Protekli su vikend u regiji obilježili izbori u dvije susjedne nam zemlje. Na prvi pogled, reklo bi se da nema ništa novo pošto su Srbi na općim izborima ukazali povjerenje Aleksandru Vučiću kao predsjedniku (58,55 posto osvojenih glasova), a njegovoj Srpskoj naprednoj stranci kao vladajućoj sili u Skupštini (42,92 posto glasova). Viktor Orban je, pak, dobio povjerenje većine svojih građana za četvrti četverogodišnji premijerski mandat s 53,29 posto osvojenih glasova.
U svjetlu rata u Ukrajini i krize koja je time prouzročena u Europi, oba izborna procesa su bila važna, no domaćoj je javnosti ipak za oko više zapela situacija u Beogradu. Izbori su bili obilježeni uzdizanjem Vučićeva lika i djela, njegovim iskakanjem iz frižidera, ali i napadima na promatrače, tvrdnjama o dvostrukim izbornim listama i premlaćivanjem lidera Pokreta slobodnih građana, Pavla Grbovića. Izborna noć nije mogla proći bez Vučićevog hvastanja, pa čak i usporedbe s Nikolom Pašićem, usputnog obračuna s novinarima koji nisu skloni njegovom režimu, ali i spominjanja Hrvatske.
"Pokazalo se da je u četiri godine Vučićeva predsjedništva kompletna demokratska politička arena razorena te da je u ovoj kampanji, koliko god ona bila kampanja vladajuće stranke, oporba nije uspjela nametnuti relevantne teme i pokazalo se da je ta opozicija odlučila u kampanji ići niz dlaku radikalnom nacionalizmu i potpori režimu u Rusiji. Opozicija je u velikoj mjeri zauzela protudemokratske i protueuropske vrijednosti, što je dugoročno izrazito opasno za Srbiju“, ocijenio je za Net.hr politički analitičar Davor Gjenero.
Koliki je Vučićev utjecaj u Srbiji govori i činjenica da je on u nedjelju navečer objavio rezultate izbora, dok su iz Republičke izborne komisije poručili kako će to učiniti tek u ponedjeljak. Naravno, mnogi su, kao i svaki put dosad, posumnjali u namještanje izbora. "Srbija je jedina država u kojoj predsjednik republike, a ne izborna komisija, proglašava izborne rezultate. Njihova Republička izborna komisija je vrlo precizno shvatila što je njihova uloga u sustavu razaranja institucija. Srbija nakon ovih izbora neće imati onako radikalno jednostranački parlament, ali neće biti niti nikakve demokratske aktivnosti u parlamentarnoj areni“, dodao je Gjenero.
Tri problema za Srbiju
No, njegova pobjeda bi mogla zadati probleme Srbiji iz tri razloga. Gjenero ističe da Srbija nije u stanju organizirati se iznutra. Štoviše, to je vidljivo i po čestim Vučićevim javnim nastupima u različitim ulogama; policijskog inspektora u istragama mafijaških organizacija; glavnog epidemiologa tijekom pandemije; ekonomista kad treba govoriti o inflaciji, uvozu energije i krizi. No, prije svega on je, ističe Gjenero, predvodnik "imperijalizma sirotinje“.
"To je destruktivni režim koji uništava sve iznutra, koji svoju državu održava siromašnom, a da pritom građani vjeruju da žive u 'ekonomskom tigru'. To je država koja nazaduje, a tvrdi da ima sjajne ekonomske performanse“, rekao je Gjenero.
Drugi je razlog to što Vučić sjedi na dvije stolice. Energetski sektor i obrana mu gotovo u potpunosti ovise o Rusima, privukao je i ogromne kineske investicije, dok s druge strane nastoji povući što više novca iz pretpristupnih fondova Europske unije te osigurati Srbiji članstvo u najjačem političkom savezu na svijetu. U situaciji kad se EU gotovo unisono usprotivila ruskoj agresiji na Ukrajinu te nametnula rigorozne ekonomske sankcije protiv vlasti, tvrtki i pojedinaca, Srbija je bila jedini izlaz Rusima k Europi.
Koketiranje s Putinom i širenje ruku prema Bruxellesu ne idu jedno s drugim i Vučić bi se ubrzo mogao naći pred zidom. To mu je u svojoj čestitci na osvojenim izborima spočitnuo i hrvatski predsjednik Zoran Milanović. "Srbija mora odlučiti gdje je. Srbija je članica Partnerstva za mir, a ne Varšavskog pakta", istaknuo je, dodavši da ona održava vojne vježbe za Zapadom i dobiva vojnu pomoć, dok je priča o velikom prijateljstvu s Rusijom "kolektivna deluzija".
"Ključno pitanje u narednom razdoblju je kako će se Srbija odnositi prema EU i krizi koju je režim Vladimira Putina stvorio agresijom na Ukrajinu. Ako Srbija bude nastavila politiku kakvu je vodila u ovom razdoblju, onda treba biti jasno da je grace period' koji je njegov autoritarni režim dobio u Bruxellesu istekao i da takva politika vodi zamrzavanju kandidacijskog statusa Srbije u EU. To se vidjelo i iz rečenice da on želi dobre odnose u regiji i nastavak europskog puta, a da pritom ne naruši svoje odnose s tradicionalno prijateljskim državama. To jednostavno više neće biti moguće, tako da je pred Vučićem neugodan izbor i svojevrsna lose-lose situacija. On gubi štogod izabrao“, rekao je Gjenero i dodao da će Vučićev smjer biti jasan već pri izboru nove vlade.
Tu dolazimo do trećeg problema za Srbiju. Ako Vučić zaista želi nastaviti svoj proeuropski put, morao bi se odreći svog dugogodišnjeg političkog partnera i donedavnog predsjednika Skupštine, Ivice Dačića. On je nastojao glumiti oporbu svojom listom "Ivica Dačić premijer“ te je po trenutnim rezultatima skupio 32 mandata u Skupštini. Vučićevom SNS-u za većinu treba tek šest mandata, a izvjesno je da bi ih najprije mogao tražiti u "lažnoj oporbi“.
"Vučić je sad pod stravičnim pritiskom Rusije koja njemu osobno ništa ne vjeruje, da u Vladi zadrži Dačića i njegove socijaliste, odnosno, još važnije, Dušana Bajatovića, vojvođanskog lidera Socijalista, koji uime Rusije kontrolira energetski sektor Srbije. Ako Socijalisti uđu u vladu, onda je to signal da će Srbija kliziti prema zaustavljanja pregovora i zamrzavanju kandidatskog statusa i da će nastaviti politiku podilaženja Putinovom totalitarnom režimu. Ako Vučić uspije izbaciti Dačića iz koalicije, onda je to naznaka da bi mogao pokušati igrati nekakvu igru koja bi značila uvođenje, barem formalnih, sankcija Rusiji, a onda to može generirati nacionalističko-socijalnu dinamiku koju je Vučić i sam pomogao producirati“, poručio je Gjenero.
Pasivna agresija na Hrvatsku
Vučić je producirao i specifičan odnos prema Hrvatskoj. Osim što se predstavnicima domaćih medija obraćao svisoka, ali i dodao da što se Srbije tiče, "ne možete naći niti jednu lošu riječ o Hrvatskoj".
"Ali hrvatski mediji su pisali svaki dan stotine i stotine tekstova protiv mene, ja sam se smijao. Razumijem što je to, što je politika. Nekima ne odgovara jaka i snažnija Srbija. Bit ćemo još jači i snažniji. Mi želimo jačati odnose s Hrvatskom. Mi od vas ne tražimo da nam se ispričavate, nemojte ni vi od nas tražiti. Želimo gledati u budućnost", poručio je.
Time je, smatra Gjenero, samo poručio da "dok je god on na poziciji, nema nikakve šanse za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske“. Ne treba ni spominjati kako niti slovom nije spomenuo pitanje nestalih tijekom Domovinskog rata, a čini se da i neće. No, mali pomak je ipak ulazak u Skupštinu Tomislava Žigmanova, predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini. Lider Demokratskog sabora Hrvata u Vojvodini često je upozoravao na probleme s kojima se on i kolege susreću u svom političkom djelovanju. Bilo je tu prijetnji, fizičkih napada i razbijanja službenih prostorija, što je sve Žigmanov "aportirao“ premijeru Andreju Plenkoviću. No, nije dobio više od deklarativne podrške. Štoviše, ispada da je Žigmanovu veći problem hrvatski veleposlanik nego Vučić.
"Važna vijest je da je Žigmanov, unatoč opstrukciji Biščevića i Vučićeva režima, uspio ući u parlament. Koliko je to važno vidi se da je o toj gorkoj piluli koju je morao progutati Vučić morao govoriti u izbornoj noći. Jasno je da se Vučić ne veseli Žigmanovu u parlamentu, koliko god će taj parlament biti irelevantan i slab, ali će bar postojati nekakav institucionalni glas hrvatske manjine o Vojvodini. Najvažnija Žigmanovljeva rečenica je ona kad je rekao da su Hrvati u Vojvodini najsiromašniji Hrvati u svijetu. Jedina zajednica koja je u jednako lošoj poziciji kao i zajednica koju on predstavljao su Hrvati koji žive pod vlašću Milorada Dodika u Republici Srpskoj.
Strašno je važno što je Žigmanov izborio mjesto u Skupštini Srbije unatoč toj politici, pritisku režima i onome što je Žigmanov nazvao 'primjenom crnogorskog modela', odnosno pokušajem razbijanja hrvatske zajednice u političkom smislu na dva dijela kako bi ona, kao što je po prvi puta u Crnoj Gori na izborima u kolovozu 2020. bila nepredstavljena, ostala nepredstavljena i u parlamentu Srbije. Meni se čini da je politika koju Biščević vodi, a koji je fasciniran time da on vodi europsku politiku u odnosnu na Srbiju te koji smatra da je sama njegova prisutnost u Beogradu dokaz kako Hrvatska želi Srbiju u EU pa onda podilazi režimu Aleksandra Vučića šikaniranjem hrvatske zajednice i njihovog ključnog člana, nešto što je neprihvatljivo“, ustvrdio je naš politički analitičar.
Srbiju i Mađarsku veže Putin?
Zanimljivo će biti promatrati i odnos između Srbije i Mađarske. Dvije susjedne nam zemlje u proteklo vrijeme sve tješnje surađuju. Mađarska nacionalna manjina u Vojvodini osokoljena je velikim brojem investicija izravno iz Mađarske, a koje se tiču uglavnom kulture i sporta. Nešto veći i poznatiji primjer je gradnja brze pruge Beograd-Novi Sad-Budimpešta, kojom je putovanje između dvije metropole skraćeno za dva sata, a vlakovi će tom dionicom juriti 200 km/h. Uz to, Vučić i Orban su u nedjelju dodatno zacementirali svoju, u mnogočemu autokratsku vlast, a imaju i slične poglede prema Rusiji, odnosno Ukrajini.
"Jedan drugog su pomagali u kampanji, Nedavno je Orban bio u Srbiji i bio u vlaku na brzoj liniji Beograd-Novi Sad na novoj moderniziranoj pruzi. Njih su dvojica sjedili i mahali nikome, jer ih nitko nije ni pratio, ali medijski je to dobro zvučalo. U Vojvodini, u svakom uredu SNS-a imate sliku Orbana i Vučića. Oni su u prijateljskim odnosima, surađuju, jer je njihov mentalni sklop vrlo sličan“, ocijenio je bivši saborski zastupnik Laburista, analitičar i aktivni pratitelj zbivanja u Srednjoj Europi, Jaroslav Pecnik.
S obzirom na sve bliskije prijateljstvo lidera dviju zemalja, ali i ruske veze te nekritičnost prema ratu u Ukrajini, moguće je da bi i Mađarska uskoro mogla postati utočište za sankcionirane ruske oligarhe. Pecnik ionako upozorava da je Orban dosta vezan uz njih, ali postoji i dodatna dimenzija te suradnje. Teoretski je, naime, moguće da Mađarska krene putem Srbije te se otvoreno proglasi neutralnom, što bi izazvalo potres među europskim čelnicima koji su ujedinjeni oko osude zbivanja u Ukrajini i sankcija Rusiji.
"Mislim da preko Mađarske to neće ići. Nemojmo zaboraviti da su oni dio EU i NATO-a. U svakom slučaju, Orbanova retorika da on ne želi da ijedan mađarski vojnik bude između ruskog čekića i ukrajinskog nakovnja, ne želi da se preko Mađarske šalje oružje, jest retorika koja je upućena Putinu i otprilike glasi: 'Mi smo među malo onih koji su na tvojoj strani. Daj nam jeftini plin'. Sve se svodi na energiju, jer su u velikoj mjeri ovisni o Rusiji. S druge strane, članstvo u EU i NATO-u nije Putinu po volji, ali daleko od toga da neće pokušati to kontrolirati na nekoj ekonomskoj razini. Druga stvar su Srbija, Crna Gora i Republika Srpska. To su prostori gdje Putin može nešto mešetariti i zaživjeti krizu na ovim prostorima. Vidimo da je većinsko raspoloženje u Srbiji prorusko, pogotovo na razini političkog vodstva, gdje je sve sročeno na račun Putina, Rusije i dobrih veza koje Vučić ima. Tu je prostor gdje će Putin nešto pokušati napraviti ili već radi. Mađarska je, u tom smislu, prevelik zalogaj, jer to onda direktno dira u NATO pakt a pitanje je kako će NATO reagirati“, smatra Pecnik.
Dakle, idući četverogodišnji mandat Aleksandra Vučića, barem što se tiče odnosa prema Hrvatskoj, ne bi trebao biti ništa drugačiji nego dosad. No, Srbija je na prekretnici. Globalna zbivanja uvjetuju smjer Vučićeve politike u kojima mora izabrati između dva vrlo različita partnera. Kako bilo, nešto će izgubiti, ali trebao bi pažljivo odvagnuti gdje su gubici manji za Srbiju, odnosno za njega. Ovisno o izboru, to bi mogao biti i njegov politički kraj, čemu se nada oporba, iako je samo podgrijala njegov izborni rezultat.
