NADLJUDSKA SNAGA /

Goranka tijekom borbe s rakom prehodala 930 kilometara: 'Bila sam spremna na sve'

Goranka nakon dijagnoze nije previše oklijevala, već je krenula u hrabru bitku protiv bolesti i hrvatskog zdravstvenog sustava

27.10.2025.

10:42

Anteja Vidić

Privatna Arhiva

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

"Sjećam se da mi je liječnik, kad sam bila na pregledu za operaciju, rekao 'možda ćemo vam skinuti cijelu dojku, možda samo dio...', a ja sam mu rekla 'Režite me popola, režite me kako god hoćete, samo me riješite ovoga. Samo da ono mi ostane glava na ramenima'. Ja sam bila spremna na sve", priča nam Goranka Perc dopredsjednica Udruge žena oboljelih i liječenih od raka "Nismo same".

Ona je dobila kobnu dijagnozu raka dojke 2016. godine na redovitoj liječničkoj kontroli. Nije previše oklijevala, već je krenula u hrabru bitku protiv bolesti i hrvatskog zdravstvenog sustava. Ova odvažna žena otkrila nam je, pored ostalog, i neke svoje najintimnije trenutke koji do sada nisu bili poznati javnosti.

Nije bilo simptoma karcinoma

Dan kada je Goranka dobila strašnu dijagnozu bio je sasvim običan. Otišla je s posla ranije te je samo razmišljala kako će se tamo vratiti i završiti preostale obaveze. Ona je, kaže, u prvi trenutak bila totalno iznenađena, posebice jer nije imala nijedan simptom raka dojke, nikakvu kvržicu, krvna slika joj je bila izvrsna te je bila u odličnoj fizičkoj formi.

"Mislila sam da se radi o greški, da se možda ne radi o raku. Cijeli taj vikend dok sam čekala dodatni nalaz biopsije sam nekako živjela u uvjerenju 'ma dobro, to je možda samo nešto, nemoguće da je rak'. Razmišljala sam da se to događa samo u filmovima. U mojoj široj obitelji nitko nije imao rak dojke, prijatelji i rodbina nisu imali baš nikakvog iskustva s rakom. Kad sam saznala da je zaista riječ o raku dojke, uhvatio me ogroman, ogroman strah", ispričala je.

Goranka je, tvrdi, odmah isplanirala sljedeće korake svog liječenja te se isključila od svega onoga što što inače radi svakodnevno i u potpunosti se usredotočila na bitku s rakom. Kad je došla kod liječnika opće prakse, on joj je rekao da ima nekakav "program 72 sata" i da bi ona u roku od 72 sata trebala biti na operacijskom stolu. No, po dolasku u bolnicu uslijedio je šok i grdno iznenađenje.

Apsurdi hrvatskog zdravstvenog sustava

"Krenule su sve te neke peripetije. Čak od same bolesti, od toga da imam rak, bilo mi je strašnije to što se to što se događa u zdravstvenom sustavu. Rekli su mi u bolnici da trebam obaviti mnoštvo pretraga prije operacije. Kad sam se počela naručivati za njih i kad sam vidjela da moram čekati da dođem na red za neku pretragu dva tjedna i da onda još dva tjedna trebam čekati da mi daju nalaz ultrazvuka abdomena, to me je 'izulo iz cipela'. U biti, to mi je nekako još povećalo taj moj strah zbog raka. Tada sam se možda prvi put zapitala 'Hoću li izvući živu glavu?'", otkrila je Goranka.

"Kad dobijete tako strašnu dijagnozu i kad vam to uopće dođe do glave da shvatite ozbiljnost te situacije, umjesto da ste usredotočeni na to da rješavate tu svoju bolest, vi rješavate administrative poslove poput dogovaranja ultrazvuka, pregleda i sl. To apsolutno nije u redu. Suprug i ja bili očajni. Nisam znala kome da se obratim za savjet, gdje da odem?! I onda čekate više od dva mjeseca da da dođe taj datum operacije i onda vam kažu 'Ne, nećemo vas sad operirati. To ćemo napraviti negdje sljedeće godine, ali ne znamo točno kada'. U tom trenutku osjetila sam očaj, htjela sam od muke lupati glavom u zid. Iznutra kao da me je netko šakom lupio u trbuh i izbio mi zrak iz pluća. To je nekako najvjerniji opis kako sam se tada osjećala."

