Ivana Davidovski Cikatić (49.), udovica legendarnog hrvatskog borca Branka Cikatića, KTB Tigar Cikatić preselila je u Zagreb i ovaj poznati klub vraća se na veliku scenu.
Klub bogate tradicije
S bogatom poviješću u borilačkim sportovima, posebno u muay thaiju i kickboxingu, klub je od samih početaka bio u nacionalnom savezu tajlandskog boksa. Bio, ali nije ostao...
Iako je osnivač kluba i Saveza tajlandskog boksa Hrvatski Tigar Branko Cikatić, nakon njegove prerane smrti klub je maknut iz Saveza, ali sada gotovo na obljetnicu smrti, jer Branko je preminuo 22. ožujka 2020., klub je "uskrsnuo".
I to prije Uskrsa. Simbolika ili nešto više, što se zapravo krije iza tog poteza Ivane Cikatić, predsjednice KTB Tigar Cikatić i sina joj Brune, boksača i tajnika kluba? Sudbina je htjela da se neke stvari dogode, ožive...
Prije nekoliko se mjeseci Ivana Cikatić, zajedno sa 23-godišnjom kćerkom Lucijom i 21-godišnjim sinom Brunom vratila u Zagreb, nakon što im je grad Split oduzeo suglasnost za korištenje prostora u ulici Domovinskog rata koji je u vlasništvu Grada, a u kojem je bio obiteljski bistro Tigar.
Spektakularni FNC 15 event iz Ljubljane 30. ožujka možete u izravnom prijenosu gledati na Voyo
Bistro Tigar prestao s radom
U bistrou Tigar bili su izlošci iz velike sportske karijere njezina supruga Branka, uz hranu koju je ona za goste spremala, a koju je Branko volio. Ljudi su dolazili, gledali opremu i fotografije velikog Branka Cikatića i mogli pojesti ono što je Branko volio, autentičnu njegovu kuhinju, domaću...
Razočarana udovica slavnog hrvatskog borca koji je oplemenio kickboxing i tajlandski boks na ovim našim napaćenim prostorima, osjeća se prevareno, tužno, ali i motivirano, te sad na sudu traži pravdu, ali i nastavak sna jednog tigra.
KTB Tigar Cikatić preselio u Zagreb
KTB Tigar Cikatić preselila je, stoga, u Zagreb i sad u glavnom gradu nastavlja priču svog supruga. Razvoj kluba u tajlandskom boksu. U klubu trenira boks i sin Bruno koji se zaljubio u plemenitu vještinu i sad je amaterski boksač koji isto sanja svoje sportske snove...
"To je ono što bi Branko htio. To sa klubom radim zbog njega. Nekako me to ispunjava i daje mi snagu. Želim nastaviti zbog Branka i zbog djece. Branko je to zaslužio, htio, to mu je bio san", kazat će Ivana Cikatić.
Održano 1. kolo Prvenstva Grada Zagreba
U OŠ Jelkovec KTB Tigar Cikatić je u nedjelju došao u jakom sastavu na 1. kolo Prvenstva Grada Zagreba u tajlandskom boksu, a Ivana Cikatić je bila sa svojim sinom Brunom kao podrška, ne samo klubu i borcima, nego i čitavom eventu koji se održao u Sesvetama u organizaciji Saveza tajlandskog boksa grada Zagreba.
Spomenuti Savez kojeg vodi Sandrino Starčević je nezaustavljivo zakotrljao priču popularizacije i jačanja tajlandskog boksa u glavnom gradu svih Hrvata...
Nakon "ujedinjenja" svih muay thai ZG klubova, tajlandski boks u metropoli poprima razmjere jednog ozbiljnog muay thai projekta kojeg podržava i Zagrebački sportski savez. Sport se diže, raste, evenata i sparinga je više i to je za tajlandski boks dobra stvar. Iako, mečeva i priredbi je još premalo i treba ih biti još više.
