Gledati kako u plamenu nestaje Vjesnikov neboder znači gledati kako gori dio povijesti Zagreba, sportskog novinarstva i jedne sportske romantike nekog drugog vremena koje je daleko iza nas. U ponedjeljak navečer, dok se gust dim dizao iznad grada u noćnim satima, činilo se kao da ne nestaje samo zgrada, nego i uspomene na jedno drugo novinarsko vrijeme. Za generacije novinara, Vjesnik nije bio samo uredski prostor. Bio je hram struke, dom redakcija, utočište velikih priča i onih malih, ali vatrenih rasprava koje su stvarale hrvatsko novinarstvo. Sa strahopoštovanjem se ulazilo u tu zgradu. Hrvatski sport dio je Vjesnikovog nebodera, jer su se u njemu stvarale priče, arhivirali djelići uspješne sportske povijesti Lijepe naše. 

Sve o požaru u Vjesnikovom neboderu čitajte i gledajte na portalu Net.hr.

PUNO JE PITANJA /

Je li požar u Vjesniku podmetnut i hoće li se zgrada srušiti?

Antolić: 'Vjesnikov neboder je institucija i pojam sportskog novinarstva'

Dražen Antolić i Davorin Olivari, dugogodišnji novinari Sportskih novosti, te Katarina Dimitrijević Hrnjkaš, novinarka Net.hr-a koja je tad radila u Vjesniku, danas sa sjetom i tugom gledaju ruševinu koja im je nekoć bila drugi dom. U razgovoru za Net.hr prisjećaju se dana provedenih u zgradi Vjesnika, ljudi koje je ta zgrada povezala, energije koja se ondje stvarala i osjećaja nemoći dok gledaju kako u dim odlazi simbol koji je obilježio njihove karijere i živote.

"Nakon Univerzijade u Zagrebu 1987., kad su napravili onu duguljastu zgradu u sklopu Vjesnikovog nebodera, to je bio press centar za Univerzijadu, nakon toga je bilo raspoređeno da je prizemlje i prvi kat imao Večernji list, drugi kat je bio Vjesnik, a četvrti kat su bile Sportske novosti. Kad sam došao raditi u Sportske novosti, radio sam tamo od 1999. do 23. prosinca 2004., kad smo se preselili u novu zgradu u kojoj smo dan danas, u Koranskoj. Taj požar simbolički pokazuje kraj jedne ere novinarstva koja je tamo bilo, odnosno staro, romantično doba novinarstva koje je, po meni, bilo puno bolje novinarstvo koje je danas. Bez obzira na to što su to različita vremena. Novinarstvo u Jugoslaviji je bilo ograničenih dometa u smislu sloboda, ali kasnije, pogotovo kroz razdoblja druge polovice 90-etih i 2000-eti, novinarstvo je u tom neboderu doseglo možda i svoje vrhunce u Hrvatskoj. To je već odavno napušteno i zapušteno što se tiče novinarstva, novinara i redakcija. Vjesnikov neboder je bila institucija i pojam sportskog novinarstva, ali i općenito novinarstva kao takvog. Simbolično je spaljeno novinarstvo iz vremena kad je tisak dominirao i kad je tisak bio najvažniji izvor informacija ljudima, ne samo u Hrvatskoj, nego i svugdje u svijetu", počinje priču Dražen Antolić.

"Kad sam prvi put došao, imao sam ogroman respekt. Pažljivo sam ulazio u neboder, u redakciju. Sve mi je bilo veliko i značajno, baš kao Vjesnikov neboder. Ne toliko što je ta zgrada izgledala impresivno, nego zbog svih tih ljudi i pojma tih medija koji su tamo bili, koje sam dotad samo čitao kao čitatelj, a sad sam ušao unutra kroz ta vrata kao netko tko bi sad trebao napisati neki tekst koji bi izašao u nekom od tih medija. To mi je bilo sve nešto jako uzbudljivo i veliko. Taj dojam me dugo držao. Naravno, s vremenom se navikneš, dolaziš tamo svaki dan na posao i imaš neke sasvim drugačije poglede prema tome, ali Vjesnikov neboder je ostao novinarska institucija. Ali, sve se mijenja, vremena se mijenjaju. Rastužilo me što se dogodilo s Vjesnikovim neboderom, ali rastužilo me već odavno što tako derutno stoji i što se ništa nije napravilo. To je neboder koji je trebao biti vrlo značajan za vizuru Zagreba. Već je bila na neki način pripremljena za propast kako je izgledala i kako je zapuštena. Čuo sam i ranije da tu ima različitih inicijativa, da su neki htjeli nešto investirati i graditi, pa se nije moglo iz ovog ili onog razloga. Nisam se previče začudio što je došlo do požara u Vjesnikovom neboderu. Ne znam razloge, ali sigurno je da će ubuduće taj prostor netko iskoristiti za nešto. To je fantastična lokacija u Zagrebu da se nešto izgradi, bilo što. Nisam ni znao taj dan u ponedjeljak da je buknuo požar, jer sam bio u Podgorici, gdje sam izvještavao s utakmice Crna Gora - Hrvatska (2-3). Tek u utorak navečer, kad sam se vratio u Zagreb, onda sam to vidio. Čak sam bio i upozoren da ne idem tim putem, pa sam onda malo s autom ipak pogledao kako to izgleda".

Olivari: 'Vjesnikov neboder označio mi je život. Sportaši su dolazili u njega'

Njegov kolega Davorin Olivari, koji prati Dinamo i nogomet općenito, pomalo i kickboxing, približio nam je svoje novinarsko vrijeme u Vjesnikovom neboderu...

"Sportske novosti su prvo bile na četvrtom katu Vjesnikovog nebodera u naračanstoj zgradi, našoj lijepoj mandarini. Tamo sam došao 1982. godine prvi put. Znači, u SN-u sam već 43 godine. Vjesnikov neboder je bio nešto posebno. Meni osobno je ta zgrada označila život. Tamo sam upoznao svoju suprugu s kojom danas imam i dvoje djece. Evo, prije mjesec dana smo postali baka i djed. Meni je Vjesnikov neboder, taj četvrti kat, roller coasters emocija i uspomena. Iva Olivari je u taj neboder došla na praksu, ja sam već nešto radio, tako da je meni taj neboder definitivno označio život. A i kad sam došao, bio je to poseban događaj. Bilo je drugačije nego danas. Kad sam ja dolazio, nije bilo laptopa, kompjutora, tad se sve tipkalo po mašini. Čim si došao u redakciju, čuo si tupkanje po mašinama, sa svih strana, kao da si ušao u neki mali rudnik gdje svi tuckaju po kamenju. Tako se tuckalo po mašinama za pisanje. Tamo sam upoznao legendarnog Tomu Židaka, danas nažalost pokojnog, koji mi je poslije postao i mentor na neki način i koji me vodio u tim prvim danima kroz novinarstvo. U to vrijeme došli su još i Mladen Bariša, koji je dugo godina bio novinar. Dražen Pinević je stizao, bili su oni stari majstori Slobodan Ivanović, Reno Vinek, Aleksandar Maksimović, Boris Ćosić, odličan hakler, osvajač Kutije Šibica. Mladen Ivanišević je isto bio, nekog ću sad i zaboraviti, bilo je puno novinara. Naravno, Neven Bertičević, legenda. Vjesnikov neboder čuva tajne hrvatskog novinarstva i simbol je hrvatskog novinarstva kao takvog", u jednom dahu priča Davorin Olivari.

MRTVAC STOJI /

Kako je krenula vatra u Vjesniku? Vještak uočio nešto neobično: 'Otkud ta plava svjetlost?'

"To je bilo vrijeme novinarske romantike, druženja, koje se nije zaustavilo samo u redakciji, pa si otišao doma. Išli smo u birtije sa strane, kraj Vjesnikovog nebodera. Dva Cicera, kod Dragice gdje smo se družili i provodili puno vremena. U Vjesnikovom neboderu, u redakciji, veselilo se, tugovalo, plakalo i smijalo, zbog sporta, zbog života. Naravno, u ono vrijeme se moglo i pušiti, pa kad si ušao u redakciju, u prostoriju Vjesnikovog nebodera, imao si osjećaj, da si ušao u nekakvu maglu kao u Velikoj Gorici prije neki dan na utakmici mladih reprezentacija. Ništa se nije vidjelo."

Udahnio je Davorin Olivari duboko. Napravio pauzu i nastavio...

"Tada je novinarstvo, a samim time i sportsko novinarstvo, bili drugačije nego danas. Vjesnikov neboder skriva svakakve sportske tajne, sinonim je našeg rada u sportu. Da, uf, kad se sad toga sjetim, to je bilo ono pravo novinarstvo. Nije bilo weba, nije bilo klikova, nije bilo pisanja o svemu u svačemu. Pisalo se o sportu, samo i isključivo o sportu. Morali smo pisati ozbiljno, imati dobrih informacija, nije bilo kao danas napisati bilo što i u stilu napisat ću i što me briga, samo da napišem, pa sutradan izađe demantij. Pratili smo sport do duboko u noć. Sportaši su dolazili u Vjesnikov neboder na intervjue. Koliko ih je samo prošlo, koliko je sportskih veličina prodefiliralo tim neboderom, koji se nažalost pretvorio u pakleni toranj. Nije bilo problema da ti sportaš dođe u Vjesnikov neboder na intervju, iako smo ih radili i na terenu. Jer, novinarstvo je, u biti, rad na terenu. Barem je to nekad bilo tako. Prije nije bilo glasnogovornika, PR-ovaca, da si morao nekog zvati. Jednostavno, nazvali smo tog sportaša - gdje ćemo se naći, gdje ti odgovara, ili smo se našli negdje u kafiću ili je taj sportaš došao kod nas u Vjesnikov neboder. Dana s mladi novinari, mlađe generacije, ne mogu razumjeti kako je to neka izgledalo. Nekad smo se u busevima vozili s igračima na pripremama ili bilo gdje. To je danas teško shvatljivo. To je bilo tako, danas pomalo nepojmljivo mlađim novinarskim generacijama. To su bila vremena koja ćemo uvijek pamtiti, kao jedna zaustavljena slika u mojoj karijeri sportskog novinara koja je sad, hvala Bogu, već pri kraju. Jedan dio života je otišao u toj vatrenoj buktinji, sasvim sigurno".

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš: 'Dajte mi 100 metara ulice i u njoj ću naći ili heroja ili skandal'

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš također je emotivna oko Vjesnikovog nebodera. Ona, doduše, nije sportska novinarka, ali je dio povijesti Vjesnikovog nebodera i Vjesnika kao takvog. 

"Ja sam za Vjesnik rekla, kad sam došla tamo šmrkava, mlada i preplašena, da sam imala osjećaj da dolazim u instituciju. To je onaj osjećaj kad ulaziš sa strahopoštovanjem. Nisi ni sam siguran zašto osjećaš, jer ne znaš svu povijest i težinu tog mjesta. ne znaš sve te ljude, jer si premlad, ali znao si da je to nešto preveliko i moćno. Kad sam dolazila u redakciju i vidjela kolege, neke od njih vremešne i u mirovini, ali još uvijek novinarsko aktivni, da dolaze u košuljama, kravatama, da imaju odmjerene rečenice, shvatiš da se u tom Vjesnikovom neboderu događa i radi nešto veliko, značajno i da su u tom neboderu ljudi od kojih imaš puno toga za naučiti. Svoje kolege sam gledala sa strahopoštovanjem. I dan danasna Vjesnikov neboder gledam sa strahopoštovanjem. Moraš, jer Vjesnikov neboder je institucija. Tad sam imala osjećaj da se još uvijek novinari u društvu bili cijenjeni kao gospoda. Da riječ novinara ima neku veliku težinu i da se cijenilo mišljenje novinara, a ne danas kako se svatko lopta sa našim radom i ocjenjuju nas svi i svatko. Mi kao mladi, ali željni novinarstva, u Vjesnikovom neboderu jako su nas novinarski drilali. Nije bilo mjesta pogreškama i improvizacijama, nije bilo u stilu - mogao bih, daj probaj. Učio si novinarstvo na vrlo bolan način, na svojim pogreškama, koje nisi smio ponoviti. Jednom i više niti jednom. Sjećam se da se u Vjesnikovom neboderu vagala svaka riječ. Učilo se lijepo pisano novinarstvo što se u digitanom dobu, nažalost, izgubilo. To su bile finese. Evo primjer, nikad nisi oduzeo život nego si ubio, nikad nije bio policijski službenik nego policajac. To je, dakle, nulta razina gdje si učio pisanje. Danas s ponosom imam status na Net.hr-u, pošto svatko od nas ima neki svoj status iz sliku i ime i prezime autora na portalu koji nas opisuje, ja sam u svom napisala - dajte mi 100 metara ulice i u njoj ću naći ili heroja ili skandal. E vidite, upravo to sam naučila u Vjesnikovom neboderu. U Vjesniku su nas drilari da u 100 metara ulice moraš promatrati prostor oko sebe i vidjet skandal ili priču."

Naša vrijedna Katarina je završila svoju priču primjerom od kojeg pomalo zastaje dan i iz kojeg mogu učiti mlađe kolege u novinarstvu...

"Došao je kolega i rekao - lako je tebi da te stalno objavljuju, kad tebi urednici stalno daju posao. Meni ne daju ništa. Bila sam, osjetila sam se jako uvrijeđenom. - 'Molim?!' - kazala sam mu. Baš sam bila ljuta. Kazal sam kolegi - 'Dozvoli da te provedem od Vjesnika do stanice, naći ću ti tri teme. Taj dan kad smo izašli, pred Vjesnikovim neboderom netko je farbao ulični stup. Rekla sam - napravi fotografiju, pitaj ljude za priču koliko dugo farbaju, a zatim pitaj Grad koliko farbe se utroši, koliko to košta, zatim pitaj koja firma farba te stupove. Možda si na tragu skandala ako je to firma nekog rođe koji je bez natječaja dobio posao. Tri koraka dalje, na pločniku nije bilo šahta. Onda sam mu kazala - Vidi, nema šahta. Pitaj Grad koliko šaht košta, od čega je napravljen, koji materijal, koliko šahtova se ukrade u Gradu u godinu dana, koliki je to trošak i što napravi onaj koji ukrade, koliki je ti biznis? Nije to sve. Treća priča koja je bila na desetak metara dalje su bile kućice koje dan danas stoje pored Vjesnikovog nebodera, oronule. Prizemnice, koje su već tad bile u ruševnom stanju i bio je prozor na kojem je bilo izrezano dječje srce. Netko je tamo živio, obitelj. Radila sam priču o toj obitelji, pa sam rekla kolegi - Evo ti treća priča. Odi i pitaj tko živi u kući koja se urušava pored Vjesnikovog nebodera. Kolega je šutio kao zaliven i shvatio. Tu vrstu novinarstva, novinara koji gleda prostor oko sebe i u svakom detalju vidi potencijalno veliku priču, ako ju provjeriš, možda je i dobiješ. To sam naučila u Vjesnikovom neboderu, to sam naučila u Vjesniku. To u drugim redakcijama nisam naučila."

POGLEDAJTE VIDEO: Je li požar u Vjesniku podmetnut i hoće li se zgrada srušiti?