Goranku su krajem listopada 2016. godine liječnici odbili operirati. No, na koncu sve se ipak nekako sretno završilo, jer joj je poslodavac platio operaciju u jednoj privatnoj poliklinici.

"Ja sam radila cijelo vrijeme dok sam išla na sve te pretrage, ne zato što sam morala, već da ne razmišljam previše o raku. Moje kolege i poslodavac bili su fantastični i puni podrške. Svi su mi izlazili u susret i s odlaskom s posla za pretrage, i sa svime skupa", kazala je.

"Kolegica me nazvala da me pita kako je prošla operacija, a ja sam joj rekla da uopće nisam operirana te da pucam od očaja, jer uopće ne znam što da radim. Ona je razgovarala s direktorom i samo me sljedeći dan nazvala i rekla mi je 'Vlatko ti platio operaciju, javi se odmah u privatnu polikliniku'. Svaka mu čast na tome! Ne znam kome je poslodavac platio operaciju, a pogotovu tako brzo sve organizirao u samo jednom danu. Ja sam, valjda, jedna od milijun sretnica", otkrila je.

MAMA LAVICA /

Ivana se s opakom dijagnozom suočila kad joj je beba imala osam mjeseci: 'Zašto baš ja?'

Razorne nuspojave liječenja raka

Goranka je u to vrijeme poslala mailove s opisom svoje situacije na sve moguće mailing liste ministarstva zdravstva i to po više puta, no svi su se oglušili na potresnu priču jedne onkološke bolesnice i nikada joj nisu odgovorili.

"Puno je žena koje mi se javljaju u Udrugu koje prolaze kroz različite teške situacije. Ja im uvijek kažem 'Možete napisati anonimnu priču, mogu vas spojiti s nekim od novinara'. Međutim, od deset žena koje se jave, njih devet ne želi o tome javno govoriti jer se uvijek boje nečega: strahuju da će ih krivo operirati, od odmazde i sl. Ako javno ne govorimo o problemima na koje nailazimo ti problemi se neće riješiti, jer ako svi šutimo, naizgled je sve u redu i sve je super", istaknula je.

Goranka je nakon parcijalne operacije dojke išla na zračenje te je dobivala antihormonsku terapiju jer je njen rak bio hormonski ovisan. Njena želja za normalnim životom bila je toliko snažna da je otišla na skijanje tri tjedna nakon operacije, a uskoro se vratila i na posao.

"Svi su me na skijanju oblačili i zakopčavali, ali samo sam htjela da se moj život što prije vrati u normalu. Nisam bolest gurala pod tepih, već sam htjela napraviti nešto za sebe, da se dobro osjećam i da se što prije oporavim i psihički i fizički, zato sam se i vratila na posao, a ne zato što me poslodavac tjerao da se vratim ili zato što sam Wonder Woman. Nisam imala apsolutno nikakvih nuspojava od zračenja, a na te terapije bih izlazila s posla. Jednostavno sam se u glavi bolje osjećala kad sam išla na posao, kad bih se vidjela s mojim kolegama, obavila zračenje i vratila se na posao", objasnila je.

Goranka ipak nije prošla bez razornih nuspojava. Naime, zbog antihormonske terapije zadebljao joj se endometrij (unutarnja sluznica maternice) i morala je ići na kiretažu. Nakon toga joj je onkologica promijenila lijek kojeg je trebala piti deset godina, no od njega je dobila osteoporozu.

'Nakon liječenja raka nitko ne izađe neoštećen'

"Posljednje se tri godine borim s osteoporozom, a onkologica me je prije godinu i pol skinula s lijekova, jer je procijenila da je tako manja šteta nego da se ta moja osteoporoza pogorša. Imam 52 godine, a kažu da sam u tijelu žene od 70 godina, što se tiče kostiju", kazala je.

"Ja uvijek kažem da nitko nakon liječenja raka ili neke druge kronične bolesti ne izađe neoštećen. Znači, svi mi imamo nekakva oštećenja nakon toga u vidu bolova u zglobovima, migrena, u mom slučaju osteoporoze itd. Koliko god se mi trudili voditi normalan život nakon liječenja i koliko god govorili sebi da smo super i da je to sve iza nas, to realno nije istina. Ja te posljedice liječenja osjećam svakodnevno", dodala je.

Osim fizičkih posljedica, liječenje raka ostavlja i one psihičke. Goranka kaže da su joj da psihički ne potone, osim bezgranične podrške supruga, obitelji i prijatelja, pomogli i odlasci kod privatne psihologinje kod koje i dandanas ide.

