Tog vrelog srpnja stajao sam na žici svog „Končara“ sa ljudima koji su me naučili razliku između čovjeka i parazita. Te sijede glave koje su čitav svoj život ostavile u pogonima tog giganta koji je othranio na tisuće splitskih obitelji, bili su radnici, obični ljudi kakav je bio moj djed armer „Lavčevića“, moj otac, pola moje familije. Krvavi rad i plamene zore obilježit će moju inicijaciju u svijet odraslih, ali i u svijet u kojem postoje ljudi, i postoje paraziti. Već prvih mjeseci shvatio sam odbojnost ljudi koji svojim rukama rade, hrane svoje familije tim istim poštenim radom, prema parazitima koji nikada nisu znali raditi – ali su znali krasti.
Na drugoj strani žice stajali su stečajni upravitelji, ovrhovoditelji, odvjetnici u tamnim formalnim odijelima sa crnim prslucima i crni terenac iz kojeg su konačno izašli naši novi vlasnici. Crni terenci postali su naša radnička svakodnevica. Ista stvar se dogodila simultano u Pućišćima na Braču, u Sinju i Virovitici, ista stvar se dogodila u Lamjani, i naše firme koje su stvarale generacije naših očeva i djedova preuzimali su kojekakvi nakupci, prekupci nekretnina, investicijski fondovi kojima su upravljali strani konzorciji i banke, teniski partneri i ljudi „kockastih glava“ kako ih je krstio moj šef pogona. Ljudeskara od dva metra koja je svojim rukama godišnje znala dizati i do deset novogradnji koje su nicale u Brodosplitu. Naše firme, tvornice, brodogradilišta i proizvodnju preuzimali su ljudi kojima je ozemlje na kojem su stajali i kojeg su dobili u bescjenje bilo važnije od ljudi koji su na njemu nešto proizvodili.
Ono iznad tla bilo je najbolje očistiti, te parazite poravnati bagerima da bi se dobila esencija onog što u Hrvatskoj jedino vrijedi, a to je zemlja. Zemlja čista i građevna, na kojoj će niti pet godina kasnije niknuti velebni „Split Mall“, kapitalistička meka za mlade Splićane koji istina više nikada neće znati proizvesti svojim rukama bilo što, ali će znati kupovati. Splićani koji će od tih dana na tom mjestu provlačiti svoje kartice kako bi sebi stvorili privid, iluziju života kakvu su imali njihovi očevi koji su svojim rukama stvarali, da bi im životna djela i ostavštinu djeca danas krčmila za novi HD televizor kupljen na deset rata.
Istina pobunili su se sindikati, pobunila se lokalna samouprava koja je istu tu večer viđena na svečanoj gala večeri sa novim vlasnicima „Končara“, heroj radničke klase predsjednik sindikata metalaca grmio je s bine kako će prvi stati pred policijske kordone i kako mi radnici svojim tijelima moramo spašavati naše tvornice, istina rijetki novinari koji su se usudili izvještavati o tome bili su tu, no mi smo znali kako samo gubimo vrijeme, a to su nam objasnili ljudi koji su netom izašli iz crnog terenca.
Jedan od njih, kockaste glave, stao je pred nas kukavelj i objasnio nam kako smo mi radnici – paraziti. Svi mi koji zaustavljamo progres ove zemlje, svi mi koji njega, vlasnika, mrzimo samo zato jer nešto ima.
"Ja sam čovjek koji čitav svoj život proizvodi, i koji se bavi proizvodnjom robe. To je nešto, i to je kudikamo više nego što ste u životu napravili vi, paraziti koji nas kritizirate iz čiste mržnje."
Jedan od dvojice braće „kockastih glava“ tako je gnjevno vikao na ljude koji su mu mogli roditelji biti, nekoć ponosne ljude koji su pokunjeni prvo otišli u svoje pogone nadajući se iza tog govora nekom čudu, da će nastaviti s proizvodnjom, no ja sam bio sasvim siguran što će se dogoditi. Na kraju se i dogodilo. Rijetki i povlašteni „paraziti“ su dobili otpremnine, većina je gole guzice otišla ili na biro za zapošljavanje ili trbuhom za kruhom. Splitski „Končar“, firma koja je othranila na tisuće splitskih familija, a na tisuće i tisuće ljudi podigla od srednjoškolaca u radnike, na kraju je pala u dimu i prašini, da bi braća iz crnog terenca na njoj sagradila velebni trgovački centar. Idućeg ljeta tražio sam uzaludno parkiralište duž najljepše jadranske dionice između Splita i Omiša koju su kako znate zauzeli oni naši poznati „kockastih glava.“
Ako ste domorodac i ako nastanjujete srednju Dalmaciju, pače živite u toj famoznoj Splitsko – dalmatinskoj županiji, još famoznije Republike Hrvatske, i ako vam guzica želi vidjeti mora u ljetnim mjesecima kada i dragi Bog zbog vrućine napusti istu, tada shvatite da ti ljudi nisu anomalija – već pravilo. Svi ti bezimeni mali miševi koji su se bahatili ili se još bahate poput Stipe Latkovića danas samo jer poznaju ili su intimusi predsjednika, premijera. Takvi će vam tu svoju važnost, i važnost tog i takvog prijateljstva rado nabiti na nos i pohvaliti se javno njom. Jer im je omogućila da naše plaže učine svojima.
Možda, a kažem zbilja možda, postoji mala vjerojatnost...
Čim prođete automobilom Podstranu i veličanstvene resorte, boutique hotele i apartmane sa jedne strane ceste, a kamene kugle sa druge strane ceste, shvatite da vi vašu hrvatsku guzicu nećete tako lako umočiti u vaše hrvatsko more, more za koje je izginulo toliko branitelja. Problem su naravno betonske kugle vidno privatne izrade, ograde i živice preko kojih preskočiti ne možete i naravno, nekoliko parkirnih mjesta koje čuvaju puškama kojekakvi ljudi kockastih glava. Ako ste već nekako parkirali negdje tamo put Omiša riskirajući ozbiljnu kaznu policije, tada shvatite da i hrvatsko more više nije ono sa početka rođenja mile nam domovine 1991. Privatne plaže istina nisu privatne, ali su ograđene kojekakvim domišljatim idejama, živicom, ukrasnim biljem ili jednostavno ležaljkama koje su rezervirane za goste istih tih apartmana. Kako je plaža javna, i kako je vaša, a toga su svjesni i lokalni Latkovići, oni su je betonirali, zagradili na sve moguće i nemoguće načine i ja sam blesav kakav već jesam, naivno mislio kako ću se uspjeti parkirati, i okupati u svom moru kada je iza živice izašao isti onaj lik iz crnog terenca koji je parkirao pred mojim „Končarom.“
"Ja sam čovjek koji čitav svoj život proizvodi, i koji se bavi proizvodnjom robe. To je nešto, i to je kudikamo više nego što su u životu napravili paraziti koji mene kritiziraju iz čiste mržnje."
Govorio je to okupljenim novinarima gledajući svoje ozemlje na kojem smo se nekoć kupali, mi domoroci, a koje je danas ogradio žicom, mješalicama, bagerima, napravivši svoju privatnu plažu na kojoj će mu već ovo ljeto doći u goste njegov prijatelj predsjednik.
"I ovi zavidni koji ga gledaju s balature mrze ga ustvari zato
što nešto ima. To rade prvenstveno zato", podvukao je danas
predsjednik Milanović, prezreno nas
domoroce nazvavši parazitima. Parazitima koji su se usudili
nakon dvadeset godina stati pred njihove bagere, crne terence,
stečajne upravitelje, ovrhovoditelje i odvjetnike u tamnim
formalnim odijelima sa crnim prslucima. Nas parazitima na
njihovoj zemlji.
Iako znam da kasnimo dobrih trideset godina, možda je konačno
došlo vrijeme da ustanemo. Zato ustajte prezreni na
svijetu. Neka je kasno i neka je ionako sve gotovo.
Možda, a kažem zbilja možda, postoji mala vjerojatnost da
se barem jednom budemo osjećali kao ljudi.
A ne kao paraziti na njihovoj zemlji.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
