Sve manje mladih žele biti svećenici i časne sestre. Prije 20 godina, recimo, časnih je bilo 1000 više nego danas. Nas je zato zanimalo, kako se živi u samostanu. Kako žive i što rade mladi svećenici i časne sestre i zašto su se na taj poziv odlučili?
Naša je Ružica Đukić bila u dva samostana, jednom franjevačkom, a drugom u kojem su časne. I pitala ih je što još nije nitko. Nedostaje li im majčinstvo, gledaju li filmove, idu li na tulume? Časne koje smo snimali, nažalost, ovo večeras neće gledati. One su već davno legle na spavanje. Dakle - Ružica Đukić.
Zaigrajmo čovječe ne ljuti se
One su tihe, povučene, sramežljive. To većina misli o časnim sestrama. Neke vjerojatno i jesu, ali ove su sve suprotno.
Ružica je s njima igrala čovječe ne ljuti se. I dobila šesticu.
"Ispalo bi da smo vam namistili", rekla je jedna.
"Časne varaju na 'čovječe'", nije takvo što Ružica mogla niti zamisliti.
U stanju su za čas srušiti svaku predrasudu. Ali istina je, one puno mole. Čak četiri puta dnevno.
Pravila su nam ista što se tiče društvenih igara. Ona životna, ipak su malo drugačija.I ne, časne sestre nisu one koje čiste samostane i crkve. Neke su učiteljice, neke medicinske sestre, neke i znanstvenice. Ali, dobro, nema ih baš među vizažisticama i kozmetičarkama.
Ružica je, razgovarajući s redovnicom u samostanu Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu Marijanom Košćak zaključila: "Nikad nisam vidjela časnu sestru nalakiranih noktiju. Nikad nisam vidjela da imaju šminku, a šminka nije grijeh. Barem ja to tako mislim."
"Nije šminka grijeh, ali ono što obilježava naš život je da ljepota treba dolazit iznutra", objasnila je časna Marijana.
Naravno da časne na plažu idu u kupaćim kostimima i da ne spavaju u habitu. Ne boje ni kosu.
Filmove gledaju. Samo vjerske?
"Nemamo baš taj običaj, ali evo, ako netko baš izričito to doživljava, možda je nekome nezgodno", kazala je sestra Marijana.
Marina je s Hvara i uskoro će postati ono što u Dalmaciji zovu "švora". Sad je u fazi formacije u kojem se radi svojevrsni odmak od svijeta i gradi unutarnji odnos s Bogom.
Postulantica Marina Petričević: "Meni tata zna nekad reć, pa šta vi radite. Pa ja kažem, tata nisam ja tamo da fizički radim."
Obitelj iz koje dolazi, bavi se turizmom i nije bila pretjerano religiozna, kaže:
"Ja doma stvarno imam sve, svojim roditeljima sam beskrajno zahvalna. Apsolutno mi je sve bilo omogućeno. Imala sam baš i dobar život i prijateljice koje su i dan danas tu, uz mene. Nije im bilo jasno zašto ostavljaš nešto tako dobro da bi išla tamo gdje oni misle da ti nemaš ništa."
Gledaju li filmove?
"Da", kaže Marina.
Isključivo religijske?
Zaredio ga papa
"Neee!"
Nemaju Netflix niti HBO, ali gledaju ih. A jesu li to sve kao "Lassy se vraća kući", ono, benigni?
"Ma neee. Ne, stvarno nije. Hahaha! Ne, gledamo da imaju neku poruku, da nisu sad baš dno-dna neki filmovi, ali ne mora bit stvarno. Evo, gledale smo zadnje 'Gospodara prstenova'", otkrila je Marina.
Odricanja ipak ima. Neka su teža od drugih. Koliko je teško odreći se majčinstva?
Uzdah...
"Ovisi. Svakako, nije baš jednostavno, ali, s druge strane, ja radim s djecom pa onda ne doživljavam da sam se puno toga odrekla. Kad si s njima, vodiš brigu o njima", kazala je redovnica Marijana.
O svojim mladim i budućim svećenicima brigu vodi i fra Stjepan Brčina, promicatelj duhovnih zvanja.
Do 26. godine života je vodio život poput većine nas, a onda se nakon četiri dana u komi probudio kao novi čovjek. Odlučio se zarediti. I zaredio ga je, ni manje ni više, sam Papa Franjo. Za sve manji broj svećenika i časnih sestara zna razlog:
'Ne padamo mi s Marsa!'
"Ako su se ljudi odaljili od Boga, normalno da se to reflektira i na duhovna zvanja. Ne smijemo zaboraviti da mi ne padamo s Marsa, nego mi dolazimo iz naroda."
"Pogledajte naše serije. Nema nijedne uloge tamo u kojoj se svećenik ili svećenički poziv pomalo ne ismijava, ne izruguje i sve to nekako stvara klimu da je ovaj poziv kao nešto zastarjelo, da je duhovni poziv za neke valjda malo zaostale ili ne znam kako", dodao je.
I dojam je da su svećenici puni ko' brod. A istina je drugačija. Ne primaju plaću i ne smiju imati privatnu imovinu.
Je l' to gledate RTL? Možda "Ljubav je na selu"?
Smijali su se...
Marko je živio u Njemačkoj. Radio u autoindustriji, imao stan, dobar automobil, djevojku. A onda se sve promijenilo.
Marko Bilanović, kandidat za svećenički poziv: "Jednostavno sam u jednom trenutku čuo Božji glas: ostavi sve i pođi za mnom."
Neki su taj glas čuli puno ranije. Sjemeništarac Luka Tetec već u osnovnoj školi. Sada je srednjoškolac Tehničke škole.
Ne ide na tulume, kaže: "Nisam svećenik, ali razlika je. Mogu otić na zabavu, ako neko druženje, na to smijem, ali tulum je jedna vrsta svjetovnosti. Čak i nije problem svjetovnosti nego ne može se doživit ništa posebno."
Sudeći po našim sugovornicima, unatoč padu broja svećenika i redovnica, straha za Katoličku crkvu nema. Pravo pitanje je, jesu li se oni ili smo to ipak mi, odrekli toliko važnih stvari u životu.
Cijeli prilog pogledajte u videu iz RTL-ove emisije Direkt:
