'Buntovnica od rođenja' /

Kao beba je pobijedila opasnu dijagnozu, a danas je ambasadorica poznate utrke: 'Ne odustaj'

Verena je od malih nogu voljela trčati, skakati i penjati se po drveću te je gajila izvanrednu ljubav prema fizičkom kretanju i treningu

3.11.2025.

10:21

Anteja Vidić

Lidija Novković

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Poznata hrvatska trenerica, kineziologinja te ambasadorica Zagreb Advent Runa Verena Ištuk spada u onaj tip osobe koje vas nakon razgovora ostave bez teksta, naravno, u pozitivnom smislu. Svojom energijom, znanjem i predanošću inspirira sve oko sebe te potiče izgradnju ne samo fizičke snage, već i mentalne izdržljivosti. Verena je, zahvaljujući sportu, svaku životnu prepreku uspješno svladala te je sa svakom od njih postajala snažnija, kako duhom, tako i tijelom.

Za Verenu bi se moglo reći da je autentična, nepokolebljiva i hrabra žena iznimne fizičke i psihičke snage. Ona gaji veliku ljubav prema fizičkom kretanju i treningu, a sportom se bavi od svoje četvrte godine. No, njen životni put počeo je mučno kad je kao beba od samo četiri mjeseca dobila tešku dijagnozu.

"Roditelji su me tada bili prisiljeni prebaciti hitno u bolnicu u Brežice i nisu se zapravo nadali da ću preživjeti. Liječnici su im rekli da su šanse za moje preživljavanje jako male, a i ako poživim da ću zaostajati u razvoju, imati velikih poteškoća, itd. Kad je moja mama nosila moje nalaze liječnici obiteljske medicine, kad sam bila otpuštena iz bolnice, ona je rekla 'Bože, dragi, pa ni konj ne bi izdržao ovolike doze lijekova i antibiotika, a kamoli biće od četiri mjeseca', a ja sam prije vremena prohodala i potrčala. Bila sam dosta hiperaktivno dijete i zapravo sam bila sve ono što su liječnici rekli da neću", ispričala je.

Verena je od malih nogu voljela trčati, skakati i penjati se po drveću te je gajila izvanrednu ljubav prema fizičkom kretanju i treningu, unatoč tome što nitko iz njezine obitelji nije sportaš, niti se profesionalno bavio ikakvom vrstom treniranja. Jedan odlazak u Konjički klub Trajbar Team u Zaprešiću sve je promijenio i zacrtao njenu budućnost. Naime, kao djevojčica od četiri godine zavoljela je preponsko jahanje te je i danas aktivna natjecateljica, a ostvarila je brojne uspjehe i medalje.

"Taj Konjički klub još je bio u izgradnji kada me je tata tamo odveo na subotnje jahanje da vidim ponije i poigram se s njima. I kako me odveo, tako me više iz štale nije mogao izvući van. Dogodila se ljubav na prvi klik, koja traje već skoro pune 34 godine, i ja sam odmah znala da je to - to. Međutim, tada nisam mogla upisati školu jahanja, već samo dolaziti na jahanje ponija. Uspjela sam se upisati sa sedam godina i od tada nikud ne idem bez konja, ako je to moguće, a trčanje je bilo obavezno te aktivnosti s loptom poput nogometa i sl. Sve je to bilo samoinicijativno. Moji roditelji, koji su po struci učitelji razredne nastave, ništa nisu inicirali", rekla je.

Verena je, kaže, vlasnica prekrasne kobile kojoj je dala ime Va Va Voom. "Inače je došla iz Finske i ona je čudo. Kažu 'kakav gazda, takav konj', ona je 'high impact', isto kao i ja".

BOLEST NIJE KRAJ /

Vlatka je tešku dijagnozu dobila s 23, rekli su da možda neće biti majka: 'Bila sam obilježena'

'Mene su roditelji rukama gurali da upišem Novinarstvo'

No, Verenin profesionalni sportski put nije se zaustavio samo na preponskom jahanju. Bavila se i rukometom i boksom u kojem je na jednom vojnom prvenstvu osvojila titulu viceprvakinje. Deset godina je služila Hrvatsku vojsku, a za sebe u šali tvrdi da je "propali novinar".

"Mene su roditelji rukama gurali da na Fakultetu političkih znanosti upišem studij novinarstva, jer sam jako brzo pisala dobre tekstove, pisala sam zadaćnice kolegama po razredu itd. No, ja sam inzistirala na Kineziologiji, a oni nisu htjeli da je upišem zbog mojih fizičkih ozljeda. Čak sam otišla na prijamni ispit za Novinarstvo i napisala sam samo svoje ime i prezime i otišla kući, da im dokažem da neću upisati ništa drugo osim Kineziologije. Oduvijek sam bila buntovnica", istaknula je.

"E sad, što se tiče rukometa, s obzirom na to da sam dosta talentirana po pitanju sporta, profesor u osnovnoj školi me molio da dođem zaigrati za školu par utakmica. To sam i napravila, međutim, to mi je bilo dosta teško jer se kosilo s jahanjem vikendom. Profesoru sam rekla da mi je jahanje veća ljubav od rukometa, ali da ću kad god budem mogla vrlo rado doći trenirati i demonstrirati, jer mi je to stvarno išlo", dodala je Verena.

