Gledajući prizore pijanih mladića i djevojaka iz dalekih zapadnih zemalja kako u Splitu zapišavaju staru gradsku jezgru koja je pod zaštitom UNESCO-a, nekako mi na tren bude žao što ondje, na lokalnim izborima prije dvije godine, pjevač Siniša Vuco nije uspio postati gradonačelnikom. Ne zbog simpatija spram Vuce ili HSS-a, koji ga je tada kandidirao, nego iz radoznale želje da vidim kako bi on, kao poteštat, reagirao na tu vandalsku pojavu koja izluđuje i razjaruje stanare Geta i sablažnjava sve nenavikle na takve prizore. Sjetimo se, usred predizborne kampanje 2021. godine pojavila se snimka zbog koje je nesuđeni gradonačelnik Vuco zaradio kaznenu prijavu, a na kojoj se vidjelo kako mokri u neki cvjetnjak nasred ulice i govori u kameru: "Gradonačelnik piša jer ima pravo, jer ovo je veliki grad i trebamo da zalijemo naše cveće."
Zalijevanje zidina 'da narastu'
Poslije je Vuco tumačio da je to sve bio trik, navlakuša za novinare u Zagrebu koji, eto, jedva čekaju da iz Splita prenose samo loše vijesti. Kao da njegovo pišanje loše vijesti radi "onih iz Zagreba" samo po sebi nije loša vijest. Baš kao i činjenica da je doista mokrio po nekom cvijeću uvjeren da će ono, poškropljeno njegovom pišalinom, bolje cvasti.
Kažem, baš me zanima kako bi se Vuco kao gradonačelnik borio s tim mladim turistima koji - nije to ovosezonska vijest – već nekoliko ljeta zapišavaju Dioklecijanovu palaču uvjereni možda, kao i Vuco s cvijećem, da će dogodine, ako opet dođu, zidine bar malo narasti.
Nije ta obijesna mladež, mahom britanska, odabrala samo drevni Split za svoj ljetni šank i zahod u kojemu će puniti pa prazniti mjehure i crijeva gdjegod im se prohtije. Desetljećima već čine isto od španjolskih Kanara, Magalufa na Mallorci, grčke Krete i Zakintosa, portugalske Algarve, bugarskog Sunny Beacha pa sve do meksičkog Cancuna, egzotičnih ljetovališta na Tajlandu i desetaka drugih turističkih mjesta diljem svjeta. Gdjegod je neka partijanerska destinacija, eto i mladeži sa sjevera, kojoj je ljeti, kada se maknu iz svojih sivih kišnih gradova, samo do neumjerenog konzumiranja seksa, droge i alkohola.
Sezonsko euriniranje
Split je u tu priču upao ne tako davno, s Ultrom, svjetski poznatim festivalom elektronske glazbe. Od nekoć industrijskog, a u turističkim koordinatama isključivo tranzitnog grada u kojemu se love trajekti za obližnje rajske otoke, dospio je preko noći među pet najpopularnijih domaćih destinacija. Veliki grad s puno barova, fast foodova i jeftinog smještaja te žigom Ultre postao je to što sada jest - noćni klub na otvorenome. Turisti u dobnom razredu od 18 do 30 godina, koji dolaze u nj zbog svega spomenutog, naravno da ne mare ni za Dioklecijana ni Peristil ni Jupiterov hram, kao ni za Pirju, fontanu u Marmontovoj, niti sve te živopisne kalete i ljude koji ondje žive. Njima je fontana samo ulični pisoar, a stoljećima glancani pločnici povijesne jezgre pista za pijana klizanja na trbuhu te malo tvrda ali – who gives a fuck - dobra mjesta za prespavati. A betonske saksije s, recimo, mirisnim vrijeskom sasvim su prikladna zamjena za zahodsku školjku kad treba isprazniti mjehur, crijeva i želudac pun alkohola. A ustreba često.
Kolonijalni prezir s kojim sjevernjačka omladina dolazi 'ubijati' se svim tim eskapističkim koktelima, jednak je i u Splitu i u Grčkoj, Španjolskoj, Meksiku... To je i cijena turizma kakav vlast, i državna i lokalna, javno ne zagovara, ali prešutno ga, radi socijalnog mira, potiče i odobrava. To je turizam s reskim vonjem urina i blaženim miomirisom eura. To je euriniranje.
Ide komunalni konobar
Sudeći po tome kako je, nakon lanjske nesnalažljivosti u utjerivanju komunalnog reda, ove (pred)sezone u Splitu krenuo lov na razuzdanu turističku mladež, mogao bi se, barem tamo, pretvoriti u značajan izvor prihoda. Zamislimo, evo, kako komunalni konobar vadi blokić i kemijsku, dok njegov kolega drži mladog razvratnika da ne utekne.
"Šta smo ono imali? Dva uriniranja, jedno povraćanje, šmrk bijelog, galama...", govori ovaj zapisujući.
"I bocu je razbija. Pivsku. Eno je tamo…", možda slavodobitno dovikne neki domaći pijanac s obližnjeg štekata osjećajući se gospodski spram ove zarigane mlađarije.
Tarifa je 300 eura za kršenje javnog reda i mira ili 30 dana zatvora.
Nakon što lani nitko nije ništa naplatio vandalima, a činilo se da bolje biti neće ni ove sezone, nekidan se pobjednički oglasio splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević izvijestivši općinstvo da je "broj kazni u 28 dana od večeras troznamenkast i prešao je iznos od 30.000€ (15.000€ ako plate u roku tri dana). Trenutna naplata je preko 40 posto u tri dana".
Gosti koji se ne vraćaju (jer ne znaju gdje s bili)
Ne znam kako vama, ali meni poprilično tužno zvuči lakoća kakvom se prešlo s brojanja turista na brojanje zarade od kazni. Slušajući snatrenja nadležnih u turističkom sektoru, od resorne ministrice preko šefa Hrvatske turističke zajednice naniže - o pustim vrstama turizma koje bi u Hrvatskoj trebalo još više razvijati da bi nam ovaj prestao biti masovni i postao elitni - od agroturizma, enoturizma, avanturizma, gastroturizma do kongresnog i zdravstvenog turizma, evo da i ja toj gomili turizama skromno pridodam jedan koji mi nakon svega ovog gore spomenutog pada na pamet - mlazni turizam. Konkretno u Splitu - ultramlazni.
Prihodi od naplaćenih kazni za obavljanje raznih nuždi i zadovoljavanja poriva na javnim površinama sigurno ne bi bili zanemarivi. A oni koji ih ne bi bili voljni platiti, u zatvoru bi povećavali broj turističkih noćenja. Pa nek' se svako, da oprostite, sranje i pišanje pretvori u ekonomski dobitak i politički zgoditak.
Bilo bi, doduše, teško zadržati takve goste. Mnogi se vjerojatno ne bi vratili, a neki se ne bi mogli sjetiti gdje su bili pa da se vrate. Stoga bi, da se iskoristi njihova prisutnost, iznos novčanih kazni trebalo odmah povisiti. Skupa sa svime ostalim.
POGLEDAJTE VIDEO: Uriniraju po jezgri, povraćaju, razbiaju... Raspitali smo se: Je li vrijeme da Split počne tjerati takve turiste?
