IZBORNIČE DALIĆU, GLEDATE LI OVO / Kako je Italija odjednom uskrsnula? Bili su na samom dnu, a vrlo je važno da znate na koji su se način uspjeli vratiti na vrh

Kolumna 'Iz voleja': Ovi dečki pjevaju svoju himnu kao da je posljednji put pjevaju, kao da idu u borbu za život i smrt, kao da im je svaka utakmica finale Europskog prvenstva

Bruno Herljević

Bruno Herljević

8.7.2021.
14:02
Profimedia

Možete ih mrziti ili voljeti i teško da postoji osoba koja je indiferentna prema nogometnoj reprezentaciji Italije. No, čak i oni koji ih preziru neće ostati ravnodušni na veličanstven prizor koji talijanska reprezentacija nudi u trenucima kada se intonira njihova himna, službeno nazvana "Il Canto degli Italiani", ali u narodu poznata i kao Mamelijeva himna ili "Fratelli d'Italia' prema svojem uvodnom stihu.

Ima nekoliko zanimljivosti vezanih za talijansku himnu. Naime, tek je prije četiri godine ova pjesma službeno postala himnom Italije. Talijanski senat je 2017. godine usvojio zakon koji to regulira, ali davne 1946. godine tadašnja vlada prihvatila ju je kao himnu, no čak je 71 godinu čekala na ozakonjenje. Autor glazbe talijanske himne je Michele Novaro, dok je riječi napisao domoljubni književnik Goffredo Mameli. Ono što je također zanimljivo, jest da su prijašnjih godina pojedini zastupnici u parlamentu tražili da se zamijeni ova himna nekom drugom pjesmom jer kako su kazali Mamelijeva himna je previše militantna i domoljubna za današnje prilike.

Sporan im je bio stih "Nek se skupe bojne, Za smrt smo spremni! Italija zove". Himna je pisana davno sredinom 19. stoljeća, u trenucima kada su Talijani ratovali za neovisnost s Austro-Ugarskom, a u početku se uistinu koristila kao pjesma ratnika koji su jurišali na bojnom polju i upravo su pjevajući tu pjesmu mnogi talijanski ratnici tada i pogibali.

Dotakli dno

Ovisno o tome kako gledate na nogomet, travnjak također može biti i bojno polje. Talijanima, ovoj sadašnjoj generaciji, teren je upravo to - bojno polje. Baš kao što su prije stotinu i nešto godina talijanski vojnici ginuli na bojnom polju s ovom pjesmom na usnama, tako i danas ovi dečki uoči utakmice pjevaju tu himnu kao da je posljednji put pjevaju. Uglas, zatvorenih očiju ili gledajući u nebo, zagrljeni i kao jedno, kao mala vojska spremna na sve, pa čak i na potpuni makijavelistički pristup, sve samo kako bi ostvarili svoj konačni cilj, odnosno, kako bi pobijedili. No, do toga je trebalo i doći...

Italija je godinama njegova taj takozvani kult reprezentacije i ne možemo reći da čak i u najmračnijim satima igrači nisu izlazili na teren s motivom i željom za pobjedu, ali bitan je itekako tu i taj intenzitet, a do toga ćemo kasnije doći. Činjenica je da su Talijani sve donedavno, do 2018. godine, bili, de facto, kanta za napucavanje i to ne toliko zbog same kvalitete igrača već zbog činjenice da se u Italiji sve do prije tih nekoliko godina, igrao vjerojatno najgori nogomet u Europi.

Početak revolucije

U proteklom desetljeću talijanski se nogomet srozao na najniže razine, a kulminat toga bio je debaklu kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018. godine i neplasman na natjecanje. No, baš se negdje tada dogodio i veliki reset talijanskog nogometa. Neki tamo ostarjeli bankar Maurizio Sarri na klupi slavnog, ali više ne tako uglednog Napolija, pa onda i često omraženi Gian Piero Gasperini koji je tada tek u povojima imao ovu današnju goropadnu i zastrašujuću Atalantu, kao i mladi i perspektivni Roberto De Zerbi koji tada je tek preuzeo mali i neugledni Sassouolo, klub koji su dotad svi nazivali Juventusom dva jer su ovi imali odnos otprilike kakav imaju Dinamo i Lokomotiva, zatim, talijanska ikona Simone Inzaghi koji je počeo stvarati fantastičnu priču s posrnulim Laziom, te na koncu povratak Antonija Contea u Serie A, bili su iskra koja je ponovo zapalila vatru u talijanskom nogometu.

