Verena je jedva zatrudnjela, no sreću je zasjenio horor: 'Počela sam gubiti nadu'
Verena ženama koje prolaze kroz sličnu situaciju poručuje da pronađu svoj način borbe te da to prihvate kao dio vlastitog životnog puta
Trudnoća je sama po sebi čarobna i divna, posebice ako je prva. To je razdoblje ispunjeno nadom, planovima i sitnim, svakodnevnim radostima, od prvih pokreta bebe do zamišljanja života koji tek dolazi. No, stvarnost za neke mame, nažalost, izgleda drugačije. Umjesto bezbrižnog iščekivanja, zbog komplikacija se suočavaju s neizvjesnošću, strahom i nizom medicinskih izazova koji trudnoću pretvaraju u borbu za život.
Umjesto da priprema dječju sobu za svoju kćer Tessu i uživa u svakom trenutku trudnoće poznata trenerica i kineziologinja Verena Ištuk većinu je vremena provela u bolnici s osjećajem straha i bespomoćnosti. Za nju je trudnoća bila "dar s neba", jer unatoč pokušajima, nikako nije mogla zanijeti zbog manjka hormona, a nakon što je saznala detalje o procesu medicinski potpomognute oplodnje, nije se odvažila na taj zahvat. Kada je saznala sretnu vijest da je trudna, Verena je imala 29 godina.
"Svi smo bili u šoku kad je test bio pozitivan, pa čak i moja ginekologinja. U početku je sve djelovalo u redu, a na prvom pregledu rekla je da sve izgleda 'školski', no morala sam odmah na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, s obzirom na to da smo moj tadašnji suprug i ja dugo pokušavali ostati trudni i zbog prethodnih nalaza", ispričala je.
Verenina trudnoća bila je uredna prvih mjesec i pol dana, no nakon toga morala je strogo mirovati i ležati u krevetu kod kuće. Imala je stalno bolove i krvarenja, a kad je god došla u bolnicu na pregled, nitko od liječnika nije znao zašto joj se to događa. Svi nalazi, testovi i brisevi bili su joj tada uredni i beba se dobro razvijala. No, nakon što je Verena tri i pol mjeseca provela na kućnoj njezi, primili su je u zagrebačku Vinogradsku bolnicu.
"Vanjsko ušće mi je bilo otvoreno, a unutarnje zatvoreno, pa su me hospitalizirali preko vikenda. U ponedjeljak je bila velika vizita, a na liječničkom pregledu je sve izgledao dobro, pa su me pustili kući. No, bila sam doma 24 sata i probudila sam se u mokrom krevetu", rekla je.
'Žena do mene je jako plakala, ja sam se tresla'
Verena je tada prestrašena i u panici nazvala Vinogradsku bolnicu te je saznala da odmah mora doći na odjel patologije trudnoće, jer joj je napukao vodenjak (amnionska vreća), pa je plodova voda počela curiti vani.
"Znači, moja kći Tessa je živjela u manjku plodove vode. Rekli su mi 'Vi ste na granici abortusa. Možete roditi sutra ili izdržati još mjesec ili dva. Nema garancija ni za što, bit će kako je dragi Bog odredio da bude. Mi ćemo raditi sve što je u našoj moći. Vi ste od sada hospitalizirani do poroda i mi vas moramo paziti'. Meni je to bilo strašno za čuti", prisjetila se Verena.
Ona tvrdi da joj kao sportašici, koja je fizički aktivna cijelo vrijeme, nije bilo lako stalno ležati, no žene s kojima je dijelila sobu bile su joj velika mentalna podrška i rame za plakanje te su se međusobno pomagale i bodrile. Verena je, tvrdi, dva dana pred porod osjećala da će roditi jer je imala lagane trudove.
"Morali su staviti hitno tokolizu. U dva dana su je podebljali na najviše. Više od toga nije išlo. Međutim, kad me profesorica dan prije pogledala, rekla je 'Još ste vi zatvoreni. Svaki dan djetetu u vašem trbuhu puno znači. Idemo probati izdržati koliko još možete'."
Verenu je to malo smirilo, stisnula je zube i odlučila se boriti za svoju kćer. Sutradan joj je tadašnji suprug došao u posjetu te je ona, nakon što ga je ispratila, otišla na WC.
"Kad sam skinula gaćice, vidjela sam da iz mene visi pupčana vrpca. Brzo sam se sabrala, obukla i legla na krevet. Rekla sam teti koja čisti da odmah pozove sestru. I sva sreća bila je ta jedna starija gospođa Milovanka, nikad je neću zaboraviti. Ona me pregledala i počela je vrištati. Zvala je kirurga, anesteziologa i ginekologa. Oni su se svi stvorila u sobi. Žena do mene je jako plakala. Ja sam se tresla. Nisam znala što mi se događa. Čula sam kako se liječnici dogovaraju hoću li u salu ili rađaonu. Jedan od njih je rekao 'Kakva rađaona? Sala! One već imaju sepsu. Pa nemamo mi vremena, imamo maksimalno 15 minuta da ih ne izgubimo'", ispričala je Verena.
