Kada se nebo otvorilo nad Wembleyem, i kada je utakmica po sedmi put u povijesti europskih prvenstava završila bez pobjednika nakon osnovnih 90 minuta, dva su čovjeka pogledala gore prema krovu tog hrama nogometa. Talijani su samo jednom osvojili europski naslov i to daleke 1968. u Rimu, kada su u onom mitskom finalu svladali reprezentaciju Jugoslavije.
Moj djed nikada nije prebolio to finale. Nakon prve utakmice u kojoj smo ih imali, jedan kontroverzni penal dosuđen za Italiju odveo je stvari u drugu, ponovljenu utakmicu u kojoj su slavili Azzuri. Da je bilo tada izvođenja penala, govorio je moj djed, kurac bi nas dobili. Englezi pak, imali su samo onaj mitski svjetski naslov iz 1966. kada su svladali Njemačku sa 4:2, i njima je ovo bilo prvo finale Eura, kao uostalom i prva završnica nakon tih šezdesetih đavo ih odnio lopovske kako je govorio moj djed.
Nije Bog mačak, govorio bi moj djed tu staru uzrečicu u Splitu koja zapravo znači da svakog stigne pravda i kazna. Da Bog sve vidi, samo malo kasni. Kao Paolo Rossi.
Dva čovjeka gledala su u nebo kada je Berardi svladao prvi put Pickforda, a Donnarumma za dlaku obranio Kaneu penal u prvoj seriji. Jedan se skoro srušio na terenu kada je Pickford obranio udarac Belottiju, a drugi je podigao ruke prema istom tom nebu kada je Rashford pogodio vratnicu. Kada je Donnarumma skinuo penal Sanchu znali smo da je gotovo. Svi mi okupljeni oko naših televizora, svi mi osim njih dvojice koji su gledali negdje gore, u crno nebo koje se nadvilo nad Wembleyem. Točno to, crno, dogodilo se iduću minutu kada Pickford brani Jorginhovu zajebanciju, ne udarac, a Giorgio Chiellini čovjek koji je gledao u nebo nije mogao gledati kako Saka namješta loptu na penal, kao što nije mogao gledati kako njegov golman Donnarumma skida i taj penal, i kao što nije više ništa mogao gledati jer su ga poklopila tjelesa njegovih suigrača, stručnog stožera i nekolicine navijača koji su uletjeli na teren.
Ima Boga, tako je govorio moj djed, i Bog izgleda nije mačak.
Dva čovjeka, jedan na terenu, Giorgio Chiellini, i Federico Salpietro podigla su ruke prema nebu. Prvi pamteći kako su ga njegovi sunarodnjaci pljuvali jer Azzuri nisu išli u Rusiju na svjetsku smotru, i drugi kojega je otac Francesco vodio kao dijete na utakmice Italije.
Francesco Salpietro bio je veliki navijač Azzurra i vodio je svog sina na sve važnije utakmice njihove reprezentacije. Tako je to u familiji Salpietro generacijama, tako je to manje – više u svim familijama u Italiji koje su opsjednute nogometom. Federico nije bio izuzetak. Federico se rodio pored stadiona i prvo što je čuo bio je navijački huk. Kao uostalom i Chiellini, u jednako siromašnoj obitelji.
Takve stvari te valjda odrede za život, vrag će ga znati. Gledao je Francesco Paola Rossija koji je, kao uostalom i njegova reprezentacija, igrao neprepoznatljivo do onog nesretnog polufinala 1982. kada je možda najboljoj i najkarizmatičniji reprezentaciji Brazila ikada zabio hat – trick i Zica, Socratesa i Falcaoa otpratio u povijest. Francesco Salpietro je bio na utakmici protiv Poljaka kada je taj nesretni Paolo Rossi zabio ona čudesna dva gola i odveo Azzurre u finale. Federico Salpietro danas je trebao sa svojim ocem biti na utakmicama Italije i na ovom Euru, trebao je biti i na ovom finalu na Wembleyu.
Upravo onako kako je navikao navijati za svoje „Tricolore“ godinama.
