Ja i moj Zagreb se volimo javno.
Nisan ni oči otvorio, a već san na prozoru vlaka. Noćni vlakovi su najljepši u zoru kad bude grad koji spava. Kada Zagreb izranja iz sna, pjevušim onako za sebe dok pozdravljam konduktera dva. Trgnu li lozu kao nekad, ili je to sad strogo zabranjeno? Razbiju li krizu? Potmuli bubnjevi Borisa Leinera me dočekuju pred kolodvorom. Kada Zagreb izranja iz sna, nema više frikova. Nigdje nema frikova, pjevam uz Azru dok čekam Uber. Ne znam što bi Branimir Štulić kazao za taksiste koji to zapravo nisu. Niti znam kako bi uopće išla takva pjesma. Pred dane ponosa Zagreb mi je posebno lijep. Trg Bana Jelačića u duginim bojama.
Momak mi ljubazno uzima kofer i ne zna gdje idem. Treba valjda u aplikaciju utipkati i ulicu, ne samo Zagreb. To ga očito nervira, kao i zastave pod kojima prolazimo.
- „Ste vidili gospon Facebook status Grmoje?“
Malo sam zatečen jer promatram ulicu u kojoj je jednom toliko talentirane mladosti htjelo mijenjati svijet. Pa su ga i promijenili. Zauvijek. Kao i mnogima kao što sam ja živote. Novi val je krenuo s tog mjesta.
- „Nisam, ispričavam se, odlutao sam malo.“ „Rekli ste Grmoja? Mostovac?“
- „Da, Mostovac. Da svi podržimo njegovu inicijativu da se što je moguće žurnije izglasa Antipedofilski zakon kojim će se uvesti najstrože moguće kazne za pedofile, ali i zaštititi djecu od seksualnih sadržaja i LGBTQ propagande!“
- „Ajde?“ „Baš je tako napisao?“
- „Baš tako, tim riječima.“
- „Znači, ako sam dobro razumio, pedofile i LGBT propagandu taj je Grmoja strpao u istu vreću?
- „Gospon, pa ti pederi su za djecu opasni jednako kao i pedofili. Sve je to jednako i prljavo i bolesno.
Mislio sam ga zamoliti pristojno da stane, da me iskrca i da mi ne kvari taj fini, i samo meni posebni osjećaj jutra u Zagrebu. Zagrebu koji još miriše na san, na tople pekare u koje se namjeravam zavući kao lopov i slušati bilo grada kojeg volim.
Štulićevi frikovi ipak nisu nestali.
Nije mi istina prvi put da slušam ovakve stvari. Istu mantru znam toliko često čuti i u Splitu. Mantru o homoseksualizmu kojeg se veže uz pedofiliju. Tako im je valja mrziti lakše. Šutim ipak, a momak je očito moju šutnju shvatio kao odobravanje, pa se nadovezao na poznatog psihijatra Božu Petrova koji je svog stranačkog kolegu podržao riječima kako oni, tj. ljudi koji danas planiraju u povorku Ponosa moraju shvatiti da su u ovom gradu i u ovoj zemlji manjina.
Lijepo mi je nekako biti manjina. U svom gradu odavno sam manjina. Tako me jednom nazvao gradonačelnik Kerum. Da ću saznati jednom gdje mi je mjesto. Tako je zapravo nazvao sve nas krstivši nas „urbanim jugoslavenčinama i pederima“. Kao „manjinac“ naučio sam razgovarati sa tom mudrom „većinom“ za koju su homoseksualci psihički bolesnici, ljudi koji šire svoju propagandu, a uz koju se naravno vežu sva ostala zla koja pogađaju naš napaćeni narod. Od pedera gori je jedino peder komunist.