'Buncala sam i vrištala zbog nepodnošljivih bolova'
Žene koje su bile s njom u sobi nazvale su njene roditelje i bivšeg supruga da se vrati u bolnicu, jer Verena treba roditi. Ona je, inače, alergična na veliki broj lijekova i anestezije te na njih reagira gušenjem.
"Nikome nije ugodno mene uspavati prije operacije. Oni vrište, trče s mojim krevetom brzo u salu. Žene su izašle iz moje sobe, drže krunice i mole se. Sestra prima moju ruku i potpisuje suglasnost, plače i govori mi 'Moraš se probuditi! Moraš se probuditi! Ti si jaka žena! Kako god znaš, to ćeš iznijeti'. Anesteziologinja se trese. Ne može mi nikako pogoditi venu. Stalno mi je govorila 'Ponavljajte na što ste alergični!'. Doktor koji me je samo jednom u viziti imao, govorio mi je 'Verena, vi ste jaka žena. Sve će to biti dobro. Idemo sad zaspati, idemo vas spasiti'. To je zadnje što sam čula pred sam porod", otkrila je Verena.
Ona je, kaže, bila u nekoj vrsti kome, iz koje se brzo probudila te je bila na monitoringu. Njena kći bila je teška 950 grama te je bila dugačka 32 centimetra. Ona je nakon poroda odmah završila u inkubatoru te je u pratnji četiri liječnika hitno prebačena u bolnicu Rebro na neonatalnu intenzivnu njegu. Morali su je reanimirati u kolima hitne pomoći.
"Sjećam se da su moji roditelji bili sa mnom i plakali su. Ja sam buncala i vrištala zbog nepodnošljivih bolova, pa su mi intravenozno dali lijekove, koji su nasreću brzo prodjelovali. Šok i nevjerica! Zapravo, ne možeš vjerovati što se dogodilo. Nisi svjestan što si upravo prošao, što si preživio. Izgledala sam strašno drugi dan. Liječnici nisu uopće znali hoću li moći na noge. Nakon 48 sati došla je profesorica i rekla je 'Ja ovakvu volju za životom još nisam vidjela. Vi ste veliki borac'. Žene obično ostaju tri dana, no ja sam zahtijevala da me pusti odmah iz bolnice, jer sam htjela vidjeti svoje dijete", ispričala je Verena koja je zbog sepse bila na terapiji antibioticima.
Ona nije mogla hodati, pa je bila u kolicima deset dana, jer je imala ogromne bolove. No, ništa je nije spriječilo da bude uz svoju kćer koja je vodila mukotrpnu bitku za život.
'Dogodilo se čudo'
"Nisu je uspjeli skinuti s mehaničke ventilacije, tako da nam je tu bila jako velika borba s respiratorom. Da ste me o tome pitali prije par godina, ne znam bi li o tome mogla pričati kao danas. Strašno je to bilo, dva i pol mjeseca horora. Tessa je krštena nakon nepuna dva tjedna na Rebru, jer su rekli da ona neće preživjeti noć, jer je nisu uspjeli skinuti s respiratora i zato što je imala pneumotoraks, i to pred našim očima. Jedva su je spasili. To je bilo strašno! I onda su je još jednom otpisali", kazala je Verena kroz suze.
"Nisam više znala što da radim. Pokušavaš ostati normalan, a to ne možeš. Počela sam malo gubiti nadu, jer koliko god se ti bodriš, ne možeš ostati optimističan, jer to su strašne prognoze na dnevnoj bazi. Gledaš pokrivene inkubatore djece koja nisu preživjela, ne možeš gutati više to sve u sebi. U jednom momentu odlučila sam otići kod pokojnog fra Smiljana Kožula na duhovnu obnovu. Rekla sam da ću predati sve u njegove ruke, pa neka bude što dragi Bog odluči, jer više nemaš nikakvog izlaza i ruke su ti vezane. Najgore je što ti pokušavaš sve, a ne uspijeva ti ništa", dodala je.
"Pokojni fra Smiljan je stavio ruku na moju glavu, a suze su mi nekontrolirano počele teći niz obraze. Dušu sam ispustila. Zagrlila sam ga i rekla sam mu 'Hvala', a on je rekao 'Bogu hvala. Vjeruj, dijete moje, za tebe je Bog namijenio velike stvari i ti si jaka žena, a i tvoje dijete je borac na tebe,' a nije znao cijelu moju povijest", rekla je Verena.
