Iskreno ne znam čemu tolika halabuka na društvenim mrežama oko jedne tako vrijedne i nadasve korisne inicijative koja se dogodila u jutarnjim satima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Ako niste popratili, što ću vam ja kad ne pratite?
Grupa muškaraca među kojima je bio pokretač akcije, inače čelnik katoličke udruge Vigilare Vice John Batarelo, klečala je i molila kako je i red na Svjetski dan molitve krunice. Krunica se naravno molila za domovinu. Ta, za koga će ili za što drugo? Za našu tužnu rodnu grudu iz koje mladost odlazi kao da je kužna.
Molilo se za mir i obraćenje Hrvata od kleptomanije, a posebno se molilo za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, da prestanu sa predbračnim odnosima te za čednost u odijevanju.
"Od kada su muški počeli nositi štikle i suknje, sve je otišlo u tri pizde materine", jedan je od komentara koji, kao i ja, podržava ovu hvalevrijednu inicijativu, a kasnije ću vam pojasniti zašto. No, u komentarima na linku ispod vijesti i fotografije na RTL-u našlo se i malo drugačijih komentara:
"Ne odijevam se čedno jer mi je vruće", "Blažena vremena kada su muškarci radili na polju, pa bi se napili i zaspali", "Dobro došli u Teheran" i... Ma, sramota me je dalje i prenositi što su sve uznemireni Hrvati pisali Vici Johnu Batarelu koji je samo kao stručna osoba u tom području, dakle u čednosti i odijevanju, htio pomoći nama muškim tudumima koji dođu u trgovački centar s namjerom da se lijepo i pristojno obuku, a koji na kraju odu sa setom alata na akciji i majicom sa logotipom AC/DC.
Pokušao sam,istina, s raznoraznim savjetima stilista i, pregledavajući portale koji prate modu, shvatio sam kako savjeti oko lijepog i čednog odijevanja ne da nisu jeftini – već su skupi da te Bog sačuva. Teško će kakav stilist od formata jeftino i sasvim besplatno udijeliti pokoji savjet gdje i što kupiti lijepo, čedno, a povoljno, i još teže - vjerujte - mi naći ćete od muškaraca koji prate modu, lokaciju u kojoj su kupili tako divnu košulju ili ljetne sandale.
Ta stoka, a ti modni mačci i stilisti to i jesu, krije te i takve dućane u kojima se oblače kao zmija noge i, što je najgore, za recimo modnu kolekciju jesen – zima oni obiđu sve trgovačke centre u kojima odaberu komad po komad, a ne sve odjednom kako sam ja naime mislio da jesu.
Vjerujem da široj javnosti Vice John Batarelo možda i nije najpoznatiji stilist, posebno zbog činjenice da je jedan od koordinatora građanske inicijative "U ime obitelji" koja se zalaže za promicanje konzervativnih ideja u Hrvatskoj, te da je predsjednik udruge Vigilare koja promiče katolička uvjerenja i katolički aktivizam.
Nisu baš spojive te inicijative s visokom modom i stilizmom, ali svatko od nas ima tu nježniju stranu. Evo ja pišem pjesme na primjer. Vice John Batarelo, osim što je aktivan na zelenim poljima katoličkog aktivizma, kao hobi njeguje i sklonost prema čednom i lijepom oblačenju što je za nas mnoge muškarce, bauštelce, automehaničare, šofere ili konobare divna i hvale vrijedna strana koju nažalost mnogi od nas nisu u stanju adekvatno pratiti.
Zbog toga sam razočaran kao muškarac što se Vici Johanu Batarelu takav hvale vrijedan hobi uzeo tako za zlo.
Od ranog djetinjstva shvatio sam kako ću s čednim i lijepim odijevanjem imati velikih problema. Odrastavši u Jugoslaviji, zemlji koja nije imala katoličke udruge da brinu o našoj čednosti i lijepom odijevanju, za to ste morali potegnuti čak do Trsta. Tada iznimno popularne Levis 501 mogli ste nabaviti isključivo na Ponte Rossu i to je tada bila uglavnom jedina modna kombinacija. Barem što se hlača tiče.
Gore je već bio problem. Nisam njegovao današnje čedne modne izričaje jer su bile šarene osamdesete, a tih godina bilo je dovoljno imati majicu u boji, najbolje Lacoste ili Fruit of the Loom, istobojne espadrile i to je bilo uglavnom to. Tadašnji problem bila je muzika. Moj modni izričaj bila je tada pogađate crna majica sa logotipom kakvog hard rock ili heavy metal banda, iskidani jeans i u međuvremenu je prošlo trideset godina.
Kada sam vidio Vicu Johna modnog mačka i otvorio svoj ormar, s užasom sam shvatio da ni dandanas nemam ništa drugo doli onog što sam nosio i osamdesetih. Na užas svoje bolje polovice dakako, koja u nekim momentima ne želi izaći sa mnom na ulicu ako ne obučem za promjenu barem kakvu košulju.
Najgori su kakvi čedni i lijepi događaji tipa krštenja, pričesti ili vjenčanja. Tada uglavnom pokušavam navući maturalno odijelo i sve završi pogađate, u trgovačkom centru iz kojeg izađem s teglom meda i nečim što nikada neću obući na sebe.
I tada se pojavi Vice John Batarelo. Čovjek ne da ništa ne traži da vas odijene kao ljude, odnosno barem savjetuje kako i što obući, već čovjek još i moli za nas muške tudume što se oblačimo u Lidlu, i to kada su akcije radne robe. Čedan i lijep. Još lijepo odjeven. Zar to nije san svakog bravara, tokara, armirača ili zavarivača?
Da kao čovjek prošetaš po gradu konačno čedno i lijepo odjeven? Da nisi vječno u radnoj robi, uvijek u istoj majici koja je izblijedila i ima tri rupe, da nisi u radnim cipelama ili istim patikama još od školskog izleta u Kumrovec, da imaš konačno kao čovjek košulju koja prati boju hlača, maramu oko vrata tirkizne boje koja se, kao kod Vice, krasno ljubi sa svilenom roza košuljom?
Ako ste čovjek, muškarac, Hrvat i katolik možete Vici Johnu Batarelu samo skinuti kapu i zamoliti ga kada uhvati vremena između molitve i aktivizma da vas uputi na treći kat trgovačkog centra po donji veš, na drugi po svilu i lanenu košulju i na prvi po lagani kaputić i bež-špicaste postole. Vice čak i ne treba puno truda. Samo nek' nama radnom narodu pokaže gdje se on kao čedan i lijepo odjeven Hrvat odijeva.
Pa da vidiš, rode moj, kad se prošetam kao čovjek po rivi, ruku pod ruku s mojom čednom i lijepo odjevenom boljom polovicom za koju sam mislio da na misu odlazi da se moli!
Zato valjda i jest toliko Hrvata nedjeljom na misi.
