Dok čitate u medijima o vršnjačkom nasilju, koje je po svim pokazateljima posljednjih godina u Hrvatskoj u porastu, možda se možete odmaknuti od problema i na trenutak zamisliti kako taj problem u društvu ne postoji. No ako je vaše dijete žrtva, taj luksuz sebi ne možete priuštiti. Ove su mame prošle upravo to. Jedno od najgorih iskustava za roditelja. Njihove su djevojčice postale meta vršnjaka i pretrpjele su ozbiljne oblike vršnjačkog nasilja. One su učinile sve što je u njihovoj moći, obraćale su se školi, tražile pomoć, ali nisu naišle na očekivani odaziv. Ostale su gotovo usamljene u svom problemu, s djetetom koje živi s posljedicama pretrpljenog nasilja, dok one same žive u strahu da se to ne ponovi.

Takvih je obitelji u Hrvatskoj, prema statistikama o vršnjačkom nasilju, priličan broj, a alarmi koji govore da nešto iz temelja moramo mijenjati sve su glasniji. 

''Moja je kći od trećeg razreda bila izložena najprije verbalnom zlostavljanju dječaka koji su je nazivali 'plačljivicom' i 'malom bebom'. Ta dva izraza je najčešće spominjala. Često su je zadirkivali, ometali dok odgovara radeći grimase, ubadali prstom i narušavali joj mir. Kasnije je bila izložena i fizičkom nasilju. Jedan je dječak nagovarao druge da je udare, a tijekom jednog incidenta su je srušili na pod, pa čak i gurnuli na ormar, dok ju je nekoliko dječaka udaralo. U petom su razredu neki dječaci padali na pod kada bi prolazila pokraj njih pa bi je optuživali da ih je gurnula. Sitno ubadanje olovkom, grimase i ruganje nastavili su se i nakon toga'', priča nam jedna od dvije majke koje su bile dovoljno hrabre da svoja bolna iskustva podijele s nama kako bismo i uz njihovu pomoć pokušali osvijestiti odgovorne u sustavu da imamo problem, koji, sve je očitije ne rješavamo na pravi način.

''Nastavnica moju kćer nikada nije utješila''

Ova majka pomoć od škole nije dobila, iako ju je tražila. ''Kada je nasilje počelo, u nižim razredima osnovne škole, razredna nastavnica nije pružila nikakvu pomoć. Dijete je upućeno školskom psihologu, no unatoč mojim pokušajima da dobijem informacije o tim razgovorima, školski psiholog nikada mi nije odgovorio na e-mail. Posebno je bolno bilo, kada je razrednica, nakon što je dječak koji je nagovarao druge da udare moju kćer rekao da mu je iskreno žao, pred cijelim razredom zagrlila njega. A moju kćer, koja je bila žrtva, nikada nije zagrlila niti joj uputila ijednu riječ utjehe. U višim se razredima situacija ipak promijenila. Nova razrednica iskreno se založila za moju kćer, jasno joj dala do znanja da joj se može obratiti s povjerenjem i često je s djecom razgovarala o vršnjačkom nasilju na satovima razredne zajednice'', priča te naglašava kako im škola u tim trenucima nije pružila nikakav osjećaj sigurnosti. ''Naprotiv, moja je kći u jednom sastavku na satu razrednika napisala da se u školi ne osjeća sigurno.''

Svi ti događaji utjecali su na dijete, djevojčica je postala još nesigurnija i povučenija. Sada je u sedmom razredu i trenutno ne spominje da je dječaci zadirkuju, pa se mama nada da je to znak da se ''situacija donekle smirila''. 

''Ljutnja nikada nije nestala''

Nemoć da nešto naprave u takvim situacijama roditeljima pada jako teško. Sve što mogu je obratiti se školi, ali ako nema pomoći, ostaju sami sa sobom u svom nimalo zavidnom problemu. ''Kada se to događalo, bila sam jako ljuta, a ta ljutnja nije nestala ni danas. Najgori je bio i ostao osjećaj nemoći, nemoć da zaštitim svoje dijete kao i da se izborim protiv zlostavljanja koje trpi'', kaže nam mama djevojčice te dodaje kako se sada osjeća donekle sigurnije jer zna da njezina kći ima podršku prijateljica. 

'ZLOSTAVLJAČE ODGAJAMO' /

Kao djeca bili su žrtve vršnjačkog nasilja. Jedna stvar im je zajednička: 'Ne trpim nepravdu'

''One su je više puta zaštitile od dječaka zlostavljača i zauzele se za nju pred razrednicom, profesorima i djelatnicama stručne službe. Također znam da ima podršku u razrednici te u nekim profesorima koji su prepoznali problem s određenim dječacima i vode računa o tome da nisu blizu nje, te da je ne mogu zadirkivati. Ta svijest i pažnja profesora daju mi barem djelomičan osjećaj sigurnosti, ali i vjeru da ipak postoje oni koji vide i razumiju djecu unatoč lošem obrazovnom sustavu u kojem svi rade'', napominje. 

''Obratite se policiji u slučaju fizičkog nasilja''

Hrvatske škole na ulazu imaju natpis da su mjesto ''nulte tolerancije na nasilje'', no ponekad se čini da iza tog natpisa ne stoje konkretne akcije. S tim se slaže i ova mama. ''U školi koju moja kćer pohađa taj je natpis čista floskula. Osim pojedinih iznimki, škola ne poduzima sustavne mjere kako bi spriječila nasilje niti u potpunosti provodi propisane protokole kada se ono dogodi.''

