Vlada Andreja Plenkovića prošle je godine kazala kako je vjerskim zajednicama od 2014. do 2016. godine isplaćeno 1,123 milijarde kuna, a od toga 1,066 milijardi na račun Katoličke crkve, iako se pretpostavlja da je iznos zapravo puno veći.
Što su dakle okupljeni na prosvjedu za raskid Vatikanskih ugovora htjeli? Ugovori reguliraju suradnju države i Crkve u području obrazovanja i kulture, dušobrižništva civila i vojske te gospodarskih i pravnih pitanja. "Nitko dakle ne može znati koliko oni stvarno koštaju Hrvatsku jer za razliku od ostalih udruga, ustanova i organizacija, Crkva nije dužna državi podnositi financijska izvješća", javlja Deutsche Welle.
Također, Crkva nije podložna kontroli trošenja javnog novca, a o izdavanju računa za njihove usluge ne treba ni govoriti. Naravno, nisu voljni ni sami otkriti koliko zapravo dobivaju i odakle te na što sve troše.
"Neki podaci o financiranju Crkve dostupni su iz proračuna. Naprimjer, to je direktna dotacija Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za Međunarodni ugovor o gospodarskim pitanjima, koja se vodi pod šifrom A539026 i lani je iznosila 300 milijuna kuna, a ovisi o broju župa, nad čime Vlada nema nikakvu ovlast, te kretanju prosječne bruto plaće", rekla je Ana Benačić koja je za portal Lupiga istražila problem.
Prema ugovorima, država mora HBK plaćati dvije prosječne bruto plaće u Hrvatskoj pomnožene s brojem župa, a broj župa samostalno određuje Crkva. Tako se, tvrdi saborski zastupnik Goran Beus Richembergh, događa da na otocima s dva župnika bude i devet župa. Druga značajna stavka, koju treba dodati na ovu milijardu koju je priznala Vlada, plaće su vjeroučitelja. Plaća ih Ministarstvo obrazovanja, a raspoređuje ih i bira Crkva.
Ostali su podaci razasuti po raznim stavkama proračuna ili se uopće ne navode jer ih dobrano skrivaju. Ministarstvo kulture, primjerice, objavljuje sve uplate za održavanje nekretnina, spomenika kulture. No kada je u pitanju vjerojatno i najznačajnija stavka, ona o povratu imovine nacionalizirane nakon Drugog svjetskog rata, podaci su nedostupni.
"Iako je moguće saznati koliki je iznos uplaćen u novcu, Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo uskraćuje podatke o pravomoćnim odlukama u slučajevima povrata nekretnina u naturi, tvrdeći da nije dužno prikupljati takvu vrstu podataka. Ono što znamo jest da Crkva ne pristaje na umanjenje vrijednosti nekretnina u povratu, u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i traži da se povrat ostvari u tržišnim cijenama", istaknula je Benačić za DW.
Crkva jednostavno tumači da nije podložna Zakonu o pravu na pristup informacijama, a za dobivanje barem približne slike koliko nas košta morali bi se pregledati proračuni svih regionalnih lokalnih samouprava te javnih poduzeća. No ni to ne bi bilo od velike pomoći.
"U prikrivanju stvarnog stanja administrativno im pomaže činjenica da je u Hrvatskoj registrirano više od dvije tisuće pravnih osoba kojima je osnivač ista ta Katolička crkva", ističe Benačić, a kao najbanalniji primjer navodi Zagreb.
"Kanali financiranje obično teku od mjesnih odbora, koji svoja sredstva za popravke na školama i pločnicima koriste za financiranje obnova dvorana samostana, i to samo nekoliko mjeseci nakon njihovog otvaranja. Grad je također financirao pomicanje jednog metalnog križa u vlasništvu Nadbiskupije s hipodroma na obalu Save, i tih par stotina metara koštalo je građane više od pola milijuna kuna bez PDV-a", kaže.
Prema najsiromašnijoj procjeni novinarke, dakle bez dotacija iz javnih poduzeća, lokalnih i regionalnih proračuna, povrata imovine u nekretninama, subvencioniranih kredita HBOR-a i nepravilnih iznosa koji tijekom godine znaju "kapnuti" iz proračunskih zaliha, Crkva Hrvatsku stoji 650 milijuna svake godine.
Iz podataka koje je sama Crkva obavila o potrošnji novca iz proračuna (vođenih samo pod šifrom A539026) vidljivo je da 52 posto godišnje odlazi na gradnju i održavanje nekretnina; na uzdržavanje klera odlazi oko 35 posto, dok samo oko 11 posto tih sredstava svake godine odlazi na karitativne djelatnosti. Koliko je tih 11 posto malo, najbolje pokazuje Italija.
Argument kako su "u Hrvatskoj katolici većina, pa je normalno da plaćamo Crkvu", zvučao bi smiješno susjedima s druge strane Jadrana. U domovini velike većine papa, i svakako najkatoličkije države, građani sami određuju hoće li dati novac Crkvi. Nakon revizije Mussolinijevih lateranskih sporazuma 1984. godine uveden je mandatni porez, popularno nazvan otto per mille (8 ×1000).
Prema talijanskom modelu građani svake godine na svojim poreznim prijavama biraju hoće li tih osam promila godišnjeg poreza dati Crkvi ili žele da taj novac troši država u humanitarne svrhe. Građani koji se ne izjasne daju svojih osam promila prema omjeru onih koji su izabrali.
Otkako je uveden takav sustav, Crkva u Italiji postala je drastično transparentnija, ali se impresivno okrenula marketingu, uvjeravajući kako će novac koji građani daju njima iskoristiti za humanitarne misije. Još su dalje otišle Njemačka i Austrija, koje imaju vjerski porez, odnosno Crkvu financiraju samo oni građani koji na to pristanu.
U Njemačkoj porez moraju plaćati svi kršteni zaposleni građani i on iznosi visokih osam do devet posto godišnjeg poreza na dohodak. Ako ga ne plaćaju, ne mogu primati sakramente. I da, država zadržava tri posto prikupljenog vjerskog poreza kao naknadu za skupljanje poreza.
U Austriji je vjerski porez puno manji, svega jedan posto, a država uglavnom ne želi imati nikakve veze s njim, pa ga Crkva mora i sama skupljati. Osim što Crkva potroši 15 posto na samo skupljanje, zemaljska vlast ne želi im otkriti ni koliko tko zarađuje, pa biskupi i župnici moraju svojoj pastvi vjerovati na riječ.
Zato Crkva svoje vjernike provjerava preko svih javno dostupnih
izvora, pa čak i Facebooka. Jednom su glazbeniku osporavali
prihode pregledom gaža koje je imao te godine.
