"Sve je im'o, ništa im'o nije", kaže tako legendarni i prerano preminuli kantautor Đorđe Balašević u svom bezvremenskom hitu, tužnoj i depresivnoj Priči o Vasi Ladačkom, a baš kao i nesretni Vasa, Hajduk ove sezone ima sve, ali opet - nema baš ništa.
Počelo je gotovo bajkovito, renesansno i optimistično, kao iz nekog vedrijeg Đoletova hita. Ovoga ljeta Hajduk je obavio najbolji transfer-rok u novijoj povijesti, doveo je novog, i mislilo se konačno dobrog, novog trenera Jensa Gustafssona. Ostao je heroj i reprezentativac Marko Livaja, došli su Filip Krovinović, Josip Elez, Marco Fossati, Jan Mlakar, Lovrencsics, Dario Melnjak, Nikola Katić, Sahiti, došao je kasnije i Danijel Subašić, ostali su Marin Ljubičić i Stipe Biuk, mladi talenti i velike uzdanice hrvatskog nogometa.
Zadržao je Hajduk svoje najbolje igrače, doveo strašna pojačanja. Ima Hajduk ove sezone, što kaže Balaš, svoje "konje vrane", svoj "sat sa zlatnim lancem", "njive plodne" i "vinograde blagorodne", sve imaju, ali opet - nemaju ništa.
Pukao pod pritiskom
Hajdukova je priča, baš kao i Vasina, u startu bila osuđena na propast. Dobro, Vasa je imao ljubavnih problema, Hajduk ima nekih drugih i do njih ćemo doći. Ali složit ćete se kako su ove sezone Splićani trebali imati baš lijepu priču, činilo se tako na početku sezone. No, očito tamo sve lijepe priče moraju tako završiti. Hajduk je rano ispao iz Europe, potom je prebacio sav fokus na Prvu HNL i Kup, ali pritisak je jednostavno bio pregolem i brzo je Hajduk ponovo postao jalov i negledljiv. Gustafsson je pao na istom testu kao i gotovo svi njegovi prethodnici, loš rezultat bio je samo posljedica.
Gustafsson se nije znao nositi s pritiskom, pritiskom kluba koji je postavio suludo visoke ciljeve i to pečatirao "petoljetkom" i grandioznim planovima koji su uključivali osvajanje naslova prvaka, plasman u Europu, proizvodnju mladih igrača... Zatim, nije se mogao, niti znao, jer za to treba imati debelu kožu i godine iskustva rada u Hrvatskoj, nositi s pritiskom ovdašnjih, i pogotovo onih pristranih, medija, javnosti i navijača, pa na kraju i kritičara i takozvanih mrzitelja. Pribjegao je onome čemu su i mnogi prije njega pribjegavali, ziheraštvu, alibi potezima, lutao je s taktikama, nije imao opravdanja za svoje poteze, nije više znao što bi, a pritisak se polako počeo prebacivati i na one koji su ga zaposlili. I tu stvari postaju opasne.
Mislili su Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius da će im sve probleme riješiti stranac, čak i za švedsku ligu nedovoljno iskusni Gustafsson. A realno, Jens je bačen u gladijatorsku arenu goru od onih u vrijeme Rimskog carstva - poljudsku arenu. I izgorio je jednako brzo kao što se stvorio "hype" o Hajdukovu naslovu prvaka. Kako se prvi dio sezone bližio svom klimaksu pa i kraju, tako je postajalo sve jasnije da Gustafsson nije rješenje i da će se Hajduk ove sezone opet boriti za treće ili četvrto mjesto, ako će se predsjednik i sportski direktor nastaviti sa zacrtanim idejama.
Dambrauskas zna 'kako vitar puše'
Uslijedila je nagla promjena. Potrefilo se baš negdje u trenucima kada je Gustafsson gubio ključne bitke, da je bez posla ostao Nikoličusov bivši suradnik i prijatelj, Valdas Dambrauskas. Bilo je jasno kao dan da će Jens uskoro pod mač i da će Litvanac na njegovu poziciju dovesti svog sunarodnjaka, koji dobro poznaje HNL i koji je ostvario zapažene rezultate s Goricom i na koncu koji razumije "kako vitar puše" na Poljudu.
Na kraju je tako i bilo. Gustafsson je u rekordnom roku iskoristio i posljednju šansu, pao je i dobio otkaz, a bijeli dim na Poljudu vidio se gotovo istoga dana. Stigao je Dambrauskas i splitsko stanje uma se nakratko resetiralo na početne postavke. Samo što početne postavke ovaj put nisu podešene na totalni defetizam, već na onaj optimizam i nadu u osvajanje trofeja sa starta sezone.
Samo mala digresija. Hajduk uistinu ima nikad bolju šansu za napad na titulu i Kup jer prvenstvo je ove sezone izjednačenije nego ikad, s Dinamom koji ne igra uvjerljivo, koji posrće i gubi bodove od davljenika, pa sve do Rijeke koja igra fantastičan nogomet, ali opet itekako je pobjediva, što je dokazao baš Dambrauskas u velikom derbiju prije nekoliko dana i na koncu Osijeka čijem je treneru najvažnije ne izgubiti utakmicu i upravo zbog takvog ziheraškog pristupa, svaki trener koji odluči riskirati s nekim malo hazarderskijim pristupom protiv njega, može i profitirati.