Ona je drugi dan došla na Rebro kako bi posjetila svoju kćer i dočekalo ju je, tvrdi, čudo. Tessa je bila skinuta s mehaničkog respiratora i disala je na nosni kateter te više nije bila u životnoj opasnosti.
"To su u tom trenutku bile najljepše moguće vijesti. Nikad se dovoljno ne mogu zahvaliti fra Smiljanu. Vjerujem da nam je pomogao i da je dragi Bog htio da se još malo borimo u životu, valjda. I izborili smo se!", istaknula je ova požrtvovna majka.
Tessa je izrasla u veselu i emotivnu djevojčicu
Tessa je u bolnici provela malo manje od tri mjeseca te je divno napredovala. Kad su Verena i njen tadašnji suprug došli doma sa svojom bebom, sve su njoj podredili te su deset mjeseci živjeli izolirano u sterilnim uvjetima s maskama na licu i rukavicama na rukama, a posjeti su bili dopušteni samo bakama i djedovima te najužoj rodbini kako Tessa ne bi dobila opasni respiratorni sincicijski virus (RSV) koji može biti smrtonosan za palčiće. Nakon toga, Tessa je uredno bila na svim liječničkim kontrolama koje su neophodne za praćenje napredovanja bebe koja je prijevremeno rođena.
"Iako je bila palčić, njezini su prvi koraci stigli iznenađujuće rano te je i propuzala prije vremena. Privatno smo platili fizijatru dr. Sanju Petrač u Krapinskim Toplicama i ona je Tessu digla na noge", objasnila je Verena.
Tessa je izrasla u vrlo veselu i emotivnu djevojčicu, a 7. lipnja će proslaviti svoj deveti rođendan te trenutačno pohađa drugi razred osnovne škole, a najviša je među svojim kolegama. Ona ide na ples dva puta tjedno. Odlikašica je koju iznimno zanimaju računala. Prijevremeni porod na nju nije ostavio neke posljedice, osim što ima, tvrdi Verena, nekakvu govornu poteškoću.
"Mislimo da je to zbog toga što je imala izljev krvi u mozak drugi na treći stupanj te ide kod logopedice kako bi to ispravila. Stručnjaci koji su je pregledali tvrde da tu govornu poteškoću imaju i djeca koja se rode u terminu te da to nije ništa strašno. Ako ćemo to gledati kao neku posljedicu, rekla bih Bogu hvala, ona posljedica nema. Ona je veliki borac, kao i ja, te je vrlo empatična i svima bi htjela pomoći", otkrila je Verena koja Tessu odgaja u duhu skromnosti i odgovornosti s bivšim suprugom s kojim je ostala u prijateljskim odnosima.
'Pronađite svoj način borbe'
Verena kaže da je u početku imala težu emotivnu povezanost sa svojom kćeri, no psihologinja joj je objasnila da je to normalno, s obzirom na to da je prošla veliku traumu.
"Ona je meni otvoreno rekla 'Ja bih vama mogla staviti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), jer to je strašno što ste vi proživjeli, a danas ste na nogama i to ste sve, ajmo reći progutali'. No, niste! Vjerujte mi da se toga svega zauvijek sjećate. No, Tessa i ja smo se emotivno vrlo intenzivno povezale posljednjih par godina. Imamo vrlo veliku konekciju i odličan odnos te je dosta privržena mojoj mami, odnosno njenoj baki".
Verena ženama koje prolaze kroz sličnu situaciju poručuje da pronađu svoj način borbe te da to prihvate kao dio vlastitog životnog puta.
"Teško je reći 'ne odustaj' jer sam i ja u jednom momentu odustala jer stvarno nije bilo nikakve pozitive, ali jednostavno morate naći način kako se nositi sa situacijom, kakav god ishod bio. Kad sam saznala da je Tessa na samrti, da možda neće preživjeti noć, navukla sam boksačke rukavice i boksala sam dok mi nisu ruke otpale. Meni je boks bio način suočavanja s traumom te sam istetovirala boksačke rukavice, jer su me one izvukle. Naravno, uz mene je cijelo vrijeme bio i tadašnji suprug i moja obitelj te sam imala njihovo bezgranično razumijevanje i podršku, a religija mi je bila utočište i spas", istaknula je.
"Znam da je teško stalno govoriti 'nemoj odustati', jer trebate nešto pozitivno kako biste se za to uhvatili, a toga nema, ali ja sam to našla u boksu i religiji. Naučila sam jednu važnu lekciju gledajući unatrag svojih 38 godina života, a to je da ću se stalno morati boriti i da neće ići glatko. To sam tako i prihvatila. Kad mi god dođe neka nedaća kažem si 'Dobro, moj život je borba i znam da ću se izboriti i ovaj put'. Život je jedan, ne dajte ga nikome i borite se za njega", poručila je Verena.
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO: Neurologinja otkriva kako prepoznati teško stanje kod žena: 'Ovo su ključni simptomi'