Mislili su da će biti 'mala', postala je jedna od najmoćnijih u Hrvatskoj: 'Zeznuli su se...'

Smatra se jednom od najmoćnijih poduzetnica u državi, više puta su je proglasili menadžericom godine, bila je i šefica Hrvatske udruge poslodavaca, žena je koju politika imala što pitati i naučiti. Voli miris metala i varenja te zna kako izgraditi brod od 10 milijuna eura.

Kad se brod porine, Gordana Deranja zaplače kao dijete, ali zna preživjeti i kad potpuno novo plovilo potone – zbog krivog trenutka, prsta subine i male ljudske greške koja završi potpunom katastrofom.

U bitkama nije klonula, a u privatnim razgovorima podijelit će kako se nosila s muškim svijetom i kad su je doživljavali kao "neku malu".

U javnosti ipak uvijek dostojanstvena i jaka duha, izdvojila je vrijeme i uvela nas u svoj svijet poduzetnice i žene koja je desetljećima vodila brodogradilište i nije htjela ustuknuti – često i iz inata.

OVA PRIČA OSVAJA /

Clint Eastwood, Hollywood i Vukovar? Ima nešto što sve ovo povezuje i uskoro stiže

Nema ni mjesec dana kako je otišla u mirovinu, a dala nam je priliku da s njom razgovaramo u sad već bivšem direktorskom uredu, u marini Veruda u Puli, gdje nas je dočekala u šarenoj bluzi, a ne "strogom" poslovnom sakou – baš onako kako treba jedna žena koja je ispunjena, koja ima svoju osobnost i koja se ima za čime osvrnuti i reći: "Bilo je dobro."

Gostovala je u našem podcastu "Ideje na stolu" i otkrila – unatoč golemoj karijeri i velikim uspjesima, priznaje: svi su na poslu zamjenjivi. Kad bih se vratila, digla bih ručnu i smanjila sebe u poslu, jer bez svakog se može.

Što radi Gordana Deranja kad nije na poslu?

Uživa u vrtu

Ima vrt, svoju blitvu, salatu i svo čudo povrća. U proljeće kreće s puno elana, raspameti se kad sve zazeleni, a onda potone kad u zemlji počnu nicati debele brazde raspucane suhe zemlje. I još nešto – vrt je imala i dok je bila direktorica, vodila milijunske poslove.

Ova žena ima golemi sentiment za prirodu.

U malim razgovorima otkrit će kako su ljudi grubi prema moru, da bacaju s jahti i paluba svašta u more. Primjećuje i da napuhanci na obalama nisu spretno postavljeni jer zaklanjaju svjetlo životu na dnu, pa bi trebalo prvo provjeriti što raste od divnog svijeta dolje ispod površine, pa pomaknuti napuhanac ako treba.

Otkriva nam i da je najviše razveseli šetnja u prirodi, kad ponesu nešto hrane – voli nešto domaće, najbolja je slanina (još ako je od crne svinje!) – njoj je dovoljno. Priznaje, voli pojesti i u slijedovima, kad serviraju mala remekdjela, ali joj se srce brže zakuca na okuse djedova i baka.

Kuhinja je njezin teren, "svetište" u kojem voli da je sve po PS-u, svoje najmilije telefonom provjeri gdje su i tko će doći, a kad ih naruči, ne voli ako zakasne.

ANTISTRES TERAPIJA /

Lijek je u šumi? U Hrvatskoj mjerili učinak nesvakidašnje terapije – rezultati iznenadili!

Za prostor u kojem živi kaže da treba služiti čovjeku, pa ima kutak za prijatelje u kojem se ne mora paziti kako je tko sjeo i što će biti ako se prolije čaša vina – to je žena koja voli ugostiti i voli da se gost osjeti kao doma.

U uredu s prekrasnim pogledom na marinu Veruda kaže: "Kad počneš raditi – isto je li ured u Zagrebu ili u marini u Puli – svijet oko tebe nestaje."

Kao direktorica sjela za 'zaključani stol'

Krenula je u računovodstvu (kao djevojka se grozila jer je u jednoj mljekari morala riješiti neki računovodstveni problem i to joj je bila najveća noćna mora pa si je rekla da to nikad ne bi radila).

A onda joj je sudbina namijenila da uđe u firmu gdje je radila baš to. Kad je postala direktorica, dočekao ju je zaključan stol u kojem su bile zaključane i sve tajne poslovanja. Nisu joj dali "recept" što to radi direktor, "mala" se morala snalaziti.

Kad je preuzela direktorski automobil, nekoliko šefova ispod nje reklo joj je: "Ma što će ti taj 'stari' Mercedes, uzmi bilo koji drugi auto, daj meni ključ."Ključ nije dala.

SEZONA PRED VRATIMA /

Koliko će obitelj platiti more ovo ljeto? Stručnjak otkriva cijene apartmana i što će presuditi

Prva vožnja u direktorskom autu bila je kao prvi skok u vodu s mola.

Morala je proći kroz kapiju Tehnomonta, no hoće li proći i retrovizori? Zatvorila je oči, udahnula, otvorila oči i stisnula papučicu: "Rekla sam si – ili prolaziš ili ostaješ bez retrovizora".

Prošla je i kao da je to odredilo njezinu sudbinu, hrabro je uzela direktorski volan, ključeve više nikome nije dala.

Foto: Net.hr

Kad je postala generalna direktorica, kaže: "Malo su se zeznuli".

U podcastu nam je ispričala kako je to bilo: "To se dogodilo slučajno. Firma je bila u blokadi, financijska policija utvrdila je veliki dug prema državi. Pretpostavljam da je netko dao savjet bivšem generalnom direktoru da se makne, postavi mene pa, ako sve prođe kako treba, da se vrati. Ako ipak ne bi bilo sve kako treba, trebalo je valjda da odradim stečaj."

Nasmijala se: "Međutim, malo su se zezali".

Imala je 34 godine kad je sjela u fotelju, imala je stav i dozu inata.

Borba protiv sustava

Poratno vrijeme, godina 1997., a dug prema državi 22 milijuna kuna. U Tehnomontu je bilo i 2000 radnika, trebalo je dati plaće, ugovoriti poslove.

"Bili smo tada kooperacija u svim velikim brodogradilištima koja nam nisu plaćala. Mi bismo izvršili posao, a ne bismo dobili novac, a treba platiti radnike... Bilo je to jako ružno razdoblje, bilo je tu torbarenja, vrijeme podobnih kad je netko htio preuzeti firmu zbog marine", rekla nam je.

Marina zbog brodogradnje i čeličnih konstrukcija? Netko je imao drugačije ideje za jedno od najljepših mjesta uz more u Puli.

"Netko je bacio oko na nas zbog marine. I onda dođe financijska policija, 'pronađe' dug koji to nije. Borili smo se i nakon pet godina Upravni sud je poništio nalaz financijske policije. Da se nismo borili, ne bi nas bilo", rekla nam je.

OD OVACA DO HOLLYWOODA /

Hrvati u svijetu rade čuda: Jedan je kupio zgradu s granatom! Ne - to nije šala...

Nije bilo vremena za neprospavane noći, strah i grč. Deranju je "gonio" adrenalin i inat.

"Nisam mogla pojmiti da se preko noći može urušiti firma koja ima budućnost i kvalitetne radnike", rekla je Deranja.

Ne da reći da je ona radila, podcrtava da je u tome bio cijeli tim, zajedno su se borili, hodočastili po Zagrebu. I onda apsurd – Ustavni sud je presudio da ne postoji dug, ali suđenje za istu stvar se nastavilo.

"Prije nego što je počelo suđenje, uspjeli smo dokazati u Zagrebu, u Ministarstvu, da imamo budućnost, da je to nalaz financijske policije temeljem pretvorbe i njihovog viđenja pomorskog dobra i knjiženja u sustavu, a ne stvarnog duga i obveze koje je firma imala, tako da smo dobili jednokratno otpisan taj dug financijske policije zajedno s 260 hrvatskih firmi koje su nakon rata imale budućnost", rekla nam je.

Dodala je da je trebalo 12 godina suđenja preživjeti.

"Moja djeca su bila mala, trebalo je izdržati strah da im netko u školi ne dobacuje da je majka 'kriminalka'. Moj djed je svako jutro plakao nad novinama i pitao: 'Ča je Gordana učinila?'. A nismo državu ni za što oštetili. I nakon dvanaest godina ja nemam presudu, nemam ništa", kaže.

Osjećala je i da se 'iživljavaju'

Dodaje da je tužiteljstvo odustalo od suđenja. Priznaje, bilo je to stresno vrijeme, osjećala je da se čak i iživljavaju te navodi da je svako suđenje pratila njezina slika u medijima.

"Ali nismo se dali, znali smo da nismo ništa napravili i da naši ljudi to ne zaslužuju", kaže nam.

Govoreći o povijesti Tehnomonta, kaže da se nekad radilo za cijelu Jugoslaviju, bili su kooperanti "velikima" – Brodotrogiru, Brodosplitu, 3. maju, Uljaniku. Radili su i montažerske radove, nema velikog projekta u Istri u koji se nisu ugradili, iz doba "Juge" pamte ih po plamenicima za Gorenje, po radijatorima, vješalicama i kvakama.

'KUPANJE' U ŠUMI /

Probleme smo ostavili u zrnu kukuruza i upalilo je: 'Osjećam se kao da sam spavala osam sati'

Iako u brodogradnji, svijetu metala, varenja i iskri, u svom kolektivu nikad nije osjetila da je "žena".

