Vijesti nam iz dana u dan donose nove naslove o vršnjačkom nasilju. Izgleda da smo kao društvo negdje zakazali. Problem ne rješavamo na pravi način te se čini da ova vrsta nasilja u Hrvatskoj uzima maha. U sustavu očito još nemamo adekvatnog odgovora za rješenje problema. Tako se čini i ljudima, danas odraslima, koji su kao djeca bili žrtve vršnjačkog nasilja. Oni svjedoče o tome kako nasilje u dječjoj dobi dugoročno ostavlja duboke posljedice na čovjeka. Nije lako govoriti o tim traumama, ali odlučili su podijeliti svoje iskustvo kako bi njihove priče poslužile kao upozorenje kako bismo napokon nešto poduzeli i počeli mijenjati društvo na bolje. 

"U osnovnoj školi ponajviše - od rođenja slabije čujem, što je na neki način bilo magnet za zlostavljače. Izrugivali bi se, ne bi se htjeli družiti sa mnom tijekom odmora, ne bi me birali u ekipe za razne igre, namjerno bi tiho pričali kad bih bila blizu njih, itd. Nešto kasnije, u višim razredima osnovne škole, bila sam nekoliko puta na meti onih koji su i fizički nasrtali na mene jer sam bila drugačija", priča danas 48-godišnja žena, koja je u djetinjstvu trpjela vršnjačko nasilje, a koju ćemo za potrebe ovog teksta zvati Miriam.

''Nerijetko sam bila ljutita na sebe''

Zbog toga se, kaže, osjećala izolirano i odbačeno. "Kao da sam manje vrijedna. Nije mi bilo jasno što sam to krivo učinila i zašto mi to rade". Dodaje da se jako trudila da ne misli kako je sama kriva za nasilje koje je trpjela, što nije bio baš jednostavan zadatak. ''Nerijetko sam bila ljuta na sebe jednako kao i na njih. Zašto sam morala biti takva, zašto se nisam mogla roditi jednaka kao svi ostali?'' objašnjava svoje emocije iz tog traumatičnog razdoblja što potpuno odgovara onome kako psiholozi tumače da se osjećaju djeca koju zlostavljaju vršnjaci. 

Miriam je imala sreću jer je živjela u obiteljskom okruženju u kojem je imala razumijevanje, kao i među odraslim osobama kojima se mogla povjeriti. No obitelj, priča nam, nije htjela opterećivati.  ''Bilo je odraslih osoba s kojima sam mogla razgovarati o tome, ali nikad nisam htjela pričati s najužom obitelji jer mi se činilo da bih ih time povrijedila. Znala sam koliko se trude da odrastam normalno – u obitelji me, uz neke rijetke iznimke, nisu drugačije tretirali od ostalih, nisu me sputavali niti mi govorili (a ni pokazivali) da sam manje vrijedna od ostalih.''

Na pitanje trpi li i danas posljedice vršnjačkog zlostavljanja odlučno odgovara ''svakako'', te dodaje, ''izrazito sam alergična na zlostavljanja svake vrste; usto, nije mi lako prevladati nečije ignoriranje, koliko sam god racionalno svjesna da je ta osoba zapravo doista nebitna u mom životu.''

SAVJETI RODITELJIMA /

Psihologinja o žrtvama vršnjačkog nasilja: 'Dijete će manje vjerovati u sebe i svoje sposobnosti'

Smatra da su je događaji iz djetinjstva zapravo oblikovali u osobu koja ne podnosi nepravdu, ni u kojem smislu, a za djecu koja trpe vršnjačko nasilje ima jasnu poruku. ''Nemojte šutjeti, recite roditeljima ili pedagozima u školama što se događa. Povjerite se prijateljima, razgovarajte s nekim o tome. Najgore od svega jest zatvoriti se i šutjeti, jer taj teret na duši s vremenom postaje sve teži i gori, a na taj način pobjeđuju upravo vaši zlostavljači. Vi ste jači, jači ste od njih, to će biti put do vaše pobjede.''

