Najvruća tema u Hrvatskoj: slučaj Benkovac i nova epizoda kulturnih ratova, koji su počeli s Thompsonovim koncertom.

Novi sukob događa se zbog Antiratnog festivala ili - kako je to slikovito opisala Vedrana Rudan - s jedne strane su djeca koja "mrze sve što je hrvatsko", s druge strane dragovoljci koji mrze sve što je srpsko, jugoslavensko, četničko. 

Doznali smo i što je uzrokovalo pobunu branitelja: problem je Oliver Frljić. O ovim temama u RTL Direktu razgovarali smo s kazališnom redateljicom Snježanom Banović.

Krenulo je prije dva mjeseca s koncertom Marka Perkovića Thompsona pa smo imali raspravu "Za dom spremni", nastavilo se s Benkovcem... Jesmo li u Hrvatskoj svjedoci kulturnog rata?

Mislim da se ne radi o kulturnim nego o nekulturnim ratovima, da je naša kultura – govorim to kulturno-politički – zapravo jako slaba zadnjih godina.

Izgubila je snagu na takvim stvarima, a nema baš puno ljudi - pojedinaca ni institucija - koji je brane i koji joj omogućavaju da postane jača. Samo jaka kultura može se oduprijeti ovakvim...ne znam kako bih nazvala ove silne bujice napada na festival, pojedince, predstave, na Frljića, na film Mirotvorac... To su sve neobaviješteni (pojedinci op.a), neinformiranost se nosi, kao i ignorancija, neznanje.

Kultura je, kako je postavljena od strane kulturne elite odnosno ministarstva i resora, zapravo jako oslabljena. A slaba kultura ne može imati ono što ima svaka prava kultura, a to je autonomija, i to je ta snaga, sloboda izražavanja, sloboda umjetničkog i svakog drugog izraza.

Je li neobično da istoj osobi smetaju antiratni festival, Oliver Frljić, ali ne i Cecine pjesme?

Ništa mi nije neobično. Ja o tome ne mogu razmišljati uopće racionalno, to je toliko glupo, toliko primitivno.... Na što ti ljudi troše – to je sve jedan anturaž, folklor koji ne služi ničemu osim ovakvim valovima nezadovoljstva određenih skupina koje se onda čine puno jače i puno veće nego što jesu. I to je ono što mene ljuti - to da se ljudi njih boje, da otkazuju... Ja ne mogu ući u cipele Jure Arasa. Ja njega cijenim kao umjetnika i organizatora i ne mogu reći da bih ja drukčije, ali bih kao ministrica sigurno drukčije.

Mislite da je ministrica mogla bolje?

Sigurno. Ona osim toga sufinancira taj program s 5000 eura – išla sam vidjeti u rezultate javnih potreba na stranice ministarstva. Ona je (ministrica, op.a.) mogla bolje. On je mogao bolje, mogao je naći alternativno mjesto, ne znam i ne mogu govoriti o nečijem strahu. Ne mogu reći: zašto se bojiš? Ali s druge strane, najgore mi je da se obični ljudi, pa tako i neobični ljudi kao umjetnici, kao i puno političara boji svojih branitelja. Taj strah koji se rodio zbog ovakvih manifestacija, tih nevjerojatnih kombinacija Ceca – kćer – Arkan – pjesma – narodnjaci... mislim, užas jedan.

Foto: Rtl Direkt

Kao rokerica ne mogu ući u te glave, ne samo zbog glazbenog ukusa. Što je to taj strah? On nije dobar, on se rađa u cijeloj zemlji. Recimo, jedan glas koji je bio glasan i koji je dosta lijepo to rekao je umjetnica Maruška Aras, koja je rekla (ali i u njoj se vidi da je zbunjena nasiljem jer ga je i ona doživjela – i nju su vrijeđali i svakakve etikete dovikivali - taj strah mi je najtužniji – sve drugo će proći i doći će druge etikete) nevjerojatnu stvar – u svemu ovome zapravo se uvijek žene najviše izlažu i žene budu najviše etiketirane i izvrijeđane.

