Durga je sklopila ruke kao u molitvi i samo ponavljala: "Molim vas, nemojte to raditi", "molim vas…".
Njeno lice odavalo je u isto vrijeme bol, tugu, očaj, iskrenu želju da njenu poruku čuju samo na jednom mjestu - u agencijama koje uvoze strane radnike iz dalekih zemalja.
Ova djevojka nježne građe prošla je što ne bi trebala niti jedna žena, horor da se našla na cesti, bez posla, hrane, u zemlji tako daleko od svog doma, bez zaštite, na rubu očaja i izigrana.
Povjerovala u priču o boljem životu, spavala dva mjeseca na golom betonu, usred zime, bez kreveta, jastuka i deke, jedva da je na sebi imala što odjeće.
Durga Phuyal (27) počela je svoju priču: "Došla sam u Hrvatsku prije devet mjeseci, radila dva mjeseca u Splitu u praonici rublja, a onda je sezona završila. Raskinuli su ugovor i poslodavac je rekao da idem za Zagreb, da će mi moja agencija naći drugi posao. Stigla sam i zvala, ali agent me preko telefona odbio: 'Nisam ti ja ni otac, niti mater, ne zanimaš me! Zvala sam opet i opet, četiri sata čekala sam na ulici, sjedila. Nisam znala gdje sam, nemam posao, nemam hrane".
)
Bila je očajna i uporna, zvala je i zvala.
"Ja sam vrijedna radnica, trebam posao, molim vas", ponavljala je tada preko telefona.
Popustili su, netko je iz agencije došao i odveo ju u hostel. Smještaj je morala platiti sama od ono malo novca što je zaradila u dva mjeseca. Uz nju je bila i Shreejana Gautam (34) te još nekoliko Nepalaca.
Hostel su uskoro zamijenili običnim betonom. Noću su se prijateljice stiskale i grijale jedna drugu. Dijelile su sudbinu odbačenih radnika kojima su obećali posao, a nakon sezone otpustili.
Jedino je Durga znala engleski i bila je jedina nit koja spaja njih i stranu zemlju u kojoj su se našli. Bio je to prvi put da je Durga ikad napustila svoj rodni Nepal.
Stigla je zima i vrijeme Božića. Durga i prijatelji dobili su jednu adresu. Bila je to kuća u Gajnicama u kojoj su živjeli njihovi sunarodnjaci.
Broj stranih radnika u Hrvatskoj raste iz godine u godinu, a trenutačno se po njihovom broju ističe Međimurska županija. Ove je godine stranim državljanima u županiji ukupno izdano 8400 dozvola za boravak i rad.
Pročulo se da rade za dobre ljude, da primaju dobre plaće, da ih je dovela dobra agencija u Hrvatsku i da imaju krov nad glavom, tople sobe. Bila je to jedina slamka spasa.
Nazvali su 'Ruza Boss'
Zazvonio je telefon, s druge strane javila se "Boss Ruzica".
Ružicu su nazvali radnici koji su stanovali u kući u Gajnicama.
Već odavno je Ružica naviknula da je zovu "njezini" stranci i pitaju za pomoć. Uz supruga Matiju Kerepčića i partnera Ede Žanića ima agenciju za uvoz stranih radnika "Snaga budućnosti" i uvijek se nađe neki rođak ili prijatelj njihovih radnika koji moli da i njima nađu kakav posao nakon što su ih druge agencije ostavile.
Krevet viška uvijek je spreman.
Ružica priča kako je izgledao taj dan kad su stigle Durga i Shreejana.
"Kiša je tih dana baš jako padala, bilo je hladno i zazvali su me naši radnici. Rekli su da se pojavila skupina Nepalaca, odavno smo već naviknuli na to. Ali nitko me nije mogao pripremiti na ono što sam vidjela. Stiglo je njih 52! Svi bez posla, gladni, promrzli", otpočela je svoju stranu priče Ružica.
)
Odavno se pročulo da njihova agencija prima i tuđe radnike kad ostanu bez posla, ne ostavljaju nikog na cesti, nekad će vratolomnim akrobacijama zbrinjavati ljude, pronalaziti im smještaj, rješavati papire, njihovi brojevi telefona odavno su se podijelili među strancima koji su često na rubu očaja kad ih nakon sezone odbace. Ali situacija pred sam Božić "rasturila ih je".
Prmrzli i gladni
"Bili su oskudno odjeveni, promrzli. U grupi je bilo nekoliko cura. Jedna se djevojka stiskala odostraga, skrivala se iza leđa muškaraca, nekako zaštitnički su je sklanjali od pogleda", i tu glas Ružice puca.
Ne može govoriti. Trebalo je nekoliko trenutaka da se pribere jer joj se grlo stisnulo, suze su krenule. Prisjetila se scene kad je vidjela Durgu.
"Ona nije imala ono osnovno što svakoj ženi treba, osnovne stvari za higijenu…", jedva je izgovorila i opet stala.
Ružica je vidjela mučne detalje koje je teško ponavljala pred novinarima.
"Ona je djevojčica", teško je nastavila.
)
Dizajn bez naslova - 2023-05-21T223724.761.jpg
Ružicu je zaboljelo vidjeti Durgu i druge djevojke oskudno odjevene. "To me potreslo kao majku, ženu. To je curica…", govorila je i opet stala.
I taj put Ružica i Matija odlučili su pomoći, ali pred njima je bio golem posao, radilo se o 52 ljudi koje je trebalo smjesti, pribaviti toliko kreveta, posteljine, deke, jastuke, odjeću, hranu.
Djevojke su odlučili smjestiti u hostel.
Telefoni dobrote zazvonili su
Telefoni spasa proradili su, uključili su se drugi ljudi dobre volje, onako usput Ružica domeće da je suprug Matija u naredna dva dana razvio automobil, a trebalo je tim ljudima riješiti papire, odjavljivati i prijavljivati, staviti vlastiti život tih dana na "stand by" mod.
A kod kuće je troje djece, vrijeme je Božića… "Naša je obitelj shvatila, dobri su oni i znali su da tada moramo pomoći tim ljudima", govori Ružica onako usput, kao da ne želi isticati koliki je to teret bio i za njihovu obitelj. Oni su tih dan odlučiti pokazati da su ljudi.
Tri hrvatske agencije za posredovanje, koje Nepalce spajaju s domaćih poslodavcima, nude 20 različitih poslova, uglavnom su to traženi, ali niskoplaćeni poslovi poput konobara, kuhara, građevinskog radnika i poljoprivrednika za što oglašavaju plaće od 500 do 800 eura.
Našli su se poslovi za sve, ali Durga i Shreejana nisu se htjele razdvojiti, posao nisu mogli naći da obje budu na istom mjestu.
Djevojke su ostale s Ružicom
"Pa sam odlučila - cure ostaju s nama!", nasmijala se Ružica.
Durga i Shreejana od tog dana brinu o domaćinstvu za nepalske radnike koji borave u kući u Gajnicama. One će pripremiti ručak za dečke kad se vrate s posla, očistit će, urediti, pospremiti, brinuti da njihov skromni dom odiše toplinom.
Boss Ružica bila je sasvim jasna - dečkima u kući rekla jer da ne želi nikakve probleme. Ali djevojke su dobile zaštitnike, prijatelje koji na njih paze. Imaju svoju sobu, čiste krevete, odjeću, hranu i plaću.
Svaki put kad počne pričati o Boss Ruzici, kako Ružicu svi zovu (i nikako ne žele drugačije), Durga razvuče blagi osmjeh, više puta ponavlja da su ona i Matija postali njezina obitelj.
No u razgovoru otkrivamo još jednu mučnu epizodu.
Durga je za dolazak u Hrvatsku posudila 7000 eura. Bila je to ulaznica za bolji svijet, ali nakon samo dva mjeseca sezonskog posla, nije ni blizu vratila dug.
I tada saznajemo za surovu stranu priče stranaca, da mnogi dižu kredite, posuđuju novac, često od ljudi sumnjive pozadine, goleme novce samo kako bi dobili kartu u jednom smjeru i platili agencije koje im obećavaju posao.
U dalekoj zemlji (ovog puta Hrvatskoj) očekuju da će raditi, zaraditi dovoljno da poravnaju dugove, a onda da počnu bolje živjeti, slati dio novca obiteljima koje su ostavili u svojim zemljama.
Utjerivači dugova ne čekaju
Tako je bilo i s Durgom. No ljudi od kojih je posudila, nisu htjeli čekati. Našli su njezine roditelje, oni su htjeli novac i videopozivom pokazali koliko su ozbiljni.
Durga se bojala za život roditelja. Vidjela je to i Ružica i, opet, u sekundi odlučila pomoći.
Matija i supruga Ružica imaju agenciju za strane radnike i redovito im dolaze 'tuđi' radnici i doslovno mole za spas
Uplatila je odmah novac, utjerivači dugova pustili su Durgine roditelje.
Teško Ružica i Matija pristaju otkriti o kojem se iznos radilo, ali na nagovor otkrivaju…
"Bilo je to 5000 eura. Nismo pristali da Durga vraća novac, ona sada radi kod nas i njena je plaća njezina. Gledamo na to da je kao naše dijete koje će se sutra možda naći u sličnoj situaciji, voljela bih da tada netko pomogne mojima", govori Ružica.
Nisu mogli naći poslova, koliko im je ljudi dolazilo
Tijekom godina rada sa stranicama nekako se od usta do usta pročulo koliko pomažu radnicima, da za njih ne nalaze sezonske poslove, nego da im nalaze trajna zaposlenja, da će naći i smještaj, pobrinuti se za njihove papire, radne dozvole, a onda u jednom trenutku Ružica i Matija nisu mogli naći toliko poslova koliko je ljudi pristizalo.
A nisu mogli ni odbiti ljude pa su se opet povezali s drugima, otvorili još dvije građevinske tvrtke, "Blue Hammer" i "Snowy", u kojima zapošljavaju Nepalce te oni rade na poslovima čak vrlo velikih i zahtjevnih projekata.
Svoju priču s nama je htio podijeli i Giri Pravin (32), mladić najzaraznijeg i najveselijeg osmjeha na svijetu, koji radi u njihovoj tvrtki u građevini. No i on je bio jedan od "ostavljenih" radnika.
Trebao je dobiti posao online dostave, ali agencija ga je ostavila na cjedilu, posla nije bilo.
Giriju je život visio o niti, doveli su ga u bolnicu, bio je pred sepsom i bez zdravstvenog. Ružica i Matija platili su operaciju
I opet, i on je upoznao Ružicu i Matiju. Dok su se njegovi papiri rješavali, razbolio se.
Matija je počeo priču: "Danima smo mu nosili lijekove, a onda smo ga jednog dana zatekli sivog, izgledao je kao da ga gubimo. Odveli smo ga u bolnicu. Giri je bio pred sepsom, visio je o niti."
Platili operaciju i liječenje u bolnici
Giri je nastavio: "Nisam imao zdravstveno osiguranje, dokumente, prijavu. Zahvaljujući Bogu, našao sam na Matiju i Ružicu, oni su sve napravili za mene, platili bolnicu. Nekoliko mjeseci trebalo je da se oporavim, a onda su mi našli posao".
15.000 kuna za liječenje
Kratko je Giri prošao kroz svoju priču, izostavio je detalje da se bojao, njegove oči su svjetlije dok je s ponosom pričao o dvoje ljudi koji su mu pomogli, platili 15.000 kuna troškova bolnice.
"Mislim da sam jako sretan (lucky engl.)". Uskoro razgovor postaje ćakula, dijalog se pokrenuo između Girija, Ružice i Matije pa se prisjećaju epizoda kad su (opet) spašavali strane radnike.
"Čovjek je spavao pod mostom, jedva da je bio obučen, a zima je bila. Imao je kraj sebe dva piva. Jel' da se zagrije", nasmijao se grleno Giri pa nastavlja: "Trebalo nam je 24 sata da ga utoplimo, dva-tri dana da ga vratimo u normalu".
Giri u sebi nosi vedri mladenački duh, željan je iskustva, ali i uspjeha. U građevini nikad nije radio, učio je pomalo dok nije svladao zanat, a onda nas iz cipela izuo kad je otkrio što je prije radio.
U Dubaiju bio kuhar
"Bio sam kuhar u Dubaiju u hotelu s pet zvjezdica. Nakon 3,5 godina vratio sam se u Nepal zbog obiteljskih razloga, a onda promišljao da nemam što čekati, da moram ići dalje, istražiti sebe, posjetiti druge zemlje i slučajno sam se prijavio za posao u Hrvatsku. Kad sam došao, baš ništa nisam znao o građevini, moj otac, niti moj pradjed nisu radili taj posao, ali sam naučio i ponosan sam. Nije mi teško, naš narod je vrijedan, brzo učimo, želimo raditi, sve mogu", u isto vrijeme je ushićen jer pokazuje da može i hoće raditi, da nema zadrške skakati iz branše u branšu, da je okretan i da nosi beskrajnu životnu radost u sebi.
I onda naše novinarsko pitanje: "Giri, što je tvoj posao iz snova?"
"Htio bih", krenuo je govoriti, a onda je podigao znalački prst u vis s onim znakom "vidjet ćete jednog dana" i uspravio se u ponosni gard pa nastavio: "Zapravo, ja ću imati restoran!".
Potekla je dobra energija, u njemu je bio duh pobjednika, onog koji sanja veliko i zna da će uspjeti.
"U Hrvatskoj imate dobru kuhinju, a ja ću vam dati azijsku, ne samo nepalsku, nego nešto iz Kine, Indije…, bit će to azijska galerija", nizao je pa odmah otkrio što voli od naše hrane jesti.
Na tečnom hrvatskom viknuo je: "Ćevapčići!", a već iduće sekunde: "I rakija, grije ljude, ali u malim količinama. Probao sam!".
Ne samo da je probao hranu, vidio je već neka hrvatska mjesta i kaže da ima još toga istražiti.
Split, Rijeka, Krk, Đakovo, Karlovac, niže s lakoćom gdje je sve bio.
A kad smo već kod hrane, u tom je društvu bio i Surendra Ale koji u Hrvatskoj radi kao kuhar.
On je zračio smirenošću, nije se gurao, nosio je u sebi zrelost, beskrajnu blagost u držanju i stavu, čekao je svoj red da ga pitamo, a onda s velikim osmjehom otkrio da je tu već četiri godine.
Surendra 4 godine nije vidio svoju obitelj. Ide u Nepal i želi dovesti kći da i ona radi u Hrvatskoj
Nakon godine dana, papiri su istekli, ponovno su Ružica i Matija bili recept spasa, u Nepalu su ostale njegova majka, supruga i dvije kćeri.
Redovito im šalje dio plaće. "Nekad je to 100 eura, ponekad 200 ili 300. Vodim se time da pola plaće odvojim za njih ili da stavim sa strane, da uštedim. Drugu polovicu trošim na život u Hrvatskoj, nije jeftino, ali mogu živjeti", otkriva nam kako uspijeva rasporediti svojih 700 eura plaće.
Na prvu nam se ne čini puno pa pitamo kako uspijeva i uštedjeti i poslati kući, a on s nekom beskrajnom lakoćom otkriva da se može.
Četiri godine nije vidio obitelj, za oko dva mjeseca posjetit će ih, naravno da mu nedostaju, ali i ima plan: "Volio bih kćer dovesti u Hrvatsku, studira i ima 20 godina, želja mi je da počne raditi kao i ja u restoranu hotela".
Učitelj postao građevinar
Iskrene su to želje oca koji želi dobro svojoj obitelji, a on vidi mogućnost u našoj zemlji.
Kaže, bio je na moru, ali ne želi tamo raditi: "Ja trebam posao, a na moru mogu raditi pola godine u sezoni, a onda sam bez posla", otkriva zašto ne želi raditi na Jadranu.
I on dijeli smještaj u kući u Gajnicama s još nekoliko radnika, među njima je bio i učitelj nepalskoj jezika.
Jabarsing B K stigao je prije 20 mjeseci, u domovini su ostali suprugu i četvero djece od 14, 12, 10 i dvije godine.
"Učiteljska plaća nije bila dovoljna. Htio sam bolji standard za obitelj", otkriva nam.
Jabarsing (desno) bio je učitelj, sad radi na građevini
I on je morao dignuti kredit da bi stigao u Hrvatsku, otplaćuje ga. No i kad je stigao, desilo se ono najgore, završio je u bolnici zbog problema s plućima. I opet, hrvatski dvojac uskočio je i podmirio sve troškove.
Ali Ružica i Matija telefonom su zvali svako jutro i svaku večer dok je bio u bolnici, donosili što je trebao, platili troškove liječenja.
Ipak, priznaje da se bojao: "Da ću se morati vratiti u Nepal, da ću izgubiti posao. Ali ovi ljudi su mi pomogli, oni su mi kao otac i majka. Nakon bolnice nisam radio nekoliko mjeseci, plaća je stizala. Brinuli su o meni kao što bi u Nepalu majka i otac brinuli o sinu. Tako su se ponašali".
Razvukao je osmjeh kad smo pitali za njegovo zanimanje i kad je otkrio da je učitelj, pitamo primijeti li razlike u školstvu u Nepalu i Hrvatskoj, a on kaže da je jezična barijera prevelika kako bi mogao usporediti.
Ipak, zgrade škola slične su onima u Nepalu.
Natiskala se šaka njih u kuhinju u njihovoj kući u kojoj stanuju u zagrebačkim Gajnicama, skromna je, ali ima sve što treba, besprijekorno je čista (ipak za nju brinu Durga i Shereejana), namještaj je osnovni, ali komotno je i u iščekivanju su da se uskoro presele u novu kuću, bolje opremljenu i komotniju.
Obnavljaju HNK, rade na Rebru
Tu je bio i Man Bahadur Bohara koji je predradnik u građvini s plaćom od 1100 eura.
U 20 mjeseci naučio je hrvatski, dobro ga razumije, malo mu još treba vježbe u govoru, ali otkriva na čemu radi: "Zbuka!".
U sekundi se sporazumijevamo da se radi o žbuci i da je radio na popravljanju Hrvatskog narodnog kazališta, sada radi na projektu Rebra u Zagrebu.
Matija za njega kaže da on organizira radnike, da je vrlo sposoban i okretan.
Sasvim iskreno, Matija i Ruža će reći da nije sve sjajno, da ima stranaca koji dođu s idejom da "pobjegnu" dalje, da im Hrvatska bude ulaz u EU.
Ponekad odu, pa se vrate u Hrvatsku
Tako je bilo i s Ashok Pariyarom (32) koji je otišao za Portugal.
"Mislio sam da je tamo bolje, ali sam u Portugalu morao plaćati i stan, hranu, porez… Nisam dovoljno zarađivao. Predomislio sam se, pitao mogu li se vratiti, pristali su", iskren je Ashok.
Vratio se, sada i on radi na građevini, u Hrvatsku je stigla i njegova supruga.
Na put u daleku Europu krenuo je zato što je ostao jedini muškarac u obitelji, na njega je pao teret brinuti se, tu je i njegova majka za koju bi volio da se i ona doseli. On svoj život i obitelj vidi u našoj zemlji. U našem druženju s Nepalcima, okrenuli smo i na vedrije teme, za njih će Ruza Boss i Matija organizirati i druženja, team buildinge, a posebno im je drago što organiziraju i najveći hinduistički blagdan Darsa, dan je to blagoslova i kada se tradicionalno žrtvuje jare.
"Tada stariji blagoslivljaju nas, a mi blagoslivljamo mlađe. Na čelo se stavlja treće oko i to je blagdan darivanja i blagoslivljanja. Tada ujedinjujemo obitelji, sastaju se braća i sestre, slavimo zajedno. I ove ćemo godine slaviti", govori Giri i poziva nas da se pridružimo.
I obećaju napravit će za nas najbolji čaj koji smo ikad probali, ne od cvijeća, kakve kamilice na koju smo naviknuli u Hrvatskoj, nego od listića. Kaže, taj okus ne poznajemo i nismo ga probali i obećava da će nas oduševiti.
'Nemojte to raditi'
Nije pretjerano kada kažemo da su Ružica i Matija postali obitelj s Nepalcima koji rade u njihovim građevinskim tvrtkama, da su često slamka spasa sa svojom agencijom za uvoz radnika jer im stalno dolaze radnici iz drugih agencija kojima obećaju posao, a nakon sezone više ne žele imati posla s njima.
Giri još jednom u razgovoru uzima ulogu govoriti u ime svih koji su se na taj dan okupili.
"To je jako loše, agencije dovedu radnike iz Nepala, Indije, Pakistana i Bangladeša. Ostave ih na aerodromu, agencije ih ne preuzimaju. To je baš, baš jako loše. Nemojte to raditi! Možete li zamisliti kakav je osjećaj kad čujete da nemate posao?", prijekoran je Giri i pridružuje se Durgi i ostalima u slanju poruke da treba zaustaviti praksu da se dovode ljude i ostavlja bez ičega.
Nastavlja kako im se obećava posao na duže vrijeme, a onda to bude samo sezonski posao.
"Ti ljudi nemaju dovoljno novaca da se vrate, ne mogu otići, a nemaju gdje. Nemaju baš ništa, ni hranu, mjesto za živjeti. Većina završi na cesti", govori Giri. A onda daje ideju rješenja: "Hrvatska vlada bi mogla provjeriti profil ljudi koji dovode strance, provjeriti profil kompanije i zaustaviti to. To što se radi nije dobro za Hrvatsku ni za ljude. I mi imamo obitelji, probleme, iste situacije kao i ljudi u Hrvatskoj. Prestanite to raditi!".
Dio rješenja bi, dodaje, mogli biti i tečajevi hrvatskog jezika u tvrtkama u kojima rade jer je jezik velika barijera.
"I trebali bismo se međusobno razumjeti, znam daje jezik barijera, ali mi to možemo zajedno premostiti. Treba nam točka povezivanja, trebamo učiti jedni o drugima. Pokušajte nas shvatiti, nismo mi loši, mi smo normalni ljudi, prestanite dovoditi sezonske radnike i onda ih otjerati nakon šest mjeseci, Tu ste ih doveli, preuzmite odgovornost za njih. U svakoj zemlji postoje dobri i loši ljudi, u Nepalu, Kini, Njemačkoj, Indiji, Kanadi. Postoje dobre i loše strane, a mi moramo znati prihvatiti obje strane da postoji i dobro i loše", govori Giri.
Matija i Ružica iskreno kažu da su odlučili iznijeti svoju priču jer znaju kako rade druge agencije, ne žele upirati prstom, ali ih boli kad čuju priče radnika da su spavali u sobama bez prozora, bez namještaja, da ih ostavljaju bez posla nakon sezone.
Znaju oni i za priče o obećanim plaćama, a da ljude onda stave na besramno mala primanja.
Plaće do 1100 eura
U njihovim se tvrtkama radi za plaću od 750 do 1100 eura, a ako preko agencije nađu ljudima drugi posao, onda je to za duži period, preskaču sezonske poslove.
Više puta u razgovoru spominju svoje poslovne partnere Edu Žanića i Tihomira Krstanovića za koje znaju i Nepalci, oni se jednako daju za strane radnike kao i oni. Ali htjeli su da priču pričaju Nepalci, stranci.
Pa kad se pročulo da dolaze novinari, mnogi su im slali poruke na engleskom molili su da nam proslijede poruke.
Stigle su i dvije poruke iz Francuske, radnika koji su bili kod njih pa nakon nekog vremena otišli dalje u svijet.
Jedan od "njihovih" Nepalaca danas je u Legiji stranaca u Francuskoj. Preko Ružice nam je poslao poruku: "U Hrvatskoj sam radio bez pritisaka, naši šefovi su nas voljeli kao da samo dio obitelji i prema svima su se ponašali jednako u tvrtki. Bio sam sretan što mogu raditi u Hrvatskoj, a Ruža i Matija omogućili su mi da odem u Francusku i dali su mi podršku, putovanje je proteklo glatko, a oni su se pobrinuli za svu moju papirologiju. Boss Ružica sama me odbacila automobilom do aerodroma, sada su me izabrali u francusku vojsku. Još jednom hvala Boss Ružici i Edi".
Originalni članak objavljen je na Danas.hr i možete ga vidjeti OVDJE.
