Više stotina hodočasnika okupilo se i na Velebitu gdje se hodočastilo Gospi od Rujna. Malo planinsko svetište izgrađeno je na na visoravni gdje je nekada svaka obitelj iz naselja u podnožju Velebita nekada imala pastirske stanove. Na tom području ljeti živjelo preko tisuću ljudi, a sada se njihovi potomci okupljaju na Veliku Gospu.

Slika Gospe u procesiji je nošena velebitskim proplancima na Velikom Rujnu, na 900 metara nadmorske visine.

"Prije turizma držalo se blago i ljetovalo se tu. Ovdje bi se dovelo blago i tu bi se bilo cijelo ljeto i na jesen bi se opet vraćali dolje", živa su u sjećanju sad već prošla vremena Ivici Dokozi iz Starigrada Paklenice, vremena kada turizam na obali nije diktirao njihove živote.

Njegova sumještanka Anđelka Krapić na velebitske je pašnjake došla udajom iz rodnog Vrgorca i hodočasti planinskoj Gospi već pola stoljeća: "Kad sam prvi put išla pješke, s mojim sinom koji danas ima 54 godine, sreli smo medvjeda. Sin se preplašio. Ja sam mu rekla da mora biti miran, da nam medvjed neće ništa ako ga ne izazivamo i tako smo prošli".

Zbog zavjeta se Gospi dolazilo kamenjarom i pješke, a za popeti se s mora u planinarskoj opremi treba i nekoliko sati.

"To je poseban osjećaj. Malo ljudi očekuje ustvari da postoji ovakvo mjesto na Velebitu. Tako da je poseban doživljaj i bez obzira na to što je teže pristupačno i teže je doći, ljudi dolaze svake godine", kaže Riječanka Hermina Trošelj kojoj je svekar porijeklom s Velikog Rujna.

Gotovo svaka obitelj s obale ima ovdje i planinsko utočište. Tradicija se i dalje prenosi s koljena na koljeno.

NARODNO VESELJE /

Gospodin Ivan već 40 godina peče janjce i odojke za Veliku Gospu: 'Tajna je u ljubavi prema poslu'

"Dođemo vidjeti naše stare kuće. Meni je kuća daleko preko brda. Ima tri sata odavde. Ja sam doša s djedom s autom jer sam slomio ruku, a mama i tata će doći pješke", kaže 12-godišnji Karlo Matak iz Ljubotića, a 15-godišnji Marko Njegovan iz Tribanj Kruščice kaže kako mladi nekada dolaze pješke, a nekada autom, ovisno kako se dogovore: "Volim doći na Rujno pomoliti se Bogu, Gospi i tako svake godine".

Mladi ovdje dolaze s roditeljima, ali većinu njih prvi su puta vodili djedovi i bake.

"Prije od malena bi me baka uvijek vodila pješke, pa bi mi išli tu kroz brdo jer baka živi tu u jednom malom zaseoku Ljubotić i onda bi mi išli uvijek prečicom i ponijeli bi ledene vode ili nešto za pojesti da se nađe po putu. Uvijek imamo tu tradiciju zavjeta Gospi", dodaje i svoju priču 16-godišnja Marija Matak.

Na južnu stranu planine došli i Ličani

Iako je glavno ličko marijansko svetište Krasno, na južnu je stranu planine došlo i nešto Ličana. Penjali su se i pješačili preko planinskih vrhunaca Velebita, planine na mjestima široke i preko 30 kilometara, a krenuli su još jučer popodne ili čak jučer ujutro.

"Sestrična i ja smo prešli nekih 12 kilometara, sve s nekih 800 do tisuću metara visinskih razlika. Krenuli smo jučer popodne, spavali smo na Strugama u skloništu i evo sad smo sišli. Ukupno od šest sati", kaže Milan Krpan iz Lovinca.

Gospićanka Ivana Drnas hodala je puno duže: "Iz Gospića nas je došlo devet. Krenuli smo dan ranije u četiri sata ujutro preko Visočice, onda smo išli na Rudine, s Rudina na Struge i sa Struga smo došli tu. Hodali smo 23 kilometra nekih 14-15 sati".

Porečko-pulski biskup u miru podsjetio je hodočasnike koje su to prave životne vrijednosti.

"Danas imamo doduše više udobnosti i nije nam krivo, ali i manje kulture i poštenja. Imamo više diploma, ali manje pravoga znanja. Imamo više i ljepše kuće i dobro da ih imamo, ali nažalost sve malobrojnije obitelji. Dugovječniji smo, ali ne i kreposniji. Imamo viši stupanj medicine, ali čini nam se i manje zdravlja. Znamo doći do mjeseca, ali često ne znamo posjetiti bolesnog susjeda. Marija nam je zato putokaz nade i utjehe", ukazao je u propovijedi na proplanku msgr. Ivan Milovan.

Skromna planinska crkvica zato je mnogima idealno mjesto za molitve u tišini daleko od moderne civilizacije i svega što ona nosi.