U jedno sam siguran
Nije istina rečenom Grmoji ovo prva bedastoća. Već se taj ispisao kojekakvih statusa na Facebooku. Zadnji je bio slično homofoban samo valjda nitko nije išao za tim. Ne moram ja, a sad citiram Grmoju, dok gledam Euro biti izložen toj propagandi. Sve pršti od duginih boja, kukao je Grmoja valjda ne smogavši u svojoj glavi sastaviti nogomet i borbu za prava manjina u koje svakako spadaju i LGBT osobe. Kada netko svojim načinom života postane nametljiv globalno, tada govorimo o propagandi, kao da mi čita misli o Grmoji - govori taksist koji to nije.
- „Smeta mi kada toliko ističu tu svoju bolest. Kaj bi mi sad svi trebali postat pederi? Što fino u svoja četiri zida ne radite to što radite, nego nas „normalne“ maltretirate više s tim?
Kada je rekao „nas normalne“ pogledao me značajno kao da se to podrazumijeva. Da sam i ja normalan. Kao recimo on, Grmoja i Božo Petrov. Kojima su LGBT osobe isto što i pedofili. Kojima smetaju stadioni u duginim bojama, vratarske trake u istima, i te proklete zastave koje im tako kopaju oči. Kojima smeta ta propaganda koja se na koncu uvukla i u zadnju svetinju nas Hrvata. U nogomet. Slušao san ga još malo kako lamentira o globalnoj uroti homoseksualaca i pedofila, o propagandi istih kojima nam truju djecu, i na koncu kako iznosi svoj zaključak jednak onom Bože Petrova da smo manjina i da se kao takvi trebamo pokriti ušima.
Razmišljao sam što bi takvim frikovima palo najteže? Pa naravno, da moraju biti tu, u povorci ponosa. Uzeo sam broj i nazvao ga točno u vrijeme za Pride.
Šutio je dok smo prolazili kroz šarenu mladost mog Zagreba. Povorka Ponosa krenula je, i mi smo polako kao taksist koji to zapravo nije, i putnik koji mu uredno plaća vožnju, pratili istu kroz grad.
Prvi put na povorci ponosa kao gradonačelnik Zagreba, pred svima Tomislav Tomašević. Povorka ljubavi, povorka jednakosti, povorka na kojoj nije bilo niti jedne riječi, niti jednog transparenta koji je pozivao na mržnju, koji je pozivao na nasilje, diskriminaciju. Sama i čista ljubav valjala se mojim Zagrebom, zajedno sa dva putnika koji su u tišini gledali tu razdraganu i šarenu mladost.
„Vidiš prijatelju, rekao sam mu kada smo se konačno zaustavili. "Nema tu ničega čimete truju. Samo mladost i ljubav."
„Govore nam da smo manjina. Svi ti Petrovi i Grmoje, svi ti Kerumi i njima slični, a zapravo nismo. Tisuće mladih ljudi koje vidiš nisu i ne mogu biti manjina u ovom gradu. Kao i tisuće ljudi koji ih pozdravljaju sa svojih prozora, trube im iz svojih automobila. Pride nikada nije, i nikada neće biti samo povorka LGBT osoba. Pride će uvijek biti simbol slobode. Simbol ljubavi, tolerancije, borbe za one koji se za sebe boriti ne mogu. Pride će uvijek biti simbol te i takve „manjine“ koja jednom mora shvatiti da to zapravo nije. Jer da jest, danas ovog gradonačelnika tu ne bi bilo. Toliko ljudi u ovom gradu ne bi glasalo za njega. I zbog toga volim ovaj grad. I zbog toga sam toliko ponosan na njega, toliko u njega volim doći.“
Samo ljubav brate, ma kakva ona bila i u kojem obliku. To je Pride. Nema tu ni manjine, ni propagande. Samo ljubav.
Nisam znao jel me shvatio, niti me bilo briga. No u jedno sam bio siguran. Kao što ću za tjedan dana i u mom Splitu biti siguran u isto. Svi smo mi moja braćo samo ne manjina. I red je da to jednom svi ti Petrovi, Grmoje, i oni koji ih slušaju shvate.
Kao što će shvatiti i taj taksist koji to zapravo i nije, gledajući svoj grad u duginim bojama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
