream", ali nekako bismo najveće šanse ove sezone za osvajanjem naslova prvaka možda ipak dali Osijeku. Ali to je zaista mikroprednost u odnosu na Dinamo, ali Dinamo u ovom trenutku ima dosta turbulentnu situaciju i kao što smo rekli dosta problema koje mora pokrpati, dok Bjelica i njegov Osijek mogu samo nastaviti kako su i krenuli i možda se još malo pojačati u napadu.
Rijeka je svakako tu kao pritajeni favorit, ali previše oscilira i prema našem su sudu zbog stila igre i činjenice da gube bodove na malim utakmicama, možda ipak treći favorit za naslov, ali opet mala je razlika između njih Dinama i Osijeka, baš kao i na ljestvici. Hajduk je, dakle, prema našem sudu, četvrti favorit iako u njihovim redovima vlada najveća euforija i generiraju jak momentum, ali taj momentum je zamalo zaustavljen u utakmici s Osijekom kada su se zaletjeli svom snagom u osječki obrambeni bedem. E pa baš zbog tog bedema i tog Bjeličinog pristupa i stila igre, dajemo Osijeku najveće šanse.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