Prodao je, kažu susjedi, Francesco Salpietro zlatni lančić da ostane na tom povijesnom finalu i gledao je Francesco kako Paolo Rossi zabija Nijemcima kraj nemoćnog Karla – Heinza Rummeniggea u pobjedi Italije nad zapadnom Njemačkom od tri naprema jedan, i majka je kazivala svojim prijateljicama da je upravo te noći začet maleni Federico, kada je Francesco pijan, što od sreće, što od „Cinzzana“ okrunio slavu svoje zemlje još jednim pogotkom u samih devedeset.
Bila su to lijepa vremena, prisjetit će se Marinelde Nelly Patella Salpietro, vremena kada na svjetskim i europskim smotrama nije bilo Hrvatske. Hrvatske vrag je odnio, niti Tome Horvatinčića koja će njenu obitelj u jednoj sekundi razoriti.
Francesco i Marinelde odlučili su taj godišnji odmor provesti sa svojom djecom u Hrvatskoj, za koju su znali da je prelijepa i da je sigurna zemlja, a kako je Francesco bio vatreni navijač i ovisnik o nogometu, Marinelde se priklonila muževoj želji da upozna jednu tako lijepu i malenu zemlju iz koja je nogometnom svijetu dala Davora Šukera i Zvonimira Bobana. Legendarnu „desetku“ Rossonera kojeg je obožavao u Milanu i s kojim se jednom slikao na ulazu u San Siro.
Francesco je bio navijač u pravom smislu te riječi i tako je odgojio svoju djecu, da izrazito poštuju talent, jedinstvenost, ali i da poštuju zemlje iz kojih dolaze takvi talenti, njihovu povijest i današnjicu, njihove pravosudne sustave i da se u tim zemljama u koje odlaze na svoje godišnje odmore ponašaju s dozom poštovanja.
Francesco je na svojoj jahti platio sve poreze i nautičke dažbine, platio je sva sidrenja i vezove u sve luke u Hrvatskoj u koje je uplovio, Francescu nije palo na pamet da izlovljava hrvatsku ribu niti da traži hrvatske prstace o kojima je toliko čuo.
Tog kobnog dana Francesco je mirno jedrio uživajući sa svojom familijom Jadranom, ponavljam, mirno jedrio plateći Republici Hrvatskoj sva prava i naknade da to i čini, a one vjerujte mi nisu niti malo jeftine. Ako vas je zgoda ljeti odvela na Hvar ili Brač, tada znate kolike su lučke pristojbe, spoj s kopna na vodu, struju, koliko se plaća vez, i koliko dobri i dragi Hrvati „deru“ svoje sretne goste što su vezali svoje iznajmljene brode na komadu „mula.“
Talijani su imali pravo prednosti prolaska jer je njihova jedrilica bila Horvatinčiću s desne strane, a to sve upućuje na činjenicu da je poduzetnik imao vremena skrenuti udesno, poštujući pravilo prednosti prolaska, te se od nje odmaknuti čak 60 metara. Horvatinčić to nije učinio, a njegov je gliser zadržao i brzinu i smjer čak i nakon sudara s talijanskom jedrilicom. Talijani su nekoliko sekundi prije nego što je Horvatinčić svojim gliserom udario u njihovu jedrilicu primijetili opasnost.
Da je u tom trenutku Horvatinčić skrenuo udesno, možda bi mogao izbjeći nesreću ili iako njezine teške posljedice. Vozač glisera mogao je smanjiti brzinu ili ugasiti gliser te ublažiti posljedice nesreće.
Ali jebiga nije.
Nisam kriv’, odgovorio je Tomislav Horvatinčić, pa se sutradan u lanenoj košulji na stadionu u društvu Zdravka Mamića otvoreno zajebavao s Torcidom držeći Hajdukov šal kao i sa svima nama punih deset godina.
No Bog, kako smo rekli na početku ovog teksta nije mačak. Tako je govorio moj djed, i tako su valjda isto mislili i Giorgio Chiellini i Federico Salpietro gledajući nebo koje se otvorilo nad Wembleyem. Jedan od sreće što će u tim godinama ući u povijest talijanskog nogometa i jedan što je upravo saznao da je nakon deset godina od kada mu oca nema njegov ubojica konačno na odsluženju kazne u zatvoru Remetinec. I jedan i drugi nadali su se nekoj nebeskoj pravdi koja istina zna biti spora kao Paolo Rossi, ali nekako dostižna.
Taman kada pomisli čovjek kako je nikada neće biti.
