Gostujući u Podcastu Ideje na stolu, vrsni poznavatelj sela i poljoprivrede prof Ivo Grgić, govorio je o tome kako je moguće da sve više jedemo uvoznog, a da naš poljoprivrednik ne zna kome će prodati svoje polje kelja pa prijeti da će ga jednostavno zaorati.

U trećem nastavku intervjua, otkriva kako je moguće da i med uvozimo iz Kine, odgovara kako je moguće da su cipele na sniženju 40 eura, a kilogram zimske salame 20 eura, te ima li smisla Vladino ograničavanje cijena u trgovinama. 

Nedavno u kafiću med, naš proizvođač, sa strane piše da je uvoz iz Kine. I to uvozimo. Uz mandarine bili smo samodostatni i u medu. Imamo li ga sad dovoljno?

Ma, gledajte, mene to ne zabrinjava što mi imamo iz Kine ili ne znam, Zimbabvea itd. Neka dođu. Mene zabrinjava što mi nemamo nešto da mi izvozimo.

Kada biste meni mogli savjetovati: evo, ja se želim početi baviti poljoprivredom. Što bi mi rekli? Gdje su novci? Pa i poljoprivrednik radi da bi zaradio, a ne da bi mene nahranio. Ima li smisla baviti se poljoprivredom?

Nemojte se baviti poljoprivredom. Mi trebamo nešto drugo – tržište. Osigurajte u Gradu Zagrebu nekoliko mjesta gdje ćemo imati da stvarno dolaze hrvatski proizvodi.

To nisu tržnice?

Mogu biti.

Zato što su placevi sve manji? Nekad se tražila klupa više, sad ih je sve manje.

I oni ne moraju i ne trebaju biti mjesto gdje ćemo kupovati jeftino, nego gdje ćemo kupovati kvalitetno domaće, višeg cjenovnog razreda. Ali kako tržnice izgledaju? Katastrofa.

Dođete tamo, to je guranje… Sami prodavači baš ne ulijevaju povjerenje… Vi bježite i odlazite. A često na tržnicama doživimo prevare: podvale ono što nije domaće, ili dođem doma pa otkrijem da uz nekoliko mandarina koje su bile zdrave imamo trule… I zato odem u centar gdje ću birati i sastavljati si što želi. 

Znači, tu nam fali fair play?

Pitanje povjerenja je općenito univerzalno pitanje: povjerenja u kući — koliko muž vjeruje ženi, žena mužu, posebice oko financija; koliko djeca vjeruju autoritetu roditelja… Pa dolazimo do ovoga gdje se sve svodi na to tko će koga na koji način prevariti.

Kome vjerovati kad se u lancu od polja do police cijena diže? Trgovac kaže: “Nismo mi krivi.” Proizvođač kaže: “Nismo mi krivi.” Tko je kriv za kontinuirano povećanje cijena?

Pa to sam se ja pitao cijelo vrijeme dok sam bio u Ministarstvu poljoprivrede. Nismo otkrili. Nije čak bilo ni neke volje jer ne možemo sve riješiti.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Kako ispeći savršeni kruh? Pšenični, crni, heljdin, sa sjemenkama iz ladice recepata naših starih!

Ali tko je kriv?

Uvijek zarađuje onaj krajnji prodavač. On kao trgovac sigurno neće uzeti na policu ako neće prodati, neće zaraditi. Drugo, on možeići s nižim cijenama, raditi na "nuli", jer uz jabuku i uz krumpir, on prodaje sve drugo na čemu zarađuje. U najgoroj poziciji je proizvođač: on ako prvom ne proda, a nema svoj lanac, svoj kanal gdje bi mogao plasirati robu — on je gotov.

Ako imate svinju od 120 kilograma morate je prodati jer do te težine najbolja je konverzija te uz najmanje hrane dobivate najveći prirast.

Ako je svinja taža od 200 kilograma, koristi se za proizvodnju šunki i pršuta itd., a ne za konzumnu uporabu svinjskog mesa.

Trgovac neprestano govori da su oni zadnji u lancu, ali prije njih lanac opskrbe ili logistike i tu leži zarada.

Ma svi muljaju…

Muljaju li?

Ma muljaju. Ja ujesen imam doma preradu rajčice i bila je malo nezgodna godina, skuhao sam svega 30-ak litara rajčice pa sam trebao nabaviti industrijsku da napravim još sosa. Došao sam do veletrgovca čiju rajčicu nije htio uzeti trgovački lanac. 