Jedna od stvari koje su trebale biti na festivalu je predstava koja je prva odgođena - "Ubu ovo ono".

Našla se prva na meti. To je predstava nastala u koprodukciji Akademije dramskih umjetnosti s RadioTeatrom i Teatrom ITD. To je radila studentica koju sam ja mentorirala - Katarina Krešić, a njezin suprug Dražen Krešić je režiser. To je sjajna studentska predstava koja prolazi posvuda gdje ide – bila je već po cijeloj Hrvatskoj, mislim da je više od 30 puta gostovala izvan Zagreba.

Zapravo nema nikakvog razloga da bi ikome smetala?

Meni to ograđivanje isto ide na živce... pa može neka predstava nekome smetati... Ova sigurno ne smeta – to je komedija, ti glumci su mladi ljudi, njih šestero sjajnih mladih ljudi koji su duhoviti i mi napokon imamo komičare!

Foto: Rtl Direkt

Eto što se u ovoj zemlji prestalo smijati i što je komedija opet nakon nekih stoljeća i desetljeća došla na tapetu nekakvog grešnog žanra – to stvarno nije problem kazališta. Kazalište je od svog postanja bilo i obožavano i omalovažavano. Ovo je krasan program, baš pravi ljetni, čak vrlo lagan, tu nema teških tema osim ako vas teme ne uznemiriju, osim ako vi nemate neki problem.

Predstava nekog mora i naljutiti, ali očito njih ljuti Oliver Frljić.

On je crvena krpa. Oliver Frljić je već jako dugo izvan zemlje i jako je uspješan tamo gdje je. Zadnje što sam vidjela je da je u Berlinu, u jednom prestižnom teatru je umjetnički ravnatelj. Radi, hvale ga, čovjek je vani uspješan, potvrdio se. Potvrdio se i kod nas, ali više nije mogao izdržati. Ali i ja sam se s njim svađala, on je provokator. Imali smo isto problem oko jedne predstave. Ali je zato dio profesije da se razvije malo temperatura oko umjetnosti, to je isto dobro.

Foto: Rtl Direkt

Sigurno je da smo konzervativnije društvo nego prije nekoliko godina. Kako se to dogodilo?

Mi smo konzervativniji zadnja dva mjeseca, od Hipodroma. Događa se zapravo dosta teško shvatljivo iz pozicije nekih drugih vremena u kojima sam živjela...

I pisali ste o njima, vaše kronike 80-ih, kad čovjek živi tada pa sad vidi...

To je druga galaksija. Unatoč tom rigidnom sistemu jednoumlja, ali ono je očito unutarnja potreba ovog mentaliteta i stalna potreba da se stalno nešto dezintegrira pa da se uz pomoć zastava i mačeva i drugih igračaka dođe ponovno na neki početak, stalno neki ciklusi koji se rastvaraju. Nije mi jasno to ratno ponašanje. Festival je htio govoriti o miru, bio je antiratni. To je kao kad se Jane Fonda spomene – pola Amerike je protiv nje, a pola za nju zbog njezinog govora. Konzervativna strana nikad joj neće zaboraviti.

Foto: Rtl Direkt

Kako smo došli do toga da svatko tko se pobuni protiv ustaštva odmah postaje jugonostalgičar?

To je taj efekt Jane Fonde.

Vi ste pisali kronike sretnih trenutaka – bili ste sretni u Jugoslaviji?

Jugoslavija nije njima pojam zemlje, društva, povijesti, nego je to etiketa koja je postala pogrda – socijalizam, komunizam (kojeg usput nismo imali), ali od nas očekuju iste reakcije pa opet ispočetka. Kao film Beskrajan dan – uvijek se čovjek probudi i tako s našim desničarima, uvijek isto. To su etikete, a što to zapravo znači, to više nije za raspravu i nikog ne zanima.