Sve ono što ja danas jesam, svi moji stavovi i moj svjetonazor, moj karakter, sve u što sam siguran, što sam naučio i još dalje učim, sve to i još tisuću puta više, i tisuću stvari drugih, dugujem svojim nastavnicima kroz školovanje.
Kada saberem sve ono što ja znam, svoju znatiželju koju još uvijek imam i želju za znanjem, učenjem, spoznajama, sve to dijelom dugujem ljudima koji su me kroz moje školovanje učili. Kada oduzmem iz te jednadžbe "mene", moj odnos prema ljudima i životu, te elementarne stvari koje možeš naučiti samo u svojoj obitelji, taj ostatak koji se generalno zove kućni odgoj, pribrojit ću mojim roditeljima, onaj sitni dio što ostaje samom sebi - mojim životnim iskustvima, a sve ostalo, taj golem dio jednadžbe – svojim nastavnicima.
Današnji nastavnici, i to moram priznati, čast izuzecima naravno, samo su sjena onih kolosa koji su moju generaciju izveli kroz školovanje. Kolosa kažem, jer su generacije mojih prethodnika, a bogami i generacije onih iza mene, šaputale imena nastavnika koji su bili simbol i sinonim ove ili one škole. S poštovanjem, strahom, respektom.
Takvi nastavnici bili su zvijezde svojih institucija, neumoljivi, nepotkupljivi, nepodložni trendovima ili novim vremenskim okvirima. Sve ste mogli kazati o tim profesorima, da su kao ljudi teški, da su strogi ili nepravedni, ali jedno niste mogli kazati, da su nestručni.
Prema nedavno objavljenim podacima, u današnjim školama radi oko tisuću i pol nastavnika koji izvode nastavu iz predmeta za koje nemaju odgovarajuće obrazovanje. Kako smo saznali iz medija, najviše ih nedostaje u nastavi matematike, fizike i informatike, jer umjesto za niske plaće u obrazovanju, radije biraju unosnije poslove u bankama, informatičkim tvrtkama ili su jednostavno otišli u inozemstvo raditi posao za koji su obrazovani.
Taj podatak dovoljno je sam po sebi poražavajući za bilo koje društvo, no za ono naše kao i uvijek sve će ostati na praznoj priči, kojem novinskom članku ili ovakvoj kolumni kojoj se uglavnom pročita naslov. Na zagrebački Prirodoslovno matematički fakultet, na nastavničke smjerove fizike, kemije i matematike u ovom semestru nove nastavne godine upisana su samo četiri studenta.
Smjer fizika nije upisan niti jedan. Nula. Zero. Tek dva studenta odlučila su na istom fakultetu studirati za nastavnika informatike, a nastavnička zanimanja za smjer matematike ne zanimaju nikoga. Ako iskreno pitate bilo koga od tih mladih ljudi želi li raditi u školi, odgovor će biti ne.
Čak su i instrukcije iz matematike koje ti mladi ljudi daju na crno, isplativije od posla kojim bi se trebali baviti. Studenti će vam spomenuti i okruženje koje nije poticajno, faks koji je težak, kao i vrijeme koje se mora žrtvovati da bi se završio isti.
Sva ta žrtva na kraju bude nagrađena mizerijom od plaće, a programiranje, IT firma ili bankarstvo osiguravaju kudikamo bolje uvjete i benefit u kojem se ti mladi ljudi vide. No vratimo se mi na struku.
Ponavljam, sve sam mojim profesorima mogao predbaciti osim jednog. Da su stručni. Ravnateljica Prirodoslovno grafičke škole u zadru Anamarija Ivković pojasnila nam je kako zaista stvari stoje u našim školama. Kako ne mogu pronaći profesora matematike, zamjenu je tražila čak i među nekim inženjerima koji bi mogli predavati kao nestručne zamjene.
Anamarija je imala sreće pa je pronašla djevojku koja je završila ekonomiju, a bila je voljna raditi kao nestručni profesor matematike. Djevojku je zaposlila iako nema nikakva iskustva u školi, ali je imala iskustvo u vrtićkom i osnovnoškolskom djecom iz udruge u kojoj je volontirala i učila djecu različitim vrstama računanja.
Djevojku je primila jer joj je matematika bila hobi. Da dobro ste čuli. Matematikom se bavila iz hobija i danas uči zadarske srednjoškolce kao redovan profesor matematike. Djevojci, dakle profesorici matematike, možete kazati svašta i da je teška i da puno traži od vas, ali joj slobodno možete kazati i još jedno. Da je nestručna.
U svojoj apsolutizaciji ta nova stvarnost našeg školstva donijela i novu skučenost, skučenost koja nije ispunila svoju osnovnu funkciju, svoje poslanje, a ono je u svakom modernom društvu samo jedno – progres. Škola kao takva, kao institucija, svoju je neodlučnost da ostane visoko standardna platila cijenom brojnih kompromisa, a jedan od osnovnih, ako ne i najtežih, sramotna je i ishitrena provedba kurikularne reforme.
Kao drugi važan segment pokazao se sam odnos Ministarstva obrazovanja prema profesorima i nastavnicima, koji se kroz godine pokazao kao izvrtanje svake ozbiljnosti te prouzročio brojna nezadovoljstva koja su na koncu kulminirala onime jedinim što je tim ljudima ostalo kako bi izrazili nelagodu svojim poslanjem i poslom – štrajkom.
Puno mladih ljudi koji su možda i željeli biti nastavnici, kada su vidjeli svoje roditelje kako štrajkaju zbog mizernih plaća, zbog srozavanja etike, struke i konačnog poniženja da među njima rade matematičari iz hobija, jednostavno su odustali. I to je poraz tog nesposobnog ministarstva kao i resornog ministra, ali i poraz društva u cjelini.
Jer, kako očekivati sutra stručnu mladu osobu koju je za život i struku obučavala nestručna osoba kojoj je taj poziv bio zapravo hobi? Kod ljudi koji rade u prosvjeti, nalazim isti obrazac koji se stalno ponavlja.
Nezadovoljstvo nastavnika nije kulminiralo samo osobnim dohocima koji su sramotni kao uostalom u bilo kojem javnom servisu ovog društva, bogami nije kulminiralo ni zbog onih koji se upinju ovih dana kako bi sotonizirali nastavnike, izvrgnuli ih ruglu i prikazali neradnicima koji i do pet mjeseci imaju ferije. Nezadovoljstvo nastavnika je kulminiralo srozavanjem svih kriterija koje ta plemenita struka ima i mora posjedovati.
Kada u zbornicu uđe djevojka kojoj je matematika hobi, što mislite kako se osjećaju njene starije kolege koji su krvarili da bi završili svoju struku, pa krvarili da bi se u njoj usavršili i na koncu krvarili sve ove godine da bi održali kakav takav standard te iste struke?
Ovu sam priču namjerno počeo s mojim starim profesorima, vremenom u kojem su radili bez sve sile tehnoloških čudesa, ali u izravnoj interakciji s djecom što je vrlo važno. Naši stari profesori na nas su prenosili svoju strast. Strast prema matematici, strast prema fizici, strast prema svom poslu.
Tu strast ne može prenijeti na djecu netko tko se tim predmetima bavi isključivo iz hobija. Zašto? Zato što strast mora biti poziv, a ne hobi. Današnji nastavnici u mnogim su segmentima zakinuti i nalaze se u kudikamo nezahvalnoj poziciji, da ne govorimo o svakodnevnim trivijalnostima kao što je snimanje od strane njihovih učenika, budnost da se ne kaže štogod krivo, a što bi vrištalo isti dan s naslovnica svih portala i dakako, anonimnog prijavljivanja nastavnika koje je postalo pravilo, nešto kao moderan folklor.
S tim na umu ne sudim niti uspoređujem tadašnje i današnje nastavnike i potpuno razumijem njihovu frustriranost i nezadovoljstvo, jer malo ih je tko pripremio kroz njihovo školovanje za posao koji obavljaju na ovo što će im se događati danas, kao i na posao koji će obavljati danas na ovakak limitiran način.
Čovjek ne može odustati od sebe. Čovjek možda to i može u određenim aspektima života, ali nastavnik, profesor, učitelj ili učiteljica, nikada ne smije odustati od sebe. Da bi nastavnik ili nastavnica u današnjoj školi imala dignitet, to joj osigurava mukotrpna izobrazba. Kako stručna, tako pedagoška.
Imam u familiji nastavnicu, pa znam te stvari. Kada vi mislite da su na ferijama kao i njihova djeca, oni su na stručnom osposobljavanju. Na seminarima, na edukaciji. No ponavljam, resorno ministarstvo i politika utječu na tu struku svojim kompetencijama i svojim uplivom puno više nego se misli. Posebno na njihovu neovisnost.
Kao mogućnost koja se današnjim nastavnicima pruža, biti neovisnim i biti svojim, izvrtanje je svega što su učili i spoznali kroz svoja školovanja.
Od povijesti koju su učili na jedan način, a danas je moraju predavati na drugi, djeci ne zaboravimo, od sekularnosti s kojom su odrasli kao kičmom svog školovanja i budućeg školovanja generacija koje moraju iznijeti, sekularnosti koja se grubo zamijenila vjerskim doktrinama i teologijom, pa sve do izostanka borbe za neovisnost školstva koje je moralo i trebalo biti neovisno, stvorilo je na kraju frustraciju.
Frustraciju koja je toliko golema da je prešla u nezadovoljstvo, toliko nezadovoljstvo koje se na kraju pretvorilo u očaj. Očaj koji djeca koja namjeravaju upisati taj poziv itekako vide. Kao što vide sebe u njihovom očaju za nekoliko godina. Pravi razlog nezadovoljstva svih tih mladih ljudi, pa nastavnika, profesora i učitelja ova je država.
I to što je najstrašnije ne njen smiješan odnos prema prosvjeti, plaće kojih se ljudi što rade u njoj srame, već ogromno nezadovoljstvo čisto ljudsko što svoj posao moraju odrađivati ne po svojoj savjesti, izobrazbi i poslanju, već po onom što im se servira da odrađuju, a to je postalo do te mjere suludo da maltene djecu ne uče kako je zemlja ravna ploča koju drže dvije aždaje.
To izvrtanje singularnosti jednog poretka, a povijest, znanost, kultura i jezik jesu poredak, stvorilo je neprijateljstvo prema svom poslu, težinu s kojom se svakodnevno na taj posao ide, kada si svjestan da će ti taj dan servirati neku novu i suludu stvarnost kojom moraju učiti djecu.
Gorak okus ostavi zajebavanje na njihov račun kada se profesorica zatvori u WC i viče mužu da ne želi ići u školu. Ali moraš, draga. Ti si učiteljica.
