Uspjeh velike ukrajinske protuofenzive u regiji Harkiv donio je mnogo nade njezinom narodu nakon mjeseci intenzivne patnje. Vojni uspjeh Kijeva donio je i veliki porast povjerenja za moćnike u NATO-u, koji sada konačno mogu reći da njihovi napori u obuzdavanju ruske agresije daju plodove, piše za australski Sky News Aleksej Muravjev, izvanredni profesor Nacionalne sigurnosti i strateških studija na Sveučilištu u Perthu.
Protuofenziva je bila gadno iznenađenje za rusku vojsku, koja je duboko u sebi znala da je takav ukrajinski preporod neminovan. To je stvorilo savršenu medijsku oluju i ugrozilo vjerodostojnost Vladimira Putina - kako u očima njegovih vojnika tako i u očima njegovih obično gorljivih pristaša.
U Kremlju bili uvjereni da je sve pod kontrolom
Slučajno ili ne, odlučujući protunapad pokrenut je baš u vrijeme kada je Putin odletio na krajnji istok Rusije, na Istočni gospodarski forum u Vladivostok te kako bi promatrao vojne vježbe Vostok 2022. U međuvremenu, Ukrajinci su tiho skrivali svoj plan igre - posebno fokus svog napada - od ruskih obavještajaca. Uspjeh ruske operacije u regiji Herson, gdje je ukrajinska vojska pretrpjela teške gubitke, stvorio je u Kremlju pogrešnu iluziju da je sve pod kontrolom. Ukrajinsko vojno zapovjedništvo naredilo je iznenadni napad u regiji Harkiv dok je Putin bio zauzet gledanjem ratnih igara u Vladivostoku i raspravljajući o trgovini, turizmu i svojim omiljenim tigrovima.
Cijelo to vrijeme povlađivali su mu ruski saveznici – Armenija, Kina, Mongolija i drugi – kao i političari istomišljenici poput premijera Myanmara kojim vlada hunta Min Aung Hlainga.
"Opisali bismo vas ne samo kao čelnika Rusije, već i kao lidera svijeta, jer vi kontrolirate i organizirate stabilnost u cijelom svijetu", laskao je Hlaing tijekom bilateralnog sastanka s Putinom.
Mračan pogled s najvećeg panoramskog kotača
Po povratku u Moskvu, ruski čelnik je zatim sudjelovao u raskošnim svečanostima organiziranim u povodu proslave osnutka ruske nacionalne prijestolnice. Nema sumnje da je velika pompa oko takozvanog Dana Moskve, koji je završio spektakularnim vatrometom, dio sustavne kampanje za jačanje Putinovih šansi za pobjedu na predsjedničkim izborima 2024. godine. Ostavljajući ekonomske sankcije po strani, čini se kako Putin doista vjeruje da će mu njegovi građani pružiti bezuvjetnu podršku ako im dopusti da žive svoje živote kao normalne. No, koliko god on pokušavao tako prikazati stvarnost, stanje na ruskoj domaćoj fronti brzo se mijenja.
U sklopu tih nacionalnih proslava, Putin je sudjelovao u lansiranju Sunca Moskve - sada najvišeg panoramskog kotača u Europi.
Iako zabavna, sumnjam da će ta građevina visoka 140 metara omogućiti Rusima predah od svakodnevnih izazova s kojima se sada suočavaju. Niti će im dati pogled na Europu, koja je još nedostižnija zbog strožih viznih ograničenja za ruske građane, piše Muravjev.
Rusi mahnito utvrđuju svoju zapadnu granicu
Ne morate se provozati Suncem Moskve da biste svatili kako je razorni poraz Rusije u Harkivu veliki politički poraz za Putina. Ruse neće prevariti ni odjednom transparentne izjave Ministarstva obrane zemlje o “organiziranom povlačenju” i “stabilizaciji bojišnice”. Nakon šest mjeseci dugotrajnog ratovanja, Putinove snage sada mahnito utvrđuju svoju zapadnu granicu s Ukrajinom kako bi spriječile neprijateljske snage da uđu na ruski teritorij. Baš kao u travnju - kada su Rusi bili prisiljeni na povlačenje iz Kijeva, a njihovu krstaricu Moskva potopile ukrajinske rakete - Putin se sada okružio zidom šutnje.
Umjesto da podrži svoje trupe posjećujući crtu fronte i ljude za koje je tvrdio da ih je Rusija “oslobodila” od ukrajinskih “neonacista”, on je odletio na pacifički dio svoje zemlje kako bi ondje izmasirao svoj ego. To je u oštroj suprotnosti s njegovim ponašanjem tijekom čečenske kampanje 1999.-2003. i takozvanog "petodnevnog rata" s Gruzijom 2008. godine. Tijekom tih sukoba Putin je odlazio ravno na prvu crtu, čime je stekao poštovanje i podršku svog lojalnog biračkog tijela.
Posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog oslobođenom Izjumu 14. rujna bio je šamar za Putina, jer je njegov suparnik učinio upravo ono što se traži od vrhovnog zapovjednika. Za to vrijeme, njegov strah od raspirivanja nemira kod kuće se vraća. Vatromet u Moskvi u trenutku kada su ruske trupe napuštale svoje položaje mnogi su komentatori doživjeli kao uvredu. Osim toga, svakim danom raste rizik da će Putina uzurpirati radikalniji vođa.
Kadirov je sada popularniji od Putina
Pogledajte samo predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova, čija zvijezda brzo raste među ruskim nacionalistima dok je Putina osudio na njegov nastup u Ukrajini. Kadirov vodi možda najuspješniju propagandnu kampanju u ruskoj povijesti, često nadmašujući Ministarstvo obrane i Kremlj u pogledu dosega i izloženosti. Čak se ponudio da vodi ruske snage u Ukrajini i pomogne u spašavanju ponosa svoje zemlje.
Putin može izgledati samouvjereno pred kamerama koliko god želi, ali da bi ostao na vlasti, ima samo nekoliko izbora. Svaki sadašnji pokušaj političkog dogovora s Kijevom, koji će ukrajinske vlasti ionako odbiti, bio bi koban i za Putina i za njegovu vladu. Povećala bi se mogućnost državnog udara, koji bi mogla podržati i vojska. Jedina izvediva opcija koja mu je preostala je isporučiti Rusima obećanu pobjedu u Ukrajini. Vojna logika nalaže da se ruske snage moraju udvostručiti, ako ne i utrostručiti, kako bi preokrenule tok rata. To se može postići opsežnijom upotrebom topništva kopnenih snaga u kombinaciji s neobuzdanim bombardiranjem ključnih ciljeva i djelomičnom mobilizacijom, iako Kremlj ovu drugu mjeru smatra nepopularnom. Putin za sada pokazuje da to nerado čini, držeći se svog starog scenarija da se rat odvija po planu.
Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere
Ima li on alternativu? Da. Mogao bi rasporediti taktičko nuklearno streljivo kako bi nadoknadio manjak vojnika, demoralizirao Ukrajince i prestrašio Zapad.
Nemoguće, pomislili biste, ali tom se opcijom sve više zabavljaju ruske neslužbene obrambene medijske platforme. Možda je takva retorika djelo samog Kremlja. Ali to također može biti pokušaj da se javno mnijenje pripremi za nezamislivo. Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere i Putin doista postaje vrlo očajan, zaključuje Muravjev u svojoj analizi.