Najveći problem - vrijeme
Da se vratimo Dambrauskasu. Litvanac je shvatio što i kako treba raditi. Brzo je rekalibirao momčad, odmah je uveo svoj sustav, svoju filozofiju i vrlo jasan stil igre i već nakon nekoliko utakmica vidi se njegov potpis. Litvanac je odmah napravio ono što su svi i priželjkivali, mladi talenti Biuk i Ljubičić dospjeli su u udarnu postavu i impuls koji su vratili bio je sjajan. Livaji je dana sloboda u igri, što on višestruko vraća golovima i asistencijama, obrana izgleda sve bolje, iako još s njom treba raditi pogotovo u predaji lopte, kreaciji i izlascima prema centru, a zadaci koje daje igračima i mehanizmi koje Dambrauskas koristi jednostavni su i efikasni.
Hajduk je prodisao, nanizao je Dambrauskas četiri pobjede u četiri utakmice, a de facto rastu iz utakmice u utakmicu. Trener poštuje principe koji su mu nametnuti, zna kako se obraćati navijačima, zna što treba reći lokalnim novinarima, a što ostatku znatiželjnih. Reći ćemo da se za sada vrlo dobro, čak i iznenađujuće, izvrsno, drži. No, novi se trener još uvijek nije imao prilike suočiti s monstrumom.
O pritisku smo pisali, on je nedvojbeno najveći problem, a drugi problem s kojim će se Litvanac morati nositi i o kojem će uvelike ovisiti šansa Hajduka za osvajanjem bilo kakvog trofeja, a to je - vrijeme. Ne, ne govorimo o buri i jugu, već o vremenskom roku koji će Dambrauskas imati da ostvari, i dalje ne dovoljno realne, ciljeve kluba. Na Poljudu, bilo da je riječ o upravi, direktorima, aktivnim i pasivnim navijačima, lokalnim novinarima, nikako da shvate da svaki uspjeh ima svoju cijenu, a obično je valuta kojom plaća uspjeh, upravo vrijeme.
Postoji recept, ali...
Da biste nekome dali vremena da radi, u njega morati imati veliko povjerenje, morate mu dati mir, a on ipak mora imati dokaze u CV-ju da taj vaš plan u tom i tom zadanom roku može ostvariti. Kakav sporazum Hajdukovi rukovoditelji imaju s Dambrausksasom to ne znamo, ali vidjet ćemo hoće li stajati iza njega jednom kada zagusti, a zagustit će kad tad. Kazali su da i je i Gustafsson projekt iza kojeg će se stajati, pa je na kraju završilo ovako.
Vrijeme i povjerenje su ključ uspjeha. Imamo masu primjera već u samom HNL-u, od Nenada Bjelice u Dinamu i Osijeku, do Gorana Tomića u Lokomotivi i Rijeci, ranije Matjaža Keka u istom klubu. Recept je jasan, provjereno dobrom strategu omogućiti da radi u miru i bez previše nepotrebnog pritiska, što je glavni problem na Poljudu. Da se razumijemo, pritisak mora postojati u svakom klubu. U manjim dozama on je zdrav i polučuje uglavnom korisne produkte, ali je jednako tako toksičan ako dolazi u količinama u kojima ga se može pronaći na Poljudu.
Puno pitanja
Hajduk s Dambrauskasom i postojećim kadrom, ako nas pitate, može napraviti velike stvari čak možda već i ove sezone, ali pitanje je ima li sredstava zadržati ove igrače, jer neki imaju astronomska primanja i pitanje je može li održavati status quo? Pitanje je koliko će slobode i vremena dati Litvancu, pitanje je kako će on to vrijeme iskoristiti i paralelno se nositi s pritiskom, nekog kredita ima jer ipak je prijatelj sa šefom, ali opet ne može si dozvoliti pretjerano hazarderstvo?
Pitanje je i koliko će Torcida biti tolerantna, koliko će se miješati u posao treneru i hoće li ga sramotiti kojekakvim eskapadama na utakmicama, kao što su onomad Gustafssonu postrojavali igrače i čitali bukvicu nakon kiksa? Na koncu pitanje je i kako će se uprava i direktor odnositi prema svom projektu jer on je vrlo vjerojatno njihov moguće posljednji projekt, pogotovo ako se brzo pokaže neuspješnim?
Ali samo jedno je važno
Pitanja je puno, ali, da se ne lažemo, samo jedno je važno Hajdukovim pristalicama i odgovor će na kraju definirati hoće li ova hajdučka postava završiti kao Vasa Ladački, bez svega iako su imali sve, ili će im se crtati murali po Splitu. Pitanje je to, možda i najaktualnije, a glasi ovako - može li Hajduk već ove sezone biti prvak?
To je ono što bi svi htjeli znati, to je ono pitanje za milijun kuna. Tu ćemo reći, da čak i može, ali na početku sezone već smo objavili kolumnu u kojoj smo pojasnili zašto će Gustafssonova priča vjerojatno završiti tako kako je završila, a sada ćemo reći sličnu stvar s Litvancem. On, nedvojbeno, ima veće šanse od Šveđanina, poznaje ligu, šef mu je prijatelj, zna kako diše klub, zna što je Torcida, zna za turbulentnu prošlost, neloš je taktičar, školovan je trener s karakterom i bogatim znanjem, a opet voli povlađivati svojim nadređenima i ispunjavati želje i obećanja.
Dambrauskas i Hajduk mogli bi biti dobitna kombinacija i instant-hit, poklopilo se da ove sezone zaista imaju sve. Imaju megamomčad, imaju sposobne rukovodioce, imaju podršku s tribina, imaju srednje dobar Dinamo, koji prosipa bodove, imaju pobjedivu Rijeku i Osijek, imaju sada i odličnog trenera koji zna dobiti i veliki derbi s Rijekom, a opet zna dobivati i male utakmice.
Hajduku se sada nakon toliko godina poklopilo gotovo sve da uzme tu vražju titulu prvaka. Hajduk ove sezone ima sve, ali opet, Hajduk je to, pa samim time, kao što smo rekli na početku, nema ništa.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