''Trpio sam sve vrste nasilja, a imao sam i pogrdni nadimak''

I naš je drugi sugovornik također bio žrtva vršnjačkog nasilja u školskim danima, a za potrebe ovog teksta zvat ćemo ga Zlatko. Kao odrasli čovjek i danas se jako dobro sjeća svega što je morao preživjeti u školskim klupama. ''Trpio sam skoro pa sve klasične vrste nasilja. Bio je tu pogrdnih imena, imao sam pogrdni trajni nadimak, trpio sam opće šikaniranje, te odbijanje druženja, isključivanje iz društva, fizičko maltretiranje, udarce i tučnjave, podmetanja, bio sam predmet sprdnje'', priča, te ističe jedan od primjera koji i danas jako dobro pamti. ''Tijekom rane adolescencije u osnovnoj školi, bio je popularan crtić "Leteći medvjedići" - ja sam imao lošu sreću da su mi moji zlostavljači nadjenuli isti nadimak kao i glavnom negativcu tog crtića - Smradac. To je išlo toliko daleko da mi se jedan događaj pogotovo urezao u pamćenje. Na zadnjem školskom plesu u osmom razredu, ja sam uglavnom stajao po strani, nijedna cura nije htjela ništa sa mnom. Onda mi je u jednom trenutku prišla jedna od cura, iz očitog sažaljenja, i pozvala me na ples, ali pošto sam ja smatran prljavim odvratnim "smracem", navukla je rukave preko ruku kako me tokom plesa ne bi dotaknula golom kožom. Nikad u životu se nisam osjećao tako jadno i poniženo'', priča.

Objašnjava kako se uvijek osjećao jadno, poniženo, usamljeno, izolirano, i odbačeno. ''Drugačije od svih. Kao izvanzemaljac.''

NAUČITE KAKO POMOĆI /

Psihologinja savjetuje: 'Ovo je jedini sasvim jasan znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja'

Nije osjećao da je kriv za to što mu se događalo, ali to ne znači da je manje boljelo sve što je trpio. ''Bio sam dijete u adolescenciji, kojem hormoni divljaju, krupnije i dlakavije od većine, slabijeg imovinskog statusa, i koje se poslije npr. tjelesnog, vjerojatno osjetilo. Tada su sati tjelesnog znali biti usred školskog dana, a nije bilo niti omogućeno u školi, niti je bila praksa npr. istuširati se nakon sata tjelesnog, već se u tih 5 minuta malog odmora samo žurilo presvući da bi stigli na idući školski sat''. Smatra da je zbog toga dobio nadimak koji ga je na neki način obilježio, te dodaje kako je ''djeci dovoljno jednom da se tako nešto dogodi, i to ostaje uz tebe cijelo školovanje.''

Odraslima se nije obraćao za pomoć, niti je imao osjećaj da bi je dobio. ''Nisam smatrao da bih trebao ikoga opterećivati time. Svi profesori su znali i vidjeli što se dešava, nitko nikad nije reagirao ili stao na moju stranu, unatoč tome što sam uvijek imao uzorno vladanje i među profesorima slovio kao napredno, inteligentno i pristojno dijete s uglavnom vrlo dobrim ili odličnim ocjenama. Nikada o zlostavljanju nisu ništa rekli ni mojim roditeljima.''

SAVJETI STRUČNJAKA /

Nasilje na internetu ima dugotrajne posljedice na djecu: 'Roditelji trebaju ostati smireni'

Uvjeren je da ga je vršnjačko nasilje koje je trpio iz temelja oblikovalo u osobu kakva je danas. ''I na dobre i na loše načine. Ne trpim nepravdu, nemam samopouzdanja, lako se osjećam odbačeno, imam povećanu potrebu za pažnjom od osoba koje su mi bliske. Osim toga sklon sam tome da se ne znam zauzeti za sebe.'' 

''Sklon sam eskapizmu od stvarnosti u svijet gaminga, videoigara, vlastitu maštu i znanost, okretanja intelektualnom, drugačijem, alternativnom. Utjecalo je to i na način na koji biram romantične partnere'', kaže Zlatko koji svoj krug prijatelja drži uskim, među ljudima od povjerenja.

''Djeci nije bitno kakva razlika postoji da bi nekoga zlostavljali. Svejedno je radi li se o imovinskom statusu, boji kose ili glazbi koju netko sluša, samo sitnica je dovoljna. Ako je dijete zlostavljač, ono će sebi naći razlog i žrtvu, a zlostavljači se ne rađaju. Oni se stvaraju odgojem. Ako djecu od najranije dobi naučite da za njihovo ponašanje, koliko god neprimjereno bilo, nema posljedica, onda će takvi njihovi postupci eskalirati i oni će rasti u zlostavljače. S druge strane ako ih se od malih nogu nauči suosjećanju, prihvaćanju različitosti i dijeljenju, sigurno nećete odgojiti zlostavljača'', zaključuje Zlatko.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.