"Možemo se čuti kada god nema uzbuna. Može sada", rekao mi je netom prije nego sam ga nazvala. Pomalo uplašeno stisnula sam poziv na viberu. Ni sama ne znam što sam očekivala od svoga sugovornika iz Kijeva; valjda strah, uznemirenost, no s druge strane javio mi se smiren i topao glas profesora Maksima Kamenjeckog, povjesničara i stručnjaka za međunarodne odnose koji mi je na tečnom hrvatskom opisao ratni kaos koji u njegovoj zemlji traje već 14 dana.
Razgovor smo dogovorili brzinski, izmijenivši samo nekoliko poruka. Jer nikada ne znaš hoće li koja krstareća raketa proparati nebo iznad glavnog ukrajinskog grada, koji više sliči na neki napušteni i porušeni grad, nego na jednu europsku metropolu.
***
Tijekom našeg razgovora, nije se oglasila niti jedna uzbuna, no do razgovora u Kijevu ih je tijekom jutra u srijedu bilo već pet, govori mi Maksim. Kijev je bio mirniji grad od područja gdje se vode žestoke bitke, poput primjerice Harkiva, Mariupolja, Sumija.
"Kod nas je mirnije. Međutim, Rusi su došli blizu iz smjera sjeverozapada. Odande ne mogu gađati Kijev, no zato gađaju krstarećim raketama iz Bjelorusije, Rusije i sa Crnog mora", veli Kamenjecki. Krstareće rakete o kojima priča imaju veliki domet. Zračne uzbune stanovnicima Ukrajine više gotovo da nisu strane. Ima ih svakoga dana.
"Evo danas je bilo njih nekoliko…oko 4 ujutro, oko 5 ujutro, pa oko 9, 10", nabraja mi Maksim, dodajući da nije čuo gdje su rakete, zbog kojih su jutros odzvanjale uzbune, na kraju završile. "Sinoć kada smo šetali psa, iznad nas je proletjela jedna takva raketa", kaže mi ovaj povjesničar smirenim tonom, dok se ja s druge strane grčim od straha već od same pomisli na tako nešto.
Namirnica i potrepština ne nedostaje
Iako je stanje kaotično te u nekim područjima nalikuje na pravi pakao, u Kijevu manje-više ima svega što se tiče osnovnih potrepština za život. Ponegdje u ljekarnama bude redova jer ne rade sve u gradu, no puno je manje ljudi pa je i opskrba slabija nego inače, govori Kamenjecki. "Namirnica i potrepština ima dovoljno. Nema velikog izbora jer neka roba mora pristizati iz drugih zemalja ili iz drugih regija, ali barem kruha, mlijeka i sličnih proizvoda ima", kaže.
Mnogi njegovi kolege i prijatelji napustili su Kijev. Neki su otišli jer imaju malu djecu ili starije roditelje, a neki pak, kaže Maksim, jer ne mogu izdržati to stanje stalnog presinga zbog mogućih udara. "To je strašno kada gađaju grad. Nikada se ne zna otkud će doći raketa ili bomba", pojašnjava nam sugovornik koji sa suprugom i njihovim psom često bude u metrou koji stanovnicima Kijeva služi kao sklonište.
"U Kijevu je ostalo nekoliko mojih kolega. Većina mojih prijatelja s kojima održavam kontakt je ostala. Mi smo stariji ljudi i moramo to proživjeti ovdje, a i imamo neke obaveze. Rekao bih da je više od polovice mojih prijatelja i kolega otišlo", kaže.
Tko će obnavljati porušene gradove, pita se Maksim Kamenjecki, koji se nalazi u Kijevu
Strašnu situaciju u glavnom gradu ne samo da teško proživljavaju ljudi, već i životinje, a među njima je i njegov pas. "Čudno se ponaša ponekad kada moramo šetati navečer. Ne želi ići prema kući, nego nas vuče prema skloništu", govori mi, dodajući da su mu možda simpatični ljudi koji su blizu njih u skloništu, a s kojima se pas druži. "Za njega je užasna primjerice Nova godina kada pucaju petarde i rakete. Ovo je nešto drugo - i traje dugo i eksplozije su jače. Teško mu je, a on je već dosta star dečko", veli Maksim.
Strah u kosti cijelom svijetu Putin je utjerao i bombardiranjem nuklearnih elektrana. No, za Ukrajince to čak i nije toliko dramatično koliko za ostatak svijeta. "Naše vlasti javljaju da tamo za sada nema nekih povećanih razina radijacije. Oni koji se razumiju u nuklearne elektrane, znaju da će u slučaju neke havarije one više oštetiti ruski teritorij nego naš. U ovo doba godine, vjetrovi koji će odnositi tu nuklearnu prašinu idu prema njima, recimo u Bjelorusiju i prema sjeveroistoku ako se radi o Zaporižju. Ljudi zbog toga razmišljaju manje o tome", kaže nam.
Ukrajince više brine što će biti kod njih, a stanovnici Mariupolja, Harkiva, Sumija i drugih gradova više strahuju zbog raketa i granata koje svakodnevno padaju na njih.
Tko će obnavljati porušene gradove?
Nade u okončanje rata svijet polaže u mirovne pregovore koji se već neko vrijede vode na relaciji Ukrajina-Rusija. Na pitanje može li njihov predsjednik udovoljiti zahtjevima Rusije za okončanje rata, Kamenjecki kaže da ako ima nekih ruskih zahtjeva, "onda to nisu pregovori nego je ultimatum."
Smatra da u svakom slučaju za pregovore ima mjesta, posebice sada kada se vidi da Rusija u nekim stvarima ipak polako popušta. Po njegovu mišljenju, mora biti nekih točki o kojima se treba razgovarati, no postoje i neka druga pitanja o kojima bi se trebalo razmišljati. "Primjerice, što će biti nakon toga, tko će sve ovo popravljati i renovirati s obzirom na to da nikakve ukrajinske krivnje u tome što se dogodilo nema? Nismo mi izazivali, niti planirali napasti Rusiju. Samo bedak može izmisliti takvu ideju ako usporedite potencijal", kaže mi Maksim.
"Srušili su veliki broj gradova, zgrada, tvornica, poubijali ljude na kraju krajeva i sada još nešto traže da mi popustimo, da idemo ispunjavati neke njihove točke", kaže, dodajući da to baš tako ne ide te da Ukrajinci ne bi bili sretni ako se na neki način radi o kapitulaciji. "Mislim da će na kraju kada završe, i naše rukovodstvo i Rusi morati objasniti kako su se odvijali pregovori i što će biti dalje", smatra Kamenjecki. Što se tiče ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog, njemu je zadnjih dana jako porastao rejting. "Predsjednik Zelenskij stvarno je ovdje vrlo popularan, čak i među ljudima koji su bili njegovi ideološki protivnici."
Na pitanje je li se ukrajinska vlast dobro postavila u ovoj situaciji, kaže da Ukrajina nikako ne bi bila dobro postavljena u ratu s Rusijom, jer se ipak radi o zemlji koja je puno manja sa svim resursima i rezervama. "Možda u nekom smislu bi se moglo nešto popraviti. Treba proći neko vrijeme i proučiti ovo iskustvo koje smo proživjeli i onda pogledati gdje smo pogriješili. Nema države koja ne griješi i rukovodstva koje ne griješi u svojim planovima i izvršavanju svojih namjera", veli Maksim, dodajući da treba imati na umu da se radi o ratnom stanju.
"Svjestan sam da neke informacije koje dobivamo mogu biti na neki način iskreirane da povećaju moral naši ljudi. To i funkcionira, ljudi su se okupili oko ideje očuvanja naše države. To je dobro", smatra. "Kako će se razvijati situacija, ne znam. Teoretski jedan dio Ukrajine može biti okupiran, ali hoće li Rusija moći kontrolirati te teritorije, sumnjam da će im to proći", dodaje.
Kao Ukrajinac, Maksim Kamenjecki jako vjeruje u pobjedu Ukrajine u ovom ratu. "Kao analitičar, ne znam sve podatke i ne znam kakvo je realno stanje. U ovoj situaciji, sve je moguće", kaže, dodajući da se pobjeda može tumačiti na različite načine. Smatra da bi u ovom ratu najbolje bilo da se dođe do granice koje su imali 24. veljače 2022. No, Rusija možda tu ima drugačije planove. "Ako su u Bjelorusiju dovukli strateške bombardere i spremaju nešto poput bombardiranja nekih gradova, onda je to gadno i to će pokazati da Rusija tu nema nikakvih planova za mirovni sporazum i prestanak ovog rata. Ona bi htjela uništiti Ukrajinu", kaže ovaj stručnjak.
'Putin je u stanju bolesne paranoje'
Na pitanje što je uopće cilj Vladimira Putina, Kamenjecki kaže da se slaže s ljudima koji smatraju da on na neki način pokušava vratiti stanje bivšeg Sovjetskog Saveza.
"On je opsjednut tom idejom da je najveća katastrofa bila raspad Sovjetskog Saveza i da bi to trebalo popraviti, odnosno vratiti u taj sastav najjače republike poput Bjelorusije i Ukrajine. Što se tiče Bjelorusije, stanje znamo, a što se tiče Ukrajine, on ono što se dogodilo kod nas smatra izdajom. Psihološki, Putin, ne samo kao čovjek koji je u politiku prešao iz obavještajne službe, stvarno mrzi izdaju; izdaju kao pojam, kao čin. To što je napravila Ukrajina za njega osobno je izdaja, bez obzira što on priča o tome da smo mi isti narod, da su Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci isti narod. No to što radi njegova vojska po njegovu naređenju pokazuje da je to laž", kaže.
Smatra da jedino što njega zanima jest vratiti neku moć SSSR-a te da neće odustati od toga, jer smatra da postoji način da ipak u Ukrajini ima nekoga tko bi mogao držati vlast, a svi koji mu u tom naumu smetaju su "fašisti, nacisti".
"To je njegov plan. On misli vratiti moć bivšeg Sovjetskog Saveza, pripojivši u geopolitičkom smislu Bjelorusiju i Ukrajinu Rusiji", veli Kamenjecki.
Na pitanje je li u svom naumu ruski predsjednik totalno izgubio razum, mišljenja je da postoji neki drugi oblik psiholoških poremećaja koji bi njemu više odgovarali. "On vjerojatno nije lud, ali se nalazi u stanju neke jake i bolesne paranoje. On je za sebe napravio paralelnu realnost, živi u svojim mislima da je svijet takav kakav se njemu čini", kaže Kamenjecki, dodajući da smo primjere takvih političara već imali u prošlosti.
"Sve što se ne uklapa u njegov sustav shvaćanja ovog svijeta, on jednostavno odbacuje. To je jedna bolest koja je bila karakteristična za Staljina na početku Drugog svjetskog rata, nakon što je Njemačka upala u Sovjetski Savez 1941. Staljin dva tjedna nije izlazio, njegovi suborci ga nisu vidjeli zato što je bio izvan sebe, nije mogao normalno razmišljati. Bio je toliko nervozan zbog toga što ga je Hitler prevario i napravio ono što on nije očekivao. Staljin je mislio da će on prevariti nekoga, a ne da će biti prevaren", zaključuje Maksim Kamenjecki, dodajući da se nešto takvo događa i s Putinom, gdje on misli da je najjači i nitko ne može njemu ništa.
***
U niti jednom trenutku razgovora s profesorom Kamenjeckim nisam osjetila niti strah, niti uznemirenost, niti paniku. Kako ljudi u takvim trenucima ostaju tako smireni i staloženi?
Zahvalila sam mu na razgovoru. "Što da vam kažem… čuvajte se. Zovite ako što treba", rekla sam mu. Teško je naći riječi ohrabrenja za nekoga tko se nalazi u takvim ratnim strahotama; barem je meni bilo teško kazati mu bilo što drugo.
"Hvala vam puno. Mi ćemo čuvati sebe i Ukrajinu, a vi samo čuvajte zapadni Balkan", odgovorio mi je.
Nakon razgovora, poslao mi je fotografiju svoje supruge i psa u skloništu. U pozadini žene, mlađe i starije. Neke sjede, neke stoje. Supruga leži i gleda u mobitel. Pas spava. I on je miran i spokojan. U tom kaosu, košmaru i paklu rata, valjda i on shvaća da je podzemna željeznica jedino sigurnije mjesto u gradu. Zato valjda i vuče nakon šetnje upravo tamo, a ne u stan gdje su do prije dva tjedna mirno i sretno živjeli…
Metro je postao sklonište stanovnicima Kijeva (Na fotografiji: Supruga povjesničara Maksima Kamenjeckog i njihov pas)
Rat u Ukrajini iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