Jako su je zanimale borilačke vještine i tehnike samoobrane, a slovila je za dosta snažnu i žilavu osobu te je počela trenirati boks kada je imala 15 godina kod kolege iz susjedne škole i njegovog prijatelja, no to, nažalost, nije zaživjelo.

"Možda zato što sam bila jedina žena, no užasno mi se to sve skupa svidjelo i bilo mi je super. I znate kako je malo to i stereotipno, boks, pa žene, nije to bilo toliko u moje vrijeme onda razvikano do momenta dok nisam ponovo stavila boksačke rukavice i to zaozbiljno, a to vam je bila 2017. godina kada sam već radila u vojsci. Morala sam iz sebe izbaciti traume zbog užasnih komplikacija i borbe za život pri preuranjenom porodu moje kćeri Tesse. Nasreću, sve se dobro završilo, no boksom sam zaliječila traume, strah, neizvjesnost i grozote koje su me snašle. Boksala sam satima i to je ljubav koja je za mene i danas živi. Zauvijek će boksačke rukavice biti posebne u mom životu. Boks i sport su me izvukli iz teških situacija", objasnila je.

Zbog teških operacija koljena nije mogla hodati

Verena je nastavila "boksati za dušu" kada nije zauzeta angažmanom kao trenerica i voditeljica V-Teama. Ona inače preferira high impact trening.

"Low impact nikada nije bio za mene. Ako, primjerice, dođem na Mount Everest, ja ću pitati 'Što je sljedeće', jer ja, čak ni ne znam koliko je to pozitivno, uopće nemam strah, osim od čupanja obrva, ha, ha... Za mene vrijedi da uvijek možemo više, bolje i jače. Znala sam napraviti 500 marinaca da se ne oznojim te po tri treninga na dan i to mi je ponekad bilo preslabo", kazala je.

NADLJUDSKA SNAGA /

Goranka tijekom borbe s rakom prehodala 930 kilometara: 'Bila sam spremna na sve'

"U momentu kad su mi se dogodile ozbiljne ozljede kralježnice i koljena, znala sam da više neću moći profesionalno djelovati, a i godine idu, znate i sami da svaki profesionalni sportaš ima rok trajanja. Odlučila sam da ću zauvijek ostati u sportu i kroz svoj nekakav rekreativno sportski trening, ali želim svoje znanje prenositi na mlađe naraštaje, odnosno na rekreativce. To me je motiviralo da budem trenerica i kineziologinja", rekla je.

Verena ima vrlo bogatu karijeru, bila je, između ostalog, kondicijska trenerica tri godine u klubu američkog nogometa Zaprešić Saints, a s njima je trenirala dok je studirala Kineziologiju. To iskustvo ju je kaže, izdefiniralo i kao osobu i kao trenericu. Verenin životni moto je "Nikad ne odustaj", a to joj je itekako pomoglo kad je prije pet godina imala dvije teške operacije lijevog i desnog koljena u razmaku od samo deset mjeseci.

"Hodala sam i izgledala kao da imam cerebralnu paralizu. To je bilo prestrašno. Nisam mogla na noge. Oporavak lijevog koljena, koji je trebao biti rutinski, bio je horor horora. Ulagali smo enormne napore da se mišić počne dizati i da ja počnem stajati na nogama. Nisam mogla hodati bez da koljeno propadne, da mišić ne reagira na podražaje. Bilo je teško. I onda sam sa svojim fizioterapeutom Denisom došla do faze da hodam kvalitetno, no i dalje nisam mogla potrčati. Tada mi je bio cilj samo da nekako trčim, pa taman i tri kilometra. Dok sam trčala, pokret sam vukla iz kuka. Prošla sam brojne pretrage i medicinske specijaliste, sve dok nisam sama sebi rekla 'Sad je dosta!'.

'Na kraju sam se sama postavila na noge'

Verena se odlučila vratiti jahanju, jer se "kuk najbolje na konju vrati". Nakon tri mjeseca jahanja i turnira sišla je s konja i počela je trčati bez ikakvih problema.

"Svima sam poslala tu snimku gdje trčim, čak i specijalistima kod kojih sam išla na preglede i svi su rekli 'Nemoguće!'. Ja kažem da je moguće! Doduše, i dalje osjećam tupu bol u koljenu te ne mogu više trčati maratone, ali mogu za svoj gušt pretrčati pet kilometara. Ja dandanas osjećam 50 posto lijeve noge, koljeno je i dalje utrnuto i kao takva funkcioniram i jašem i natječem se. Funkcioniram na način da se držim više desnom nogom, jer nakon tri ili četiri prepone u parkuru noga popusti, pa daj što daš. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da sam odustala, ostala ležati doma i samosažalijevala se. Ja sam tražila način dok ga nisam našla. Neprestano sam tapkala po zidu dok nisam došla do skrivenih vrata i otvorila sam ih i na kraju sam se sama postavila na noge", ispričala je.

Ambasadorica Zagreb Advent Runa

Verena je mama, supruga, trenerica i poslovna žena, a kako bi sve to uskladila, potrebna je, kaže, dobra organizacija. Ona vrijeme za sebe provodi u šetnji ili trčanju ili u štali sa svojom Va Va Voom.

"Znači, kad sam na svom konju, daleko od svijeta na ta dva sata u svom filmu, e to je to! Jako volim svoj posao i mlada sam poduzetnica, to je sve divno i krasno, ali treba mi onaj momenat koji se zove ispušni ventil, trebam i momenat koji se zove dijete. Ja sam puno puta stavila posao ispred svega i to mi je bila velika greška. Ali čovjek uči dok je živ. Rekla sam sebi: 'Raditi moram, to je normalno, ali moram se brinuti i o svom zdravlju, jer ako neće biti zdravlja, neće biti ni mene, neće biti ni mog sretnog djeteta ni zadovoljnih klijenata'. Onda sam tu nekako naučila reći 'ne' i neke stvari stopirati i raspodijeliti malo bolje. U tome mi suprug puno pomaže, jer on preuzme neke klijente kako bih ja mogla provesti vrijeme s našom kćeri", objasnila je.

Vereni je od malena trčanje velika ljubav i pretrčala je brojne maratone te joj je, kaže, bila velika čast i priznanje za njen trud i upornost kad su je prije dvije godine pozvali da bude ambasadorica Zagreb Advent Runa. Ona je rekreativcima poručila da je važna raznovrsnost u treningu.

Važno je da se djeca i odrasli bave sportom

"Mislim da se jedan prosječan rekreativac koji se bavi trčanjem previše opterećuje oko nevažnih detalja, koliko je popio mililitara nekog pripravka, koliki mu je VO2 max, koliko je prešao kilometara i sl. Trčite za gušt i iz ljubavi prema tom sportu. Poželjno je i da rekreativci idu u školu trčanja, gdje će im treneri objasniti neke tehnike disanja i istezanja, a bilo bi dobro da rade i nekakve vježbe za snagu zbog jačanja mišića i prevencije ozljeda. Prepustite se treneru i on će vam sve objasniti", rekla je.

"Uzet ću nekakav prosjek za rekreativca: osam sati sjedi u uredu, pa još sat i pol sjedi u autu. To je dosta statike za jednog trkača koji se mora brinuti o svojim leđima i generalno o svom zdravlju, tako da ne bi bilo loše da u svoju rutinu ubaci trening snage, ali ne treba se oko toga opterećivati. Samo trebate biti sretni i raditi po vlastitom osjećaju, slušati što vam tijelo traži te uvažiti savijete trenera", dodala je.

Verena smatra da je važno da se djeca i odrasli bave sportom, prvenstveno zbog zdravlja, ali i zbog razvoja motoričkih i socijalnih vještina, pa makar i rekreativno. Ona je mnogim pretilim ljudima promijenila i, nerijetko, spasila život tako što ih je povela putem zdravlja i vitkosti. Svima kojima je glavni motiv vježbanja mršavljenje poručuje da su "u jednosmjernoj ulici iz kojeg nema izlaza i da se odmah okrenu i vrate se nazad".

IVANA KALOGJERA OTVORENO /

Unatoč teškoj dijagnozi pronašla je snagu za pomoć drugima: 'Od bolova ne mogu spavati'

"Kad vidim današnje trikove i jeftine marketinške nazive i imena raznoraznih nepostojećih treninga, meni se momentalno upali šest crvenih lampica u glavi. Znači, kao prvo, nema uspoređivanja s drugima. Ne možete izgledati kao ja, niti ja mogu znati kao vi. Svi smo mi jedinstveni, a netko drugi vam može poslužiti isključivo kao motivacija i inspiracija", istaknula je.

"Žalosno je to što ljudi sumanuto, kupuju ili traže neke čarobne pripravke koji otapaju kile. Ma, otapaju oni kile isto kao što mene sad čeka vani zlatna poluga jer ju je donio poštar. Nema laganog treninga i puta kojim ćete ostvariti vitkiju figuru i zdravlje. Mi smo u vojsci imali slogan 'Znoj štedi krv' i to je istina. Vježbanje je dugoročna investicija u vaše zdravlje. Trenirati trebate isključivo i jedino zbog zdravlja da možete funkcionirati u svakodnevnom životu kako biste mogli obavljati neke najobičnije i normalne stvari, a ne zbog mršavljenja. Važno je da radite na fizičkom i psihičkom zdravlju, a mršavljenje ili dođe ili ne dođe u tom paketu, to ovisi o osobi i u kakvom je zdravstvenom stanju", objasnila je Verena.

"Vježbajte, budite sretni i zdravi, a sve ostalo će doći. Ne opterećujte se glupostima i ne komplicirajte i sve će biti super. Trebamo biti pozitivni koliko možemo biti u ovom današnjem svijetu. Nemojte odustajati, jer koliko god bilo teško i kad mislite da izlaza nema, ako pokušavate, naći ćete taj izlaz. Tako da možda ide dolje, ali i gore će se opet vratiti, bit će pozitiva", poručila je za kraj.

POGLEDAJTE GALERIJU