Talijani su dotakli dno i u klupskom i u reprezentacijskom smislu i to će malo tko, čak i u Italiji, osporiti, ali njihovo uskrsnuće na oba polja je uistinu fascinantno. Kako su gore spomenuti treneri gradili svoje momčadi, postizali sjajne rezultate pa čak i u potpunosti mijenjali paradigme, tako je njihov rad iznjedrio novu generaciju, ne tako zvučnu imenima, ali svakako taktički vrlo adaptabilnu, potkovanu i mentalno izrazito jaku generaciju.

Da sada ne duljimo, ako kojim slučajem ne znate što su ovi treneri koje smo naveli napravili za talijanski nogomet pa čak i nogomet općenito, u posljednjih pet godina, upišite par ključnih riječi u Google i imat ćete što za čitati i proučavati. Vratimo se na reprezentaciju. OK, klupski nogomet je prodisao, talijanska Serie A postala je liga koja zabija najviše golova u "ligi petice", više od tri po utakmici. Liga je to u kojoj se igra ozbiljan i kvalitetan nogomet u kojem se taktika brusi do najmanjih finesa, u kojem nema preskakanja igre, napucavanja dugih lopti, u kojoj se više ne igra "catenaccio", u kojoj gotovo svaka momčad može dobiti svaku momčad.

Promjena paradigme

E sada, tu nogometnu revoluciju nekako je trebalo primijeniti i na reprezentaciju, a tu u priču upada Roberto Mancini. Nakon što je okončao kratku suradnju sa Zenitom iz Sankt Peterburga, Roberto Mancini je u kasno proljeće 2018. godine preuzeo tada devastiranu, žestoko kritiziranu i na reprezentacijskoj nogometnoj karti Europe otpisanu talijansku reprezentaciju. Talijani se te godine, kao što smo kazali, nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo i to po prvi puta nakon 1958. godine i to je zapravo bio šamar otrežnjenja koji im je trebao.

Talijani su u tom trenutku, kada su već bili na samom dnu, odlučili promijeniti paradigmu i u reprezentaciji, uveli su novu strategiju i počeli graditi neku sasvim drugačiju priču, u potpunosti ne mareći za zle jezike dokonih navijača kako onih talijanskih tako i onih iz rivalskih nacija, koje su im se mjesecima nakon debakla izrugivale.

Elem, Roberto Mancini razvio je podosta debelu kožu kao klupski trener. Nije se u klupskoj karijeri baš proslavio rezultatima i nerijetko je bio na meti kritika, pa je tako u reprezentaciji bio sjajna tampon-zona između tada većinski bijesnih navijača i uzdrmanih, psihički slomljenih igrača. Mancini je odmah po preuzimanju reprezentacije napravio ono što bi, de facto, svaki izbornik morao napraviti. Prvenstveno, počeo je graditi selekciju na igračima koji su u dobroj formi u svojim klubovima i pri tom nije baš previše mario iz kojeg kluba dolaze. Mancini se prilagodio njima. Nije izmišljao nove taktike, nije forsirao svoj potpis, nije lutao, prtljao i bauljao s kojekakvim eksperimentima, nije razbijao formaciju, već je ustrojio sustav 4-3-3, ali ne bilo kakav sustav, već onakav kakav je većina njegovih igrača igrala u svojim klubovima - napadački.

Primjer odličnog rada

Mancini je praktički dobio odriješene ruke, posložio je momčad kako je htio i što je najvažnije od samog početka ustrajao je u svojim idejama, a ideja mu je, sada se to najbolje vidi, bila vrlo jednostavna i pragmatična. Mancini nije napravio ništa spektakularno, ali opet je toliko bazično i lako, da je praktički revolucionarno. On je samo pokušao što ljepše i bolje ukomponirati svoje igrače u momčad, odnosno što bolje precrtati njihove uloge koje imaju u klubovima. Italiji je trebalo svega nekoliko mjeseci da razvije sustav i onda je krenuo uragan.

Mancini je u svom mandatu kiksao u samo dvije utakmice, poražen je 2018. godine na startu izborničke karijere, od Francuske u prijateljskoj i od Portugala u Ligi nacija. I to je bilo to. Italija od tada do sada, uključujući i utakmice na Euru, ne zna za poraz. No što je važnije, Italija igra fini napadački, okomiti nogomet, radi sjajan kvalitetan visoki presing, počeli su kontrolirati igru kroz posjed, prestali su preskakati igru i počeli su igrati aktivan nogomet. Istaknimo kako je Mancini odradio i vrlo dobar posao sa selekcijom stručnog stožera. Odličan je primjer način na koji je Mancini riješio problem ne baš pretjerano visoke momčadi i igre iz prekida, a to je nešto s čime problema ima i, recimo, Zlatko Dalić na klupi Hrvatske. Tu vrijedi izdvojiti jedno ime, a to je Gianni Vio.