"Jako su mi puno pomogli ti razgovori jer mislim da općenito mentalno zdravlje i ovako neki teški stresovi u životu kad se dogode treba rješavati sa stručnom osobom koja je neutralna, koja ima znanje te koja će dati stručni savjet. Također, ženama u Udruzi savjetujem da potraže pomoć psihologa, no prva reakcija je obično da se brane i kažu 'Pa nisam ja luda'. Oko toga je još uvijek velika stigma. Onda im ja kažem 'Ja idem kod psihologa, ali vi razgovarate sa mnom i slušate me i nadam se da ne mislite da sam ja luda'. Mislim da je vrlo bitno da se potraži psihološka pomoć. Nažalost, u Hrvatskoj postoje samo dvije psihologinje koje se bave onkološkim pacijentima. Mislim da toga jako puno u našem zdravstvenom sustavu nedostaje", istaknula je.

PREBRODILA SVE /

Dijana se borila s rakom, a onda dobila otkaz: 'Kao da nije bilo dosta sve što sam preživjela'

Putovanje u Camino od 930 kilometara

Kažu da kad obolite od raka ili neke druge opasne i potencijalno smrtonosne bolesti izbjegavate stres i toksične osobe, naučite reći "ne", posložite svoje prioritete te sebe stavite na prvo mjesto. To je napravila i Goranka, ali na svoj način. Poslodavac joj je odobrio mjesec dana neplaćenog godišnjeg odmora te se zaputila u Camino de Santiago i prehodala oko 930 kilometara i to u svibnju 2018., godinu dana nakon treće operacije. Ona tvrdi da joj je to donijelo neku vrstu "pročišćenja" i psihički mir, smirenost te ispunjenje. To putovanje pomoglo joj je da cijeni male stvari, razvije empatiju i prenese pozitivu na druge osobe.

"Trudim se raditi stvari za sebe. Imam veliku strast prema putovanjima. Prije puno godina pogledala sam film 'Put' te sam pomislila da i ja to moram jednom u životu napraviti, no stalno sam to odgađala zbog nedostatka vremena, trudnoće, rođenja djeteta, posla... Kad sam se razboljela, taj film mi se nekako sve više počeo vrtjeti po glavi. Kad je Ivana Kalogjera osnovala Udrugu, upoznala sam fantastične cure i složila sam se s njima kao da se poznajemo sto godina. One su nekako bile moje zaleđe i dale su mi hrabrost da se zaputim u Camino i samo sam jedan dan sama sebi rekla 'Idem tamo!'", rekla je Goranka.

"I od početka, otkad sam vidjela taj film, znala sam da na to putovanje želim ići sama. Ja sam inače vrlo društvena i volim ljude, međutim, volim i biti sama sa sobom, tako da meni nije problematično putovati sama. Camino je nešto najljepše što sam si sama sebi mogla pokloniti i toliko me je ispunio! Svaku sam večer jedva čekala da se probudim ujutro da krenem dalje, da vidim što ću vidjeti taj sljedeći dan, koga ću upoznati, gdje ću spavati, koliko ću hodati. Mislila sam da ću na tom putovanju riješiti neke stvari sama sa sobom koje su me mučile. Međutim, ja sebe nisam mogla u tih 30 dana natjerati niti na jednu jedinu negativnu misao. Puno sam hodala, boljeli su me mišići, ramena od ruksaka, ali to sve kao da nije postojalo. Jednostavno, bila sam potpuno, potpuno ispunjena, slušala sam zvuk vlastitih koraka koji mi je bio najdraža glazba. U 30 dana vidjela sam prekrasnih 30 izlazaka Sunca i svom snagom uživala u njima. To je zbilja nešto nezaboravno", ispričala je.

"Na tom putovanju upoznala sam mnoštvo ljudi i s njima sam u kontaktu. Ja sam imala tri majice, troje, čarape, troje gaće, jednu dugu trenirku i jedne kratke hlače. Znači, ja sam svaki dan, kad bih došla u prenoćište, skinula to sa sebe, oprala i stavila sušiti, a drugo jutro bih obukla čisto. Shvatila sam koliko malo ljudima treba da budu sretni i bila sam sretna par godina. No, nažalost sada sam opet sam upala u taj mlinac stresa i svakodnevice koji me melje i moram se nekako izdignuti. Stoga, opet planiram otići na Camino i nadam se da će jedan dio puta sa mnom prijeći moj sin i suprug", dodala je.