Sad izmišljam cijene: on je nudio po 35 centi kilu, a ona se na policama prodavala po 1,30 eura i ne želi da padne cijena i najradjije bi da je nema.

IZ GRGIĆ KUHINJE /

Šape, baklava, salenjaci, kiflice sa sirom... Donosimo recepte koji mirišu na djetinjstvo i blagdane

Jer da bi prodali 5.000 kilograma rajčice, vi morate imati skladišta, manipulaciju, čišćenje, paziti na miševe, žohare itd., a na tri televizora zaradi koliko na tim rajčicama.

Vladina košarica ograničenih cijena — ima li smisla ili ne?

Nema. To je jedan od većih promašaja. Međutim, da sam ja član Vlade, vjerojatno bih je isto to podržao. Barem se ljudi zabavljaju. To je paradoks: kada sam razgovarao s onima koji su involvirani, svi govore da to nema nikakvog smisla, ali podržavaju jer zvuči zgodno.

Evo da se pohvalim: sad sam pogledao na tekući račun, dobio sam trinaestu mirovinu — 246 eura.

Meni to ne znači ništa, tih 246 eura potrošit ću, ali simpatično zvuči kad se dobije dodatak. Tako i zamrzavanje — ne znači ništa.

Sjećam se, prije dvije-tri godine kada smo razgovarali, tri ili četiri čak, rekli ste: zaboravimo vrijeme jeftine hrane.

A zašto bi hrana bila jeftina? Od dobre i kvalitetne hrane dolaze ili bolesti ili zdravlje.

IDEJE NA STOLU /

Ovaj čovjek vidio je problem i odlučio promijeniti pravila igre: 'Zovu kad sve zapne, riječ je o tonama'

Zašto očekujete da vaš iPhone košta, umjesto 1.300, 900 eura? Zašto onda želite da imate odojak što je jeftinije? To je jedna od najvećih tragedija – kada smo rekli da se naš standard mjeri kroz porast dohotka, da se smanjuje udio izdataka za hranu… Ne, on može biti isti, jer jedete kvalitetnije, koje je skuplje, bolje itd., pri čemu jedan dio koristi kalorije, drugi će koristiti zdravlje.

Nekidan sam dobila na kućnu adresu – online cipele kupila sam na velikom sniženju za 40 eura, dobar europski proizvođač, kvalitetne su. Kako onda zimska salama kilogram košta 20 eura?

Proizvodnja cipela je nešto posebno – to je industrijska proizvodnja gdje nema kiše, nema tuče, nema mase drugih stvari. Na cipelama koje ste vi kupili za 40 eura, cijena prozvodnje je oko 15 eura. Nije isto proizvesti kilogram mesa…

Po vama je u redu imati takve cijene?

Je, i evo vidite što se događa ovih dana u Bruxellesu: pobune seljaka. Čak su se pojavili i iz Hrvatske poljoprivredne komore, iako je bilo bolje da nešto rade u Hrvatskoj i da tu pokušaju spasiti što se spasiti može. Strah od ulaska jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz Južne Amerike tu je.

Bojite li se toga?

Ja nemam straha, ja kupujem. I meni kao potrošaču je u interesu imati što jeftinije. Ja se bojim za naše proizvođače: oni će doći u situaciju još težu nego što danas imamo. Kad nestane njih, bit će proizvodnje, samo je pitanje tko će proizvoditi na našim poljima i kako će ta hrana ići.

Evo, za kraj vizionarski: uz klimatske promjene imamo i ratove. Gdje je žlica u narednom periodu? Hoćemo li sve skuplje jesti i hoće li se možda u nekoj budućnosti voditi ratovi oko hrane?

Ratovi oko hrane su počeli, a to možemo vidjeti i kod poljoprivrednih površina. Bez obzira na proizvodnju u hidroponima, proizvodnju u laboratorijima, laboratorijsku proizvodnju mesa, još uvijek je glavnina proizvodnje na poljima. I mi imamo jedan veliki val kupovine poljoprivrednih površina. Počevši od Ukrajine. Za Hrvatsku kažu da je na Banovini veliko trgovanje površinama za koje mi ne znamo tko kupuje, za koga kupuje itd. Što će biti, znači… Sljedeći val koji očekujemo važan je pokretanje ljudi koji će doći iz Afrike, Azije itd. Neće biti za boljim životom na petnaestom katu nebodera u Zagrebu, nego zbog gladi i vode. I tada ih nećemo uspjeti zaustaviti.

POGLEDAJTE VIDEO Sabine Gradištanac Škrgatić u podcastu 'Ideje na stolu': Blokirani i dužničke zamke u Hrvatsko