Vio je javnosti, pogotovo našoj u Hrvatskoj, gotovo nepoznat. Italija je s genijalnim Vijom postala jedna od najnepredvidljivijih reprezentacija svijeta, a razlog su izrazito neobične kombinacije pri odigravanju prekida. Recimo, najbolji primjer je gol Pessine protiv Walesa na ovom Europskom prvenstvu.

Cilj opravdava sredstvo

Bilo je momenata, ako ste pažljivo gledali utakmice Italije, kada bi Mancini okupio ponekog svojeg igrača i s klupe pozvao nekog tipa s fasciklom debelim poput dosjea Zdravka Mamića i onda bi ovaj izlistao nekoliko stranica s iscrtanim akcijama i pokazao igraču što valja činiti. E taj tip je Gianni Vio i obično bi nakon njegovih instrukcija na utakmici uslijedilo nešto neobično i veoma opasno. Vio je nedavno priključen reprezentaciji, nije njezin stalan član, nije dio ekipe, ne poznaje baš dobro sve dečke i praktički je strano tijelo, ali tu je samo kako bi igrače na ovom turniru učinio za klasu boljima iz prekida i taj je detalj vrlo važan.

Kazali smo već, Talijani koriste makijavelistički pristup i ne biraju sredstva niti metode kojima će ostvariti uspjeh, odnosno, ako je trebalo Vija dovesti da Italija zabije samo jedan gol iz prekida na Euru, Vija se dovelo i cilj je, eto ispunjen. Vio je sjajan pokazatelj svima koliko je važno da u reprezentaciji važno na svakom mjestu imati eksperta koji može nečime uistinu pridonijeti reprezentaciji, a ne samo sjediti poput fikusa i tu i tamo uzviknuti neku "motivacijsku".

Mentalitet pobjednika i ratnički mentalitet

No, jedna je stvar u njihovoj reprezentaciji, ali isto tako i u ostalim reprezentacijama, uključujući i Hrvatsku, vrlo važna, a to je strast. Talijani su onih godina kada im je liga i reprezentacija bila na dnu izgubili tu strast, izgubili su identitet i mentalitet pobjednika.

Da, dečki su pjevali tu svoju himnu, ali bez onog "eye of the tiger" momenta, igrali su bez strasti, bez motiva, da se kolokvijalno izrazimo, bez muda i u potpunosti su se oslanjali na metafizičke faktore, poput sreće recimo. Mancini i njegov stožer, s potpuno novim pristupom, novom filozofijom igre, novim sustavom i totalnom promjenom paradigme, vratili su ovoj momčadi i mentalitet pobjednika, a to je možda najvažniji faktor koji je Italiju doveo do finala Europskog prvenstva i kako god ono završilo Talijani su apsolutno najveći pobjednici ovog natjecanja.

Na kraju priče, lakmus-papir za stanje u talijanskoj reprezentaciji, najbolji indikator da je Italija možda i jača nego ikad, otkako je modernog nogometa, upravo je ponašanje igrača i intenzivnost prilikom pjevanja himne. Ovi dečki pjevaju svoju himnu kao da je posljednji put pjevaju, kao da idu u borbu za život i smrt, kao da im je svaka utakmica finale Europskog prvenstva. Kada ispjevaju prvi stih "Braćo Talijani, Italija se uzdiže", u očima, gestikulaciji i mimici lica im se vidi da oni to doista i misle, ali isto tako misle i kada ispjevaju posljednji stih, onaj kontroverzni i preborbeni, "Nek se skupe bojne, Za smrt smo spremni! Italija zove", a to je ono čega se baš svaki protivnik, ove Mancinijeve nove Italije, treba bojati. Jer kada pomiješate taj mentalitet pobjednika i ratnički mentalitet dobijete jednu veoma zapaljivu smjesu, a ona se zapali otprilike negdje na prvim taktovima himne.

-------------

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

BIT ĆE GADNO / Vakula objavio prognozu: Stiže nevrijeme - očekuju se i tuča i pijavice, evo gdje
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali

Yasenka Skinage Collagen Elegance 10.000 - 500 ml
199kn285kn
Uspješno smanjuje bore te nadoknađuje izgubljeni kolagen