Ako vam je do upoznavanja Amerike, nemojte najprije u Washington D.C. Jednostavno, njegove pitome avenije gospodske arhitekture, drvoredima obrubljene rezidencijalne ulice prošarane veleposlanstvima i neoklasicizmom, prekrasni maleni restorani i kafići na kakve smo mi u Europi (posebno u ovom našem kutu kontinenta) navikli, jedna mitteleuropska tišina i elegancija i, napose, aristokratski, liberalni duh Skandinavije čine Washington najeuropskijim gradom u cijelim Sjedinjenim Državama. A nije ni veći od Zagreba, pa nećete niti vidjeti američku grandioznost o kojoj se naširoko priča.

Foto: Danijel Rakić

Šok-terapija

No, u srijedu, u prekrasno kolovoško predvečerje, dok su stanovnici predano džogirali kraj Washingtonova spomenika, oko svjetski poznate su se znamenitosti jednako disciplinirano rasporedili pripadnici Nacionalne garde. Po naredbi vrhovnog zapovjednika, predsjednika Sjedinjenih Država, jedan po jedan izašli su iz sivih Humveeja – onakvih kakve ima i Hrvatska vojska – i okupirali čitav park. (Je li „okupacija” prava riječ? Mislim, ipak su to američki vojnici na američkome tlu. Ne znam.)

Već u četvrtak, na uglu Avenije W i 14. ulice, u podnožju Capitol Hilla, nedaleko od Bijele kuće, američka je vojska, skupa s još nekoliko saveznih službi sigurnosti, postavila kontrolni punkt prekopiran izravno s bagdadskih i kabulskih ulica, i bez izuzetka kontrolirala sav promet i legitimirala svaku prolaznicu i prolaznika, ne bi li pronašli prekršioce zakona ili one koji, ne dao Bog, nemaju pravo u Americi uopće biti. (Ima li za ovo ustavnog osnova? Valjda ima, jer D.C. nije savezna država, nego, ako su za to ispunjeni uvjeti, može biti pod direktnom federalnom kontrolom, ali bar polovica Amerike tvrdi da o tome nema govora. Ne znam.)

Dvije Amerike

Niti jedan od ovih poteza nije prošao bez bijesa građana koji se nisu suzdržavali da gardistima i federalnim agentima dobace najpogrdnije riječi, a sve to uz live stream na svim mrežama, i televizijskim, i društvenim, a i onim našim, životnim. („Što se događa, jesi li dobro”, stiže mi poruka od kuće. Što bih uopće rekao? Ne znam.)

I tako su se na jednom washingtonskom križanju srele dvije Amerike: ona navikla na woke slobode liberalne Zapadne i Istočne obale, odakle se projektira mekana američka moć diljem svijeta, i ona koja više nije zadovoljna stanjem stvari i čvrsto je riješena da ga, kako mudro zaključuje Akram Elias, ekspert za američki federalizam, šokom, skretanjem pažnje i pomutnjom vrati na stari (ili novi?) poredak.

Ta taktika („shock, distract, disrupt, roll-back”) nije samo osnova psihološkoga rata za srca i vrijednosti Amerikanaca kakvu vodi administracija predsjednika Trumpa na washingtonskim ulicama, već je, izgleda, i okosnica svih Trumpovih politikâ.

"Trgovina je zlo"

Najbolje se to vidi na primjeru tarifa: nitko živi na svijetu nije znao što ga je snašlo kad je predsjednik najprije najavio, a zatim u Blitzkriegu uveo tarife, čije su stope išle i do 145 posto! Stan Veuger iz Američkog poduzetničkog instituta pokušao je ovo meni i mojim kolegicama i kolegama predstaviti u sažetoj prezentaciji, ali nema tog slajda na koji bi razumno stala trgovinska politika sadašnje administracije, niti analitičkog objašnjenja koje ne bi lutalo od merkantilizma i protekcionizma do pitanja nacionalne sigurnosti i zauzdavanja Kine. Čovjek ne može, a da se ne prisjeti jedne predsjedničke misli (doduše iz prvoga mandata), nakon summita G20, gdje je predsjednik velikim, tiskanim slovima, čitko i nedvosmisleno pribilježio na margini svoga govora „TRADE IS BAD” („Trgovina je zlo”). I premda nikad javno neizrečena, možda je ta minuciozna čvrljotina najbolja ilustracija baš – svega.

Škura bura 

Jer, trenutačno, i zajednička transatlantska obrana je „zlo”, „zlo” su i različitost, inkluzija i migranti, „zlo” je gradska uprava u glavnome gradu SAD, „zlo” je, zapravo, bilo što što odudara, kako se na prvi pogled čini. No, upućeni čitatelj i pronicljiva čitateljica će znati da se ništa od ovoga ne događa izvan „Mandata za vodstvo”, opsežne upute iz pera najuglednijih republikanaca kako se zemljom ima upravljati tijekom Trumpova drugog predsjednikovanja: obnoviti obitelj kao središte američkog života, razmontirati mamutski federalni državni aparat, obraniti suverenitet i granice države, te zajamčiti Bogom dana prava pojedinca na slobodan život. Sva su ona nabrojana „zla” samo zamagljeni refuli jedne škure bure, unutar koje onaj tko ne zna kako ovo čitati ne vidi ama baš ništa, ni s ove strane Atlantskoga oceana, a kamoli iz Europe zabavljene ratom na svome tlu, ili odnekud dalje.

Ipak, sumnje nema da je šok uspio, da nam se trenutačno pažnja skreće na površna pitanja (izvanredno stanje u Washingtonu, kao školski primjer), a sve to dok se evo na američkome teritoriju, na Aljasci, odjednom našao dojučerašnji svjetski zlikovac broj jedan, ne bi li sjeo s američkim predsjednikom i napravio povijesni dogovor.

Kaže Pomorska enciklopedija da bura „kida brodske konope, čelična čela i najjače lance, ili pak lancima para brodsku oplatu”, te da „puše više dana, katkad do tri tjedna”. Kad će ova burna epizoda stati i što će nakon nje ostati? Ne znam, doista, što će biti za tri tjedna, no ja sljedeće subote pišem iz Kansas Cityja, srca Amerike, o tome što misle obični Amerikanci i je li ovo sve ne bi li se Amerika sačuvala kao Božja zemlja, ili je posrijedi najveća greška u povijesti demokracije.

POGLEDAJTE VIDEO: Jedan–nula za Putina? Bivši veleposlanik o tajnim ciljevima sastanka s Trumpom