Ona savjetuje roditelje koji se nađu u sličnoj situaciji da nasilje odmah prijave izravno institucijama poput Centra za socijalnu skrb ili policije, u slučaju fizičkog nasilja. ''Od školskih stručnih službi, nažalost, često se ne može očekivati učinkovita podrška. Sudeći prema sve češćim natpisima u medijima o nasilju među djecom, a pretpostavljam da u medije dospiju najteži slučajevi, sigurna sam da kao društvo imamo ozbiljan problem. Nedostaje sustavne podrške svim uključenima. Profesorima, roditeljima (i djece žrtava i djece zlostavljača) te najviše samoj djeci'', odlučna je. 

SAVJETI STRUČNJAKA /

Nasilje na internetu ima dugotrajne posljedice na djecu: 'Roditelji trebaju ostati smireni'

''Ono što mene najviše zabrinjava jest izjednačavanje žrtve i zlostavljača jer često se tretiraju jednako, a ne bi smjeli. Oboje trebaju pomoć, ali pristup mora biti različit i jasno definiran – sustav bi trebao prepoznati razliku i pružiti podršku u skladu s ulogom svakog djeteta u situaciji nasilja. Unatoč tome što i jedno i drugo dijete treba razumijevanje i podršku, nužno je jasno postaviti granicu između onoga što je društveno prihvatljivo ponašanje i onoga što nije. Organizacija povremenih radionica ili predavanja je mali korak naprijed, ali mislim da sve ostaje na tome, a to očito nije dovoljno da bi se promijenilo ponašanje i izgradila kultura nenasilja'', zaključuje mama.

''Kada se nasilje dogodilo nismo imali podršku razrednice''

Da je problem s vršnjačkim nasiljem u društvu sve veći, smatra i mama druge djevojčice koja je bila žrtva verbalnog i fizičkog nasilja. ''Zapravo rekla bih i emocionalnog. Prijateljice su je vrijeđale, pričale svašta o njoj, a i došlo je jednom prilikom i do šamaranja te naguravanja. Kada se to prvi put dogodilo, u 6. razredu, nažalost nismo imali podršku ni razrednice ni pedagoške službe. U 7. razredu, kada su dobili novu razrednicu, te kada je došlo do toga da se moje dijete samoozljeđuje, konačno smo dobili podršku nove razrednice, te školske psihologinje'', priča nam mama druge djevojčice, žrtve vršnjačkog nasilja.  

''Sada je bolje jer je promijenila društvo''

Ni ona se nije osjećala sigurno. Kaže kako je imala osjećaj da bi dijete 'najradije zatvorila u kuću i ne puštala je nigdje van'. Uz samoozljeđivanje ova je djevojčica značajno popustila u školi.''Sva sreća što smo to odmah primijetili i potražili pomoć u Centru za zdravlje mladih. Sada je situacija bolja jer je promijenila društvo, odnosno maknula se od djevojčica iz razreda koje su bile izvor problema.''

SAVJETI RODITELJIMA /

Psihologinja o žrtvama vršnjačkog nasilja: 'Dijete će manje vjerovati u sebe i svoje sposobnosti'

''Osjećala sam se nemoćno, šokirano, prestrašeno jer je moje dijete uvijek bilo čvrsto, ratoborno i komunikativno, a odjednom je postala ljuta na cijeli svijet, popustila u školi. I dalje sam u strahu, nije se lako nakon svega toga opustiti'', kaže nam ova mama, te dodaje kako njezina kći tvrdi da se sada osjeća sigurno, te ima društvo koje je podržava, ali nije iz njezine škole. Zato se i ona sada osjeća malo sigurnije, ali strahuje da se nasilje ne ponovi, ''da mi se dijete ne počne opet rezati po rukama, da neću na vrijeme pomoći svom djetetu''.  

''Nasilje se gura pod tepih''

I ona ističe da su osnovne škole mjesta na kojima se slučajevi vršnjačkog nasilja ''guraju pod tepih'', a roditeljima poručuje da puno razgovaraju s djecom, te da u slučaju bilo kakvog problema bez odgađanja potraže pomoć u Centru za zdravlje mladih. ''Bez oklijevanja potražite pomoć jer ja kod mog djeteta vidim da joj razgovori sa psihologinjom u Centru za zdravlje mladih pomažu i otvorenija je sa mnom. Problem s vršnjačkim nasiljem sve je veći, a na žalost nešto se počne poduzimati tek kad se nešto dogodi ili kada se neki slučaj pojavi u medijima'', zaključuje. 

NAUČITE KAKO POMOĆI /

Psihologinja savjetuje: 'Ovo je jedini sasvim jasan znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja'

Ove mame svakodnevno se bore za svoju djecu i nisu jedine, no pitanje je kada će se sustav zauzeti za njih i pomoći im u tome. Kao i za svu djecu i roditelje koji se osjećaju nemoćno i neshvaćeno bez obzira na sve što pokušavaju poduzeti da se zaštite dok slučajevi vršnjačkog nasilja u Hrvatskoj neumoljivo rastu. 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.