'Slušajte intuiciju!'

Goranka je oduvijek bila vrlo odlučna i direktna osoba te kaže da se trudi reći ljudima sve ono što misli i što je smeta te pokušava ne držati sve u sebi.

"Međutim, neizbježno je da vas svakodnevica pojede i da je ponekad vrlo teško uz obitelj i posao ugoditi i drugima i sebi. Vrlo je teško biti konstantno na toj razini da prioriteti budu posloženi onako kako bi trebali biti za vas same. Mislim da svi to pokušaju i neki možda uspiju imati tu konstantu. Međutim, evo ja jednostavno ne uspijevam. Možda zato što radim previše toga i želim previše toga, pa onda jednostavno ne uspijem te svoje prioritete svaki put posložiti."

Goranka svima savjetuje da slušaju svoju intuiciju, tj. taj neki naš unutarnji glas koji nas opominje.

"Mislim da je naše tijelo organiziralo savršen mehanizam i da mi tu svoju intuiciju užasno slabo slušamo. Ne mogu za sebe reći da sam nekakva duhovna osoba ili nešto tako slično, ali koliko se puta svima dogodi da si kažemo 'Trebala sam se poslušati', jer možda je ta naša intuicija prva reakcija koju smo trebali poslušati i napraviti. Mi smo u Udruzi imali jako puno žena koje su u trudnoći ili za vrijeme dojenja otkrile rak. Bile su jako mlade, ali su inzistirale jer su slušale tu svoju intuiciju i rekle si 'Nešto ne valja' pa su išle na privatne preglede i onda su gurale tu svoju intuiciju do kraja, da bi se na kraju ispostavilo da su zbilja imale pravo", istaknula je.

Goranka je službeno cancer free, no zbog bolesti koju je pobijedila ne može u potpunosti imati normalna život. Primjerice, ne može uzeti dodatno zdravstveno osiguranje, jer je preveliki rizik za osiguranje, niti može dobiti kredit u banci.

'Ne mogu se pomiriti s ravnodušnosti u društvu'

"Postavljaju vam svakakva pitanja tamo, jedino ako prešutite da ste imali rak možete ostvariti neka svoja prava. Ne možete udomiti ili posvojiti dijete ako imate dijagnozu raka itd. Na europskoj razini se sada radi na tome da se nakon pet godina ta dijagnoza briše da bi ljudi mogli i dalje dizati kredite, živjeti i raditi, to se zove "pravo na zaborav". Mi smo u Udruzi glasali za to na europskoj razini, nadam se da će to doći i do nas u Hrvatsku", rekla je.

DAN PRIJE VJENČANJA /

Mihaela (44) s okrutnom se dijagnozom suočila u sedmom mjesecu trudnoće. Ovo je njena priča

Goranka je inspiraciju za humanitarni rad pronašla sasvim slučajno dok se vozila na jedan poslovni sastanak, dok je slušala Ivanu, predsjednicu Udruge "Nismo same", kako priča na radiju i to joj je promijenilo život. Javila joj se e-mailom, a nakon toga su se njih dvije osobno upoznale, postale su suradnice, a ubrzo i prijateljice. Goranka se uz veliku podršku supruga uključila u rad Udruge te je godinama volontirala prije nego što je prešla na minimalnu plaću.

"Ivana i ja primamo minimalce i ljudi često misle i kažu da živimo od države što je u potpunosti krivo jer ne dobijemo ništa od nikoga", istaknula je.

Rijetko tko zna da je Goranka nesuđena pravnica. Ona je završila srednju školu Upravu i pravosuđe, a najveća životna želja joj je bila da upiše Pravni fakultet. No, nakon prijemnog ispita u Rijeci, život ju je odveo sasvim drugim putem. Goranka je htjela naučiti strane jezike i proučiti razne svjetske kulture, pa je 12 godina živjela van Hrvatske.

"Otkad znam za sebe, nekako se uvijek borim za pravdu i prava, ali ne za sebe, već za druge. Od najranijih dana imam tu želju u sebi da pomognem drugima i da se neke stvari promijene, da se isprave nepravde. Ne znam koliko uspijevamo, jer mi u Udruzi stalno imamo osjećaj da nas nitko ne čuje, ali evo nekako mislim da dok sam živa, da ću se i dalje truditi i pokušavati. To je moj poziv. Jednostavno se ne mogu pomiriti s ravnodušnosti u društvu", rekla je.

POGLEDAJTE GALERIJU