Kako se Advent polako približava, duh blagdana već se osjeća u zraku. Trgovine su prepune božićnih ukrasa, a društvene mreže preplavljene su fotografijama savršeno okićenih domova.

Mnogi su, u želji da što duže uživaju u blagdanskoj čaroliji, svoje kuće i božićna drvca već ukrasili. Ipak, prema starim vjerovanjima i tradiciji koja seže duboko u prošlost, takva žurba ne samo da je pogrešna, već može donijeti i nesreću u dom.

Dok danas rano kićenje doživljavamo kao način da unesemo radost u sumorne zimske dane, naši preci strogo su se držali pravila - ukrasi se u kuću unose tek na Badnjak. Pitate se zašto? Odgovor leži u fascinantnom svijetu folklora i drevnih praznovjerja koja su Božić smatrala vremenom ne samo radosti, već i velike duhovne opasnosti.

Badnjak kao jedini ispravan trenutak

U hrvatskoj tradiciji, kao i u mnogim drugim europskim kulturama, božićno drvce kiti se isključivo 24. prosinca, na Badnjak. Taj dan označava kraj svih priprema i početak iščekivanja rođenja Isusa Krista.

Stariji su vjerovali da prerano kićenje bora "odrađuje sreću" i može izazvati nesklad i svađe u obitelji. Svaki pokušaj da se ukrasi postave ranije, primjerice za Svetog Nikolu ili početkom Adventa, smatrao se kršenjem nepisanog pravila koje štiti dom.

PREMA VJEROVANJIMA /

Što znači kada vas zasvrbe ovi dijelovi tijela? Jedni donose novac, drugi ukazuju na nesreću

Osim duhovnih razloga, postojao je i onaj praktični. U vrijeme kada su se koristila isključivo prirodna drvca, prerano okićen bor do Božića bi se osušio, a iglice bi mu otpale, što je kvarilo svečani ugođaj.

No, pravi razlog za čekanje bio je mnogo dublji i ukorijenjen u vjerovanjima starijim i od samog kršćanstva.

Foto: Pixabay

Gnjev hirovitih sila i prizivanje zlih duhova

Običaji kićenja doma zimzelenim biljkama potječu još iz poganskih vremena, kada su ljudi slavili zimski solsticij - najkraći dan u godini koji je simbolizirao pobjedu svjetla nad tamom.

Vjerovalo se da je u tom periodu granica između našeg i duhovnog svijeta najtanja, zbog čega su zlonamjerni duhovi i sile mogli lakše ući u domove.

Zimzelene biljke poput božikovine, bršljana i jele smatrale su se moćnom zaštitom. Njihova vječna zelenost simbolizirala je život i otpornost te se vjerovalo da tjeraju zlo.

Međutim, ključ je bio u tajmingu. Prema starim vjerovanjima, ako bi se ukrasi postavili prerano, to bi upozorilo zle duhove na namjere ukućana.

Umjesto da ih otjeraju, ukrasi bi ih privukli, dajući im dovoljno vremena da se okupe i napadnu dom prije nego što je blagdanska zaštita u potpunosti "aktivirana" na Badnju večer.

Stoga je kićenje na Badnjak bio strateški čin - postavljanje duhovnog štita u posljednji trenutak kako bi se zle sile iznenadile i otjerale bukom, svjetlom i radošću božićne proslave.

Foto: Pixabay

Pravila vrijede i za skidanje ukrasa

Jednako stroga pravila kao za postavljanje, vrijedila su i za uklanjanje ukrasa. I dok se danas mnogi ne drže pravila o kićenju na Badnjak, tradicija skidanja ukrasa do Sveta tri kralja (6. siječnja), odnosno Dvanaeste noći nakon Božića, i dalje je vrlo raširena.

Vjerovalo se da božićni ukrasi nakon tog datuma gube svoju zaštitnu moć i postaju utočište za gobline i druge nestašne duhove. Ako bi ukrasi ostali u kući, ti bi duhovi donijeli nesreću, bolest, pa čak i smrt u narednoj godini. Zato se smatralo iznimno važnim sve ukrase, do posljednje iglice, iznijeti iz kuće i spaliti.

Za one koji bi zakasnili, postojalo je samo jedno rješenje - morali su ostaviti ukrase sve do Svijećnice, 2. veljače, kako bi izbjegli goblinski gnjev.