Ivan Čupić, bivši proslