Ono što rade ženama, teško se može prepričati: Ni djevojčice nisu pošteđene...

Beludžica Goli Kouhkan (25) s 12 godina je bila prisiljena udati se za svog rođaka. S 13, rodila je sina, sama i bez liječničke skrbi. Pet godina kasnije, optužena je za ubojstvo supruga i osuđena na smrt vješanjem, što je izbjegla samo spletom okolnosti i pritiskom međunarodne zajednice.

Kouhkan je godina trpjela fizičko i seksualno zlostavljanje u braku. Kada je pokušala pobjeći iz nasilnog braka, suočila se s izrazito diskriminirajućim zakonom u razvodu za žene. 

U dobi od 18 godina, 2018., uhićena je zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu svog nasilnog supruga Alireze Abila. Na dan kada joj je muž ubijen, Kouhkan ga je zatekla kako tuče njihovog tada petogodišnjeg sina. Pozvala je u pomoć muževog rođaka, Mohammada Abila. Izbila je tučnjava u kojoj je njezin suprug ubijen. 

Nepismena i bez pristupa pravnom savjetovanju, Kouhkan je bila prisiljena na priznanje, što je činilo i osnovu za njezinu kaznu - odmazda u naturi. Iranski sudovi nisu uzeli u obzir godine zlostavljanja koje je pretrpjela niti njezine napore da brani sebe i dijete. U zatvoru je provela sedam godina. Smrtnu kaznu mogla je, prema iranskom zakonu, izbjeći samo ako obitelj žrtve spriječi njezino pogubljenje - u zamjenu, Kouhkan bi morala platiti otprilike 92.000 eura takozvane "krvarine" - odštetu koja se isplaćuje u slučajevima ubojstva ili tjelesnih ozljeda i iznos koji daleko premašuje, ne samo njezine, već i mogućnosti onih bolje stojećih građana na Zapadu. 

Vodeći stručnjaci UN-a za ljudska prava pozvali su u prosincu 2025. iranske vlasti da odmah zaustave njezino pogubljenje. Zapadni mediji raspisali su se o mučnom slučaju. Zaklada Qasim Child, dobrotvorna organizacija registrirana u Australiji, pokrenula je prikupljanje sredstava za Kouhkana.

Roditelji njezinog ubijenog supruga na kraju su joj poštedjeli život. U zamjenu za oprost, dobili su ekvivalent od 81.000 eura. Dio "krvarine" pripast će i njezinom sinu. Ona se samo nada ponovno ujediniti sa svojim djetetom kada bude puštena na slobodu.

Prvi po broju pogubljenja žena na svijetu

Iran pogubljuje najveći broj žena na svijetu - između 2010. i 2024. godine pogubljena najmanje 241 žena. Od toga, njih 114 osuđeno je na smrtnu kaznu zbog ubojstva.

Prema dokumentiranim slučajevima, većina žena pogubljenih zbog ubojstva ubila je svog supruga ili intimnog partnera. Mnoge od njih bile su žrtve obiteljskog nasilja, dječjih brakova ili su djelovale u samoobrani.

Amnesty International izvijestio je da je 2024. godine u Iranu pogubljeno najmanje 30 žena. Prema Iran Human Rights, u 2025. godini pogubljene su najmanje 42 žene - 18 zbog ubojstva svojih muževa, uključujući dvije dječje nevjeste.

Na sustavno ugnjetavanje i ugrožavanje temeljnih prava žena u Iranu, redovito upozorava i Centar za ljudska prava u Iranu (CHRI) koji je prošle godine, povodom Dana žena, podsjetio na detalje mučnih iranskih zakona koji žene tretiraju riječima koje zdrav razum teško može shvatiti i opisati.

"To je namjerno osmišljen, institucionaliziran sustav dominacije namijenjen provođenju podjarmljivanja žena kako bi se održala moć države. Ovo državno sankcionirano sustavno podjarmljivanje predstavlja ništa manje od rodnog apartheida, koji u potpunosti zadovoljava prag zločina protiv čovječnosti", istaknula je tom prilikom Bahar Ghandehari, direktorica komunikacija u CHRI-ju, apelirajući da se rodni apartheid prizna kao zločin prema međunarodnom pravu.

To, međutim, do danas nije učinjeno. 

Obveza nošenja hidžaba

Sustavne diskriminacije na temelju spola u Iranu nije pošteđena niti jedna žena, ali ni djevojčica. Dob, podrijetlo ili status ne čine razliku - diskriminacija je kodificirana u zakonu i ukorijenjena u praksi. 

Djevojčice su s devet godina zakonski obvezne pridržavati se obaveznog kodeksa odijevanja za žene, odnosno nošenje hidžaba. U praksi, to kreće već od sedme godine, kada djeca kreću u prvi razred. Pokrivaju se kosa i tijelo, vidljivi mogu biti samo lice, ruke i stopala. Kazne za kršenje kodeksa odijevanja mogu biti bičevanje, novčane kazne i zatvor, navodi CHRI. 

Da se ovo pravilo poštuje, brine takozvana iranska "moralna" policija. U praksi, metode nerijetko uključuju uznemiravanja, uhićenja, zatvaranja i nasilje. Svijet je zgrozio slučaj iz rujna 2022. kada je Mahsa Jina Amini (22) ubijena u pritvoru tri dana nakon što je nasilno uhićena zbog navodnog kršenja nošenja hidžaba. Njezina smrt potaknula je prosvjede diljem Irana. Nasilno su ugušeni, uz 500 ubijenih prosvjednika i desetke tisuća uhićenih. 

Muško skrbništvo i dozvola za putovanje

Žene i djevojke u Iranu podliježu sustavu muškog skrbništva koji ograničava njihova prava tijekom cijelog života.

Žena prije braka ostaje pod zakonskom vlašću svog oca ili drugog muškog rođaka, čak i nakon što navrši 18 godina. Nakon braka, muž preuzima mnoge od tih pravnih kontrola.

Neudane žene u dobi od 18 i više godina moraju dobiti privolu oca ili muškog skrbnika za putovanje u inozemstvo.

Udane žene su zakonski obvezne dobiti privolu supruga za dobivanje, obnovu i korištenje putovnice, a suprug može u bilo kojem trenutku opozvati svoju prethodnu suglasnost.

Poznati su primjeri iz 2015., kada je Niloufar Ardalan, kapetanica iranske ženske nogometne reprezentacije, propustila je AFC prvenstvo u futsalu za žene jer joj suprug nije dopustio da obnovi putovnicu i primjer iz 2017. kada iranska paraolimpijska osvajačica zlatne medalje Zahra Nemati nije mogla putovati u inozemstvo zbog supruga koji je zatražio od Ureda za putovnice da joj ne izda izlaznu vizu nakon što je zatražila razvod.

Nejednakost u braku, razvodu i skrbništvu nad djecom

U slučaju razvoda, djeca se automatski oduzimaju od majke i stavljaju pod skrbništvo oca ili drugih muških rođaka.

U Iranu, djevojčice se mogu udati s 13 godina ili manje uz pristanak suca i muškog skrbnika.

Podaci koje je objavio Statistički centar Irana pokazali su da je između zime 2021. i 2022.  zabilježeno najmanje 27.448 registriranih brakova djevojčica mlađih od 15 godina.

Uz to, 1.085 slučajeva poroda unutar ove dobne skupine.

Ovi prisilni dječji brakovi, koje CHRI naziva silovanjem djece, događaju se u zemlji koja nema zakone, politike i usluge za zaštitu žena od obiteljskog nasilja.

Prema iranskom zakonu, žene i djevojke trebaju očevo (ili djedovo) dopuštenje za udaju. Međutim, sud može poništiti njegovu odluku.

Sustav je osmišljen tako da u potpunosti potkopava autonomiju žena, izlaže ih riziku prisilnih brakova i nasilja te lišava temeljnog prava da same donose odluke o vlastitim životima.

Zakon Islamske Republike muškarcima dozvoljava jednostrani razvod od supruga, čak i usmeno.

Ženama je, s druge strane, iznimno teško tražiti razvod, s teškim uvjetima koje je često nemoguće ispuniti i koji su na diskreciji suca koji donosi odluku, a mogu rezultirati gubitkom financijskog uzdržavanja i skrbništva nad djecom za ženu.

Bez prava na skrbništvo i u slučaju smrti muža ili djeda

Zakoni o skrbništvu nad djecom također su izrazito diskriminirajući u Iranu.

Prema člancima 1180. i 1181. iranskog građanskog zakonika, zakonsko skrbništvo nad djetetom dodjeljuje se ocu ili djedu s očeve strane. Čak i ako su oboje preminuli, majka ne dobiva skrbništvo, koje se umjesto toga može dodijeliti muškom rođaku s očeve strane.

Članak 1169. navodi da očevi automatski dobivaju skrbništvo nad djecom starijom od sedam godina, a majke koje se odluče ponovno udati mogu izgubiti skrbništvo nad djecom.

Nejednakost u nasljeđivanju

Prema zakonima o nasljeđivanju Islamske Republike, muževi općenito nasljeđuju veći udio od žena.

Nema li djecu, muškarac nasljeđuje polovicu imovine svoje pokojne supruge, dok žena dobiva četvrtinu imovine svog pokojnog muža.

Ako par ima djecu, muškarac nasljeđuje jednu četvrtinu, a žena jednu osminu.

Sin nasljeđuje dvostruko više od kćeri, a ženama je do 2009. bilo zabranjeno i nasljeđivanje zemlje.

Prepreke zapošljavanju 

Iranski zakon o radu zabranjuje ženama neka zanimanja. Primjerice, ne mogu biti sutkinje ili obavljati određene vladine dužnosti.

U zanimanjima u kojima je žene mogu raditi, sustavna diskriminacija i nedostatak zakona koji zabranjuju diskriminaciju na temelju spola na radnom mjestu ograničava im mogućnost napredovanja.

Štoviše, muževi mogu ženama potpuno zabraniti rad.

Prema članku 1117. iranskog građanskog zakonika, muž može spriječiti svoju ženu da se bavi zanimanjima koja "smatra protivnima obiteljskim vrijednostima ili štetnima za njegov ugled“.

Izvješće Svjetskog ekonomskog foruma o globalnom jazu među spolovima za 2024. godinu svrstava Iran među najgore zemlje na svijetu u pogledu diskriminacije na temelju spola, rangirajući ga na 143. mjesto od 146 zemalja.

Svjetska banka ističe da u Iranu samo 14 posto žena čini radnu snagu, unatoč tome što njih preko 60 posto ima sveučilišnu diplomu.

Ženama u Iranu zabranjeno je i pjevati, plesati i nastupati solo u javnosti. U veljači 2025. Hiwa Saifizadeh (27) uhićena je usred nastupa u Teheranu. U prosincu 2024. pjevačica Parastoo Ahmadi (27) pritvorena je nakon što je uživo prenosila koncert na YouTubeu na kojem također nije nosila hidžab. U kolovozu 2024. pjevačica Zara Esmaeili (29) uhićena je i držana u izolaciji nakon što su videozapisi njezinog nastupa na ulicama bez obveznog hidžaba postali viralni.

Kazneni zakon  

Kazneni zakon u Islamskoj Republici također duboko diskriminira žene. Djevojčice dostižu dob kaznene odgovornosti s devet godina, dječaci s 15. Svjedočenje žene na sudu vrijedi upola manje od svjedočenja muškarca.

Bičevanje i smrtne kazne za određena djela preljuba nesrazmjerno utječu na žene, jer samo muškarci mogu tvrditi da su sklopili 'privremene brakove' (čime izbjegavaju optužbe za preljub), dok žene nemaju slično pravo.

Ograničenja u sudjelovanju u sportu

Posljednja četiri desetljeća, iranske vlasti zabranjuju djevojkama i ženama sudjelovanje na sportskim događajima na stadionima - uhićujući, premlaćujući i zatvarajući one koje prkose zabrani.

Istaknute Iranke pozvale su 2018. Međunarodnu nogometnu federaciju (FIFA) da izvrši pritisak na Iran da ukine ovu diskriminirajuću zabranu.

U rujnu 2019. Sahar Khodayari, nogometna navijačica poznata kao "Plava djevojka" po boji svog omiljenog tima, osuđena je na zatvorsku kaznu zbog pokušaja ulaska na stadion. U znak prosvjeda, zapalila se ispred teheranskog Revolucionarnog suda i kasnije umrla u bolnici.

Nakon međunarodnog pritiska, posebno od strane FIFA-e, i negodovanja unutar zemlje, vlasti su počele povremeno dopuštati ograničenom broju žena ulazak na stadione kako bi prisustvovale događajima, ali to ostaje iznimka, a ne pravilo. Praktična zabrana ulaska žena na nogometne stadione i dalje postoji.

Iranske sportašice suočavaju se sa strogim pravilima odijevanja prilikom sudjelovanja u natjecanjima - hidžab je obavezan na svim javnim sportskim događajima čak i izvan Irana. U listopadu 2022. iranska penjačica Elnaz Rekabi natjecala se u Južnoj Koreji bez marame za glavu, prkoseći toj odredbi. Navodno je zbog toga stavljena u kućni pritvor. 

Zašto je važno prepoznati rodni apartheid kao zločin? 

Trenutno, prema međunarodnom pravu, apartheid temeljen na spolu nije prepoznat kao zločin jer su standardi apartheida osmišljeni kako bi se riješio rasni apartheid u Južnoj Africi.

Kao rezultat, skupina afganistanskih i iranskih aktivista za ženska prava i odvjetnika pokrenula je kampanju kako bi ispravila tu pravnu prazninu dodavanjem "roda" definiciji apartheida i uključivanjem rodnog apartheida kao zločina u predloženi ugovor o zločinima protiv čovječnosti.

Kada bi se to usvojilo, države bi bile dužne kriminalizirati rodni apartheid u svojim domaćim zakonima, a također bi bile dužne spriječiti, kazniti i izbjegavati angažman s počiniteljima rodnog apartheida. 

Kriminalizacija rodnog apartheida također bi postavila pravni standard i potaknula međunarodnu zajednicu da poduzme snažnije mjere protiv režima koji sustavno tlače žene, slično globalnom odgovoru na rasni apartheid u Južnoj Africi.