Rat u Ukrajini ušao je u svoju najkrvaviju fazu. Vojnih napredaka nema ni sa jedne strane, a žrtve, mahom civili, gomilaju se iz sata u sat. Ukrajina već neko vrijeme optužuje Rusiju za ratne zločine. Najprije Mariupolj, a sada i Buča, poprišta su neviđenih zvjerstava. Snimke ubijenih civila iz gradića nedaleko od Kijeva, samo to potkrepljuju.
Svijet već dulje vrijeme strahuje kako će se sukob iz Ukrajine preliti i na druge istočno-europske zemlje. "Ako ne zaustavimo Putina u Ukrajini, vi ćete biti sljedeći", višestruko su ponavljali najviši ukrajinski dužnosnici. Vladimir Putin je još 2014. prema pisanjima inozemnih medija navodno rekao tadašnjem ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku: "Da sam htio, za dva dana sam mogao imati ruske trupe u Kijevu. I ne samo u Kijevu, već i u Rigi, Vilniusu, Tallinnu, Varšavi i Bukureštu."
U razgovoru s našim uglednim sigurnosnim stručnjakom, dekanom VERN-a Vlatkom Cvrtilom, razgovaramo o tome jesu li zaista Latvija, Litva, Estonija, Poljska i Rumunjska u opasnosti od ruske agresivne ekspanzivne politike? I predstavlja li Putinova politika ozbiljnu sigurnosnu prijetnju još nekim državama u ruskom okruženju?
Možda je to Putin i htio, ali je sasvim sigurno na umu imao kako su sve zemlje, čije je glavne gradove nabrojio, članice NATO-a i Europske unije, pa se namjerio na jedinu koja to nije - Ukrajinu. Iz NATO-a su opetovano stizale poruke prema Kremlju kako je napad na jednu zemlju članicu napad na sve, odnosno da će se u tom slučaju aktivirati članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji predviđa kolektivnu obranu. No, to u slučaju Ukrajine ne vrijedi, pa Zapad uskače opskrbljivanjem Ukrajine oružjem. Doduše, NATO ne sjedi skrštenih ruku, pa je već zapovjeđeno razmještanje proturaketnih sustava i dodatnih 40.000 vojnika na istočnu granicu Saveza, koja je, prema Kremlju, još od 1997. duboko u sferi ruskog utjecaja.
Ruski su zapovjednici bili prisiljeni promijeniti paradigmu u Ukrajini, jer im "demilitarizacija i denacifikacija" ne idu po planu, a to bi moglo imati najviše utjecaja na buduće Putinove odluke, smatra stručnjak za sigurnost Vlatko Cvrtila.
"Prvo, napredovanje je slabo u odnosu na ono što su bili ciljevi u nekom vremenu, a drugo, morali su odustati, s obzirom na to da nisu mogli napraviti pomak na sjeveru kod Kijeva, i definirali su svoje vojno-strateške ciljeve prema istočnoj Ukrajini. To znači da cijela situacija za njih se nije odvijala onako kako je zamišljeno. Što se tiče budućih poteza, mislim da će se jako fokusirati na Ukrajinu i da u tom smislu teško možemo očekivati nekakvu vojnu kampanju protiv neke od susjednih država, s obzirom na to da se i sada pokazuje da ruska vojska ipak ima slabosti. Rusija ima na raspolaganju dalekometno oružje kojim može stvarati nekakve incidente, ali baš da se usmjeri prema nekakvoj budućoj invaziji prema nekoj susjednoj zemlji – jako teško", govori Cvrtila za Net.hr.
Već viđen scenarij
Ističe kako je bi sada za Rusiju bila pobjeda osvajanje Donjecke i Luganske oblasti u punom teritoriju te njihovo spajanje s Krimom preko Mariupolja, čime bi Azovsko more postalo u potpunosti pod kontrolom Rusije, a svi bi odmetnute regije unutar Ukrajine bile spojene i pod vlašću iz Kremlja. Upravo Donjeck i Lugansk, odnosno proglašenje separatističkih "narodnih republika", koje je Moskva priznala kao neovisne države neodoljivo podsjećaju na situaciju iz 2008. godine.
Tada je ruska vojska izvršila invaziju na Gruziju te dvije proruske regije, Južnu Osetiju i Abhziju, proglasila nezavisnim državama. Ruska je vojska ondje bila sve donedavno, kada je povučena u Ukrajinu, a iz Južne Osetije je nedavno stigao zahtjev za pridruživanjem Ruskoj Federaciji, čime bi ta regija, uz Kalinjingrad, postala druga ruska enklava.
Razloga za zabrinutost imaju i u susjednoj Moldaviji. U krajnjoj istočnoj regiji, Transdnistriji ili Pridnjestrovlju, koja praktički čini istočnu granicu Moldavije s Ukrajinom još se uvijek nalazi 1500 vojnika. Ova regija doduše nije slala nikakve službene zahtjeve prema Kremlju, ali jasno je da je pod utjecajem ruskog kapitala, ima vlastitu policiju i valutu te za jako malo političkih odluka mora odgovarati službenom Kišinjevu, odnosno moldavskim vlastima.
Obje su zemlje, Gruzija i Moldavija, nakon početka rata u Ukrajini, podnijele zahtjev za članstvo u Europskoj uniji, koja sa zabrinutošću gleda razvoj situacije upravo na spomenutim područjima. Govoreći o EU-u, dužnosnici Kremlja, a pogotovo glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, otvoreno su prijetili Švedskoj i Finskoj. Prijetnje su prerasle i u "pokazivanje mišića" kad su švedski mediji otkrili da su četiri ruska borbena zrakoplova, od kojih su dva navodno bila naoružana nuklearnim bojevim glavama, iz Kalinjingrada početkom ožujka preletjela preko otoka Gotlanda, prema sjeveru, odnosno Finskoj.
"Što se tiče skandinavskih država, Švedska i Finska nisu članice NATO-a, ali Norveška jest. Drugačiji bi bio odnos Finske i Švedske ako bi se dogodila neka vrsta incidenta. To su države koje su jako dobro naoružane, puno bolje od Ukrajine. Teško mi je vjerovati da bi se dogodila neka vrsta eskalacija u tom području, jer bi to moglo značiti određene dodatne pritiske na samu Rusiju. Mislim da će fokus biti prije svega na Ukrajini, ali pitanje je koliko će to sve skupa trajati i koji su to događaji koji bi mogli preokrenuti situaciju i preusmjeriti je prema dodatnoj eskalaciji", smatra Cvrtila.
Provokacije u bližem susjedstvu
Putin bi se mogao, ipak, poslužiti provokacijama u bliskom susjedstvu. Poznato je kako su Viktor Orban i Aleksandar Vučić na nešto drugačijoj liniji od ostatka Europe kada je odnos prema Putinu u pitanju. Dok je Orban oprezan zbog članstva svoje zemlje u EU-u i NATO-u, Vučić se i dalje ne može odučiti hoće li sjediti na europskoj ili rusko-kineskoj stolici, zbog čega dobiva packe sa svih strana. No, veće političke nestabilnosti, a time i problemi na Balkanu, koji je i dalje u sferi interesa Moskve, mogle bi izbiti na Kosovu, čiju samostalnost Srbija i Rusija ne priznaju te u Bosni i Hercegovini, gdje se predstavnici triju konstitutivnih naroda ne mogu dogovoriti niti oko osnovnih stvari poput deklarativne osude rata u Ukrajini i uvođenja sankcija Rusiji.
"To je prostor gdje se preklapaju utjecaji Zapada i Rusije te Rusija koristi takva mjesta kako bi dodatno zakomplicirala određene utjecaje koje Zapad nastoji ondje ostvariti. To će sigurno koristiti negdje u perspektivi, kao dodatnu tenziju, ne nužno ratnu ili vojnu, nego političku tenziju. Putinova strategija je da se naprave rascjepi unutar EU-a i NATO-a u pogledu sankcija i poteza koji su usmjereni prema Rusiji. Pitanje je koliko akterima bliskima Putinu i Rusiji, u njihovim racionalnim kalkulacijama, takva eskalacija donosi koristi, a koliko štete. Dakle, ta kalkulacija da Rusija ima neke partnere koji su joj nešto dužni ne mora se nužno ostvariti u nekom jačem pritisku s obzirom na to da i ti akteri imaju svoje određene kalkulacije. Ali, postoji određeni strah da bi se tu mogla dogoditi neka određena tenzija ili incident koji bi dodatno zakomplicirao situaciju u regiji, ali ne kažem da bi se to nužno trebalo ostvariti", pojašnjava stručnjak za sigurnost.
To bi ipak mogla biti neka daljnja perspektiva sukoba između Rusije i ostatka Europe. Trenutno je Putinov plan ispuniti već spomenute ciljeve u istočnoj Ukrajini do znakovitog datuma, 9. svibnja, odnosno Dana pobjede, kojim se obilježava ulazak Crvene armije u Berlin i kraj Drugog svjetskog rata. Ako ruskim postrojbama ne pođe za puškom spojiti Donjeck i Lugansk s Krimom te osigurati prorusku vlast na tim prostorima, Putinu preostaju dvije mogućnosti. Jedna opcija su pregovori, za koje se s obje strane može čuti kako napreduju, ali se na terenu to ne vidi, naročito ako spominjemo humanitarne koridore za evakuaciju civila.
"Što se tiče pregovora, dok ratovanje traje, oni su vrlo uvjetni i ne mogu polučiti nekakav konkretan uspjeh. Pregovori mogu polučiti uspjeh kad se prekine ratovanje i kad dođe do prekida vatre. Tek tada kreću pravi pregovori o onome što bi trebalo biti pravo stanje nakon rata. To smo uostalom i vidjeli u zadnjih mjesec dana. Može se i kod pregovora primijetiti da su postojale nekakve manipulacije s ciljevima i sadržajem pregovora. Imate neke manipulacije da Rusi prihvaćaju sve, pa onda kažu da ništa ne prihvaćaju, pa Ukrajinci kažu: 'Mi smo dali svoje stavove', a Rusi još čekaju. Pravim pregovorima bi se, prije svega, trebao dogovoriti prekid vatre, odnosno ratovanja i onda da započne neka vrsta političkih i vojnih pregovora o tome kakvo stanje bi u tom smislu trebalo biti nakon rata. Teško je predvidjeti dok rat traje i dok postoji s obje strane mogućnost ostvarivanja vojnih ciljeva, da ćemo imati neku fazu ozbiljnih pregovora koji bi definirali status Ukrajine, odnosno odnos Ukrajine i Rusije nakon rata", upozorio je Cvrtila.
Konačno rješenje
No, Putin ima 'pikovog asa' u rukavu, kojeg se pribojava cijeli svijet. Još u prvim tjednima invazije koju naziva "specijalnom vojnom operacijom", izdao je naredbu za stavljanje nuklearnih snaga u stupanj visoke vojne spremnosti. Zveckanje sa 6500 nuklearnih bojevih glava, koliko se procjenjuje da Rusija ima, ogroman je znak upozorenja svijetu. Neki analitičari smatraju da Putin nema realnu sliku oko rata u Ukrajini te da mu savjetnici lažu i uljepšavaju mu stanje na terenu. Cvrtila ne vjeruje da je tome tako, jer bi to značilo "da ga oslobađamo odgovornosti i krivnje za ono što je učinjeno". Ističe da on sasvim sigurno ima informacije o zbivanjima na terenu, ali i unutar EU-a i NATO-a. Ipak, naglašava da "on ne osjeća i ne pokazuje nekakvu posebnu moralnu odgovornost naprosto zato što je takva struktura ličnosti", ali i da prvi čovjek Rusije neće upotrijebiti nuklearno naoružanje, barem ne na tlu Europe.
"Svima je jasno da ako netko potegne nuklearno oružje prvi, umire drugi i u tom smislu je cijeli sustav upotrebe nuklearnog oružja uspostavljen tako da ne može jedna osoba odlučivati o tome, već postoji niz faza i provjera kako bi se procijenila upotreba tog oružja. Kremlj je rekao da neće koristiti nuklearno oružje i na tome treba graditi optimizam, bez obzira na to što je Kremlj puno puta nešto rekao, pa se to kasnije opovrglo. Podizanje spremnosti nuklearnog oružja je ustvari bilo psihološko, više kao poruka Zapadu da se ne miješa previše i da ne ulazi u prostor konfrontacije s Rusijom jer bi to moglo imati ozbiljne posljedice. U tom smislu, ne bih previše spekulirao oko toga što on potencijalno može napraviti, nego bih se držao perspektive da svaka uporaba strateškog oružja, što znači da bi bilo ispaljeno izvan teritorija Rusije malo vjerojatna. Veća je vjerojatnost da bi se koristilo taktičko nuklearno oružje na samom bojištu Ukrajine i tad bi se moglo dogoditi da su strahovi opravdani", zaključuje stručnjak za sigurnost Vlatko Cvrtila.
Dakle, ruski predsjednik ima nekoliko poteza koje može povući u sljedećih otprilike mjesec dana, koliko je ostavio svojim vojnicima da ostvare revidirane ciljeve u Ukrajini. Čak i da se "specijalna vojna operacija" otegne, Putin će imati na raspolaganju nekoliko različitih opcija, od kojih bi jedna bila prihvatljiva ne samo za Ukrajinu već i za međunarodnu zajednicu, jedna bi značila održavanje "statusa quo" i ekvilibriranje između ruske i zapadnjačke sfere utjecaja, jedna bi značila pokretanje Trećeg svjetskog rata, a posljednja - potpuno uništenje. U ovom trenutku samo Vladimir Putin zna što će učiniti.