Od prosječnog muškarca zna puno više o brodovima, preko nje su išle i narudžbe za cijevi i kabele, pratila je svaki korak od ugovora do isporuke broda. Cijena broda? Nekad je to bilo 3, 4 milijuna eura, danas ne prolazi ništa ispod 10, 11 milijuna.

Iz rukava vadi da katamaran košta 8, 9 milijuna, a onda prepričava i kako izgleda katastrofa kad novi brod potone.

Potonuo brod spreman za isporuku

"Brod je bio gotov, spreman za kupca u Irsku. Trebalo je napraviti nekoliko preinaka pa smo ga odveli u susjedno brodogradilište. Dan kasnije trebali smo ga zajedno 'dignuti', ali oni su krenuli sami, pukle su sajle, brod se potopio...", otkrila je.

Spavanja više nije bilo, brod je bio potopljen 20 dana, istrunuo je motor, elektronika... Uslijedila je muka hoće li osiguravajuća kuća pokriti svu štetu, a ako ne – slijedi katastrofa.

Sve je bilo toliko stresno da je zaradila "štitnjaču". Osiguranje je ipak pokrilo sveu, Tehnomont je morao izgraditi brod nanovo, poslovali su s gubitkom, ali su preživjeli.

Što za Deranju znači brod?

"Ja sam poznata po tome da sam oplakala svaki put kad je porinuće broda, kad on takne more. Netko će reći 'žensko'. Boli me briga, ja sam svaki brod plakala! Nekad je brod išao po navozu i onda se spuštao... To je adrenalin, to je uzbuđenje, to smo svi ushićeni dok on ide!", govori nam i pokazuje da joj se oči pune suzama i dok priča o tome.

"Danas smo jedni od rijetkih na Sredozemlju koji brod bacamo bočno. Inspiracija su nam bile kolege na sjeveru. Više brod ne ide po navozu, puno je jeftinije, a brod je odmah u moru! Sad više ne plačem nego vrisnem – pa deset milijuna eura ti juri i ti gledaš hoće li se ispraviti...", ispričala je.

Još se sjeća godine kad je fizički došla u brodogradilište i niže da su isporučili tri patrolna broda na Cipar, dva vatrogasna za Grčku, jedan ribarski za Škotsku.

Kad bi sama sebi naručila brod, to bi bio...

Za sebe želi jedino gumeni brod

"Mali gumeni, da ga mogu negdje povući na obalu i staviti kući u dvorište. Danas je to jako puno brodova, puno je marina, više nemaš neku intimnu uvalu kad uzmeš knjigu, čitaš i uživaš. Sad ti se netko sa strane parkira, baca sidro... Zato nemam više ambiciju imati brod od sedam metara, gliser... Dovoljan je gumenjak", nasmijala se.

I dodaje: "Di ćeš bolje, ja, suprug i pas i odmah si 'preko'. Ne moraš misliti hoće li ga okrenuti vjetar, hoće li ti sidro povući, neće li ti netko baciti svoje sidro."

Uživa u tim trenucima dok suprug baca za lignje, kakvu ribu...

Kad se osvrne na svoj menadžerski posao, priznaje da bi sada drugačije. Nekad je bilo bolovanje samo prvi dan kad dijete dobije temperaturu, drugi dan je već kod bake ako je dijete bolje. Birala bi i manje putovanja, ostajala bi više doma.

ZEMLJA VATRE I LEDA /

Rade u čarapama, zbog mamurluka ne moraju na posao: 'Odmah su mi rekli - nisi ti za Island'

"Manje bih davala sebe. Ali to je naknadna pamet i više se ne može upotrijebiti. Što je bilo, bilo je i to je to", iskreno je rekla.

Dodala je da treba shvatiti da je "posao samo posao" te da su svi zamjenjivi.

Iako radije bira miris ruže, kaže da voli miris metala i da joj ne smeta zvuk varenja. Šalili smo se stavlja li na mobitel kakav zvuk pile umjesto ptičica, nasmijala se i dodala: "Ništa ne stavljam, volim na RTL-u pogledati Teoriju velikog praska, sto puta sam pogledala reprize. Ne smeta mi i lako zaspim".

Ona nema neke velike menadžerske rituale, kao na primjer dizanje u 5 ujutro, njezin ritual je samo jedan – jutarnja kava prije koje se ni suprug ne usudi pitati što će kupiti vikendom na tržnici.

"Dok pijem kavu, molim mir i tišinu, to je moje, nekako mi paše.", kaže nam. 

U idućem nastavku donosimo razgovor s Gordanom Deranjom o brodogradnji kao i odgovor - sreće li ikad mlade koji baš žele u - brodograditelje. 

POGLEDAJTE VIDEO Arapi navalili u Zagorje, a pravilo je brutalno! Jasna: 'Na pola staze žena se rasplakala'