Tko je bio Zlatko Šimenc? Velikan koji je zadužio hrvatski sport i majstor na dva terena

U 88. godini života napustio nas je Zlatko Šimenc, jedan od najsvestranijih i najtrofejnijih sportaša koje je Hrvatska ikada imala. Njegov odlazak 17. ožujka 2026. godine ostavlja prazninu ne samo u vaterpolskim i rukometnim krugovima, već i u akademskoj zajednici, gdje je kao doktor kineziologije i dugogodišnji profesor ostavio neizbrisiv trag.

LEGENDA DVA SPORTA /

Tužna vijest: Otišao otac jednog od najvećih hrvatskih vaterpolista

Šimenc, poznat pod nadimkom Ćos, bio je istinski sportski fenomen, čovjek koji je na najvišoj svjetskoj razini istovremeno igrao dva zahtjevna momčadska sporta, a njegova životna priča svjedočanstvo je iznimnog talenta, discipline i ljubavi prema sportu.

Fenomen s dva srca: majstor u bazenu i na parketu

U sportskoj povijesti rijetki su primjeri sportaša koji su uspjeli dosegnuti reprezentativnu razinu u dva različita kolektivna sporta. Zlatko Šimenc bio je upravo to, jedinstvena pojava koja je zimi briljirala na rukometnom parketu, a ljeti dominirala u vaterpolskom bazenu. Ta je dvostruka karijera bila moguća zahvaljujući tadašnjem ritmu sportova; vaterpolo se igrao na otvorenim plivalištima tijekom ljetnih mjeseci, dok je rukometna sezona popunjavala zimu.

Šimenc je bio majstor prilagodbe. Dok je u vaterpolu bio poznat kao vrhunski obrambeni igrač, čvrst i pouzdan bek koji je gradio igru, u rukometu je bio nezaustavljivi napadač, rasni strijelac. Za rukometnu reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 24 puta, postigavši 52 pogotka, te je sudjelovao na dva Svjetska prvenstva (1958. i 1961.). Ipak, vaterpolska saga bila je bogatija, duža i trofejnija. U kapici s nacionalnim grbom odigrao je 101 utakmicu, ispisavši neke od najsvjetlijih stranica povijesti tog sporta.

Olimpijski sjaj i zlatna era zagrebačke Mladosti

Vrhunac Šimencove reprezentativne karijere dogodio se na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine, gdje je s jugoslavenskom reprezentacijom osvojio srebrnu medalju. Četiri godine ranije, na Igrama u Rimu, bio je dio momčadi koja je zauzela četvrto mjesto, što je samo potvrdilo status Jugoslavije kao svjetske vaterpolske velesile. Njegova riznica medalja uključuje i dva srebra (1958. u Budimpešti i 1962. u Leipzigu) te jednu broncu (1966. u Utrechtu) s Europskih prvenstava, kao i zlato s Mediteranskih igara 1959. i Univerzijade 1959. godine.

Cijelu svoju dvadesetogodišnju vaterpolsku karijeru (1955. – 1975.) proveo je u jednom klubu, svom zagrebačkom HAVK Mladost. Bio je ključni dio legendarne generacije "Žabaca" koja je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokorila Europu. Sa Šimencom u sastavu, Mladost je osvojila čak četiri naslova prvaka Europe (1967., 1968., 1969. i 1971.), uz nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, etabliravši se kao najbolji klub na kontinentu. Njegova odanost i doprinos uspjesima kluba ostaju upisani zlatnim slovima u povijest Mladosti. Zanimljivo, njegova vaterpolska priča započela je sasvim slučajno. Kao perspektivni plivač Mladosti, 1955. je u Splitu, zbog ozljede suigrača, doslovno "ubačen" u vaterpolsku utakmicu. Dobio je kapicu i zadatak da čuva protivničkog igrača. Odigrao je takav presing da suparnik nije taknuo loptu, a ostalo je povijest.

Profesor lopte i obiteljsko nasljeđe

Nakon završetka igračke karijere, Šimenc je ostao neraskidivo vezan uz sport. Kratko je bio i trener, a s klupe je vodio svoju Mladost do osvajanja Kupa pobjednika kupova i prvog europskog Superkupa 1975. godine. Ipak, svoj pravi poziv pronašao je u akademskom radu. Kao doktor kineziologije, postao je redoviti profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je na Katedri za sportske igre odgajao generacije studenata, predajući predmete rukomet i vaterpolo. Objavio je više od 60 znanstvenih radova i knjigu "Taktika u rukometu", čime je svoje praktično znanje prenio u teorijski i znanstveni okvir.

Ljubav prema sportu prenio je i na svoju obitelj. Njegova supruga Nevenka bila je odbojkaška reprezentativka, kći Iva prvakinja u sinkroniziranom plivanju, a sin Dubravko Šimenc nastavio je očevim stopama, postavši jedan od najvećih hrvatskih vaterpolista svih vremena i osvajač olimpijskih medalja. Obitelj Šimenc tako je postala sinonim za sportsku izvrsnost. Za svoj izniman doprinos sportu, Zlatko Šimenc je 2001. godine nagrađen Državnom nagradom za sport "Franjo Bučar" za životno djelo.

Odlaskom Zlatka Šimenca hrvatski sport izgubio je ne samo osvajača olimpijske medalje i europskog prvaka, već i sportskog intelektualca, pedagoga i čovjeka koji je svojim životom pokazao da se strast, inteligencija i naporan rad uvijek isplate. Njegovo nasljeđe živjet će kroz uspjehe klubova i reprezentacija koje je zadužio, kroz znanje koje je prenio na svoje studente i, najvažnije, kroz obitelj koja s ponosom nastavlja njegov sportski put.

POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatska reprezentacija s dva Martinovića nakon sedam godina ponovno igra u Zadru