Hrabra i uporna žena
Ivana Cikatić ostavila nam je tijekom razgovora dojam jedne hrabre žene kojoj su djeca najvažnija u životu, a koja itekako njeguje i ima karakter ratnika iz tajlandskog boksa. Na kraju krajeva, godinama je već u životnoj vezi s borilačkim sportovima, posebno tajlandskim boksom i kickboxom. Uz Branka je i ona kao njegova supruga i sportski i životno sazrijevala, koračala kroz život. Da nije sazrila, ne bi se upustila u priču s KTB Tigar Cikatić, ne bi danas sve to gurala...
Unatoč brojnim problemima s kojim se susrela nakon smrti slavnog supruga, a počela osjećati sve one loše stvari, naznaku životne oluje još u trenutku kad je Branko bolovao i dalje ima jaku snagu nastaviti razvoj kluba Tigar Cikatić, svojoj već odrasloj djeci osigurati bolji život i nastaviti raditi ono u sportskom smislu što bi Branko htio...
'Vratili smo se u Zagreb, svašta se izdogađalo'
Ivana Cikatić u potpunosti nam je otvorila dušu.
"Moje zdravlje je dobro. S obzirom što smo sve prošli i što sve prolazimo, dobro je", govori u uvodu razgovora za Net.hr Ivana Cikatić.
"Vratili smo se u Zagreb nazad iz Splita u koji smo se preselili još 2010. upravo iz Zagreba. To je bila Brankova želja, da se on vrati u svoj rodni grad. Mi smo kao obitelj, normalno, išli s njim i bili uz njega. I sad kad se sve izdogađalo što se izdogađalo, ja sam od grada dobila prostor u kojem sam otvorila bistro. U spomen na Branka. Pošto su mi sad zabranili rad, jer su rekli da mi ne vrijedi to rješenje, morali smo zatvoriti bistro i vratili smo se tu. I klub smo isto prebacili tu", objašnjava nam Ivana Cikatić.
'Htjela sam da nešto od Branka ostane Splitu'
Koliko je to sve trajalo?
"Živaca i zdravlja sam već izgubila dok smo uopće i izrealizirali prostor, dok smo ga dobili od Grada u najam. To vam je trajalo, znači, Branko je još bio živ. Bio je kući. Došao je iz bolnice i tada se još razgovaralo, on se čuo s ljudima iz Grada. Da se sve to napravi. Na kraju je, nažalost, Branko preminuo i onda sam ja nastavila i bila sam uporna za taj prostor, da Gradu Splitu ipak nešto ostane od Branka Cikatića, da Split ima uspomenu na njega. Ljudi su dolazili, gledali, imali smo puno gostiju. Sve sam kuhala i za goste i za Branka što je on volio, a voljeli su i gosti. Samo domaće."
Zastala je Ivana Cikatić na trenutak. Skrenula pogled. Zamislila se. Duboko uzdahnula. Neke joj stvari nisu jasne...
"Ne znam, evo, stvarno ne znam. Jednostavno, u Splitu pojedini ljudi nisu imali razumijevanja niti za nas niti za naš slučaj".
'Pokušala sam sve'
Jeste baš sve pokušali?
"Jesam naravno. Sad smo na sudu i sad imam pomoć odvjetnika. Ranije nisam htjela, sama sam vodila i pokušavala sve, ali baš sve. Htjeli smo doći na razgovor, objasniti o čemu se radi. Sve je to bilo regularno, mi smo samo trebali s Gradom Splitom produljiti ugovor o najmu prostora, lokala, da možemo biti i dalje u prostoru."
Čudno kako niste mogli iskoristiti sva poznanstva vašeg supruga koji je bio velik borac i naširoko poznat sportaš, uglednik. Gdje su bili svi ti silni Brankovi poznanici i prijatelji?
'Prijatelja nema kad je najteže'
"To vam je tako u životu. Tako je svima valjda. Nema prijatelja kad ti je najteže ili ih je toliko malo u odnosu na situaciju kad ti je bilo dobro, kad je sve u redu."
Je li Branko to osjetio kad je bio bolestan?
"Bilo je uz njega možda samo nekoliko prijatelja. U svemu tome smo bili sami uglavnom. Mislim, to je i normalno. Znate, kad se čovjek razboli, više nikog ni nema. Jedino je obitelj uvijek tu i najveća potpora i podrška."
Da li se razočarao?
'Branko se razočarao u sve'
"Dosta se razočarao općenito u sve, u čitav sistem. Razočarao se Branko kako je sve funkcioniralo. On je inače imao puno problema i dok je imao zaštitarku firmu. U biti, Branko je bio na meti loših ljudi. Valjda im je smetao što je bio uspješan, bio je ime, poznat u sportu, odličan je biznis imao u zaštitarstvu, bio je na vrhu, a ti i takvi nisu bili i to im je smetalo."
'Neke stvari su ga pogađale jače nego bilo kakav udarac'
Znači čisti jal, zavist i ljubomora?
"Kad si takav kao što je bio moj Branko, takvim ljudima smetaš. Branko, kako je bio razočaran, svake je godine sve više i više kopnio. I čovjek valjda kad dođe u određene godine manje se možeš nositi sa stresom. Sve te to jede. I sve ti je teže i teže prolaziti sve to. Čitav Brankov život kojeg je on vodio, borilačka karijera, mečevi, izvrsnost, trofeji, ime, slava, očekivanja od samog sebe i društva kao takvog, naroda, čitave zemlje koju je volio, udaraca svih silnih koje je primio, sve ga je to potrošilo. Vidim ja sad to po sebi, a imam 49. Sve te stresne stvari osjetim na svom zdravlju. Ako si čovjek s osjećajima, pa ne možeš ostati imun na neke stvari. Pogađa te. Pogađalo je i njega. Normalno da je neke stvari osjećao i trpio jače od bilo kakvog udarca."
Nije vam bilo lako...
"Ja sam bila i potpredsjednica Saveza, mene su maknuli odmah nakon što je Branko umro i onda su automatski iza toga i klub Tigar Cikatić isto maknuli, odstranili, ugasili. Želim da KTB Branko Cikatić naraste i bude prepoznatljiv po uspješnosti, kao nekad. Ne mogu dopustiti da se klub ugasi, nisam to stvarno mogla dozvoliti. Nisam i neću nikad."
Razgovarali smo maloprije i s vašim sinom Brunom. Kaže da ste mu najveća potpora u životu, ne samo njemu nego i sestri Luciji i da se jako trudite i živcirate pritom. Nije lako biti samohrana majka.
'Ponosim se na djecu'
"Ne, niti malo nije lako. Njima je posebno bilo teško, ali sve su izgurali. Kad je Branko bio bolestan, kad je sve krenulo, Bruno je imao 15., a Lucija 17. Bili su u osjetljivim godinama, tinejdžerskim. Dosta sam se trudila biti im potpora i vodila ih na pravi put da bi sve to završilo kako treba. Ponosna sam na njih. Moja obitelj, moja djeca, oni su mi najvažniji. Da smo nas troje skupa. Da se zajedno borimo u životu. Jer, život je borba. Teško je ponekad, jako je teško... ja sam čitav život bila s Brankom od 20. godine, gdje je on meni bio moja snaga. Branko je bio naš čuvar. Sad kad smo ostali bez toga svega, osjećam se ono, sama s djecom, ali moraš se boriti dalje. Moraš se boriti zbog djece i zbog Branka. Ne znam, čitav sam život bila s djecom kući, nisam morala raditi. Bila sam s djecom. Brinula se o njima i o njemu. I sa 45. nađeš u specifičnoj situaciji. Ali dobro je, ide to polako sve na bolje. Imamo plan s klubom Tigar Cikatić. Izlazit ćemo na lige u tajlandskom boksu, ići ćemo i u Sarajevo. Želimo opet izgraditi jednu sportsku uspješnu priču".
'Branko je htio Brunu u nogometu, štitio ga je od borilačkog sporta'
Sin Bruno je u amaterskom boksu, "normalnom" boksu... kako to?
"Branko je htio da Bruno bude u nogometu. Nije htio da participira kao sportaš u borilačkim sportovima, jer nije htio da prolazi takav pakao borilačkog sporta kakav je prošao on. Branko je rekao, sjećam se, 'nogomet je za Brunu lakši Ivana, neka mali igra nogomet. Da ne prolazi sve kao i ja'. Htio ga je zaštiti od svega što je on prošao. Nije htio da njegov sin dobiva, prima udarce. Međutim, kod Brune se sa 16.- 17. sve okrenulo. Rekao mi je mama, nisam za timski sport, želim u borilačkoj areni biti sam. Ovisiti o sebi."
Bruno jako podsjeća na tatu...
"Jako, oboje. Razgovor, pokreti, karakter, osobnost. Recimo, kad gledam Brunu kako radi boks, kako trenira, kreće se u ringu, baca udarce, jako puno sličnosti vidim Brankovih. Ne kaže se uzalud ne pada jabuka daleko od stabla."
'Strašno nam nedostaje'
Jučer je bilo 4 godine od smrti vašeg supruga.
"Uvijek će mi nedostajati. Naučila sam živjeti bez njega, ali jako puno mi nedostaje, ne samo meni nego i djeci. U svemu nam fali. Baš jako fali. Svakodnevno o njemu razgovaramo. Mislim, on je tu s nama. Uvijek i zauvijek. I to nije fraza. Ne možeš se s tim pomiriti. Najteže ti je kad se to dogodi, kako se on razbolio, kroz kakav je put bolesti prošao, to je bilo jako strašno. Jako se mučio, baš je".
Kako gledate na sve?
"Razočarale su me neke stvari, ali neke su me situacije i razveselile, dirnule... dirnule su me stvari običnog čovjeka, evo, ova spomenuta, tih nepoznatih, običnih, malih, ali tako velikih ljudi. Od svih tih loših sam se na kraju distancirala, jer kad se sve to dogodilo s Brankom i poslije, vidjela sam da tu nema pravih prijatelja osim obitelji. Da je sve to nekakva farsa."
Od kud crpite snagu, zašto se borite?
"Ne znam ni ja. Sad kad vratim film, niti sama ne znam kako sam sve to izdržala. Crpim valjda snagu iz Branka i djece. Imam želju, veliku želju da se sve to nastavi. Sve što ja sad radim, radim ono što bi Branko htio da radimo i što bi on radio da je živ, borim se za svoju djecu i za njega. Sve što Branko nije stigao završiti u svom životu, ja sad želim to završiti jer mi je tako nekako lakše. Znam da on na ovo sve odozgo gleda i da je na sve ponosan. Tu sam isto našla snagu. Nama je plan s klubom Tigar Cikatić u skorijoj budućnosti pokrenuti memorijalni turnir za Branka. Voljela bi da se jednom godišnje održava u Zagrebu. On bi to jako htio. Da mladi razvijaju svoje talente u tajlandskom boksu."
Kako bi opisali Branka Cikatića kao osobu, čovjeka, supruga i oca?
"Branko je bio veliki čovjek, bio je veliki emotivac. Jako je bio vezan uz djecu i mene. Mi smo njemu bili sve na svijetu. On bez nas, neću reći nije znao ništa, nego nije htio znati ništa jer je bio jako veza za nas. On bez nas nije htio znati živjeti. To je jednostavno bilo tako. On onako ogroman i snažan, u sebi je bio jedno veliko dijete koje sam ja vidjela. Što god je bilo uvijek je mene pitao za savjet. Recimo, on meni i ja njemu smo bili snaga. Uvijek potpora, uvijek uz njega. a prošli smo ružnih stvari - od njegovog pritvaranja kad je bilo ono za Mirka Filipovića, pa poslije firma, ma svašta nešto. Sve smo prošli, sve izdržali, on je tada znao govoriti, ja sam bila dosta mlada, da moram biti jaka. Govorio mi je to kad je bio u pritvoru. Ja mlada, plakala sam jako, dolazila mu u posjetu, a on mi je govorio - 'Ivana, nema plakanja, ne smiješ plakati, moraš sitnusti zube i ići dalje. Od plakanja nema ništa. Moraš se boriti'. Meni je takav čitav život bio s njim, ali niti jedne sekunde mi nije žao", zaključila je Ivana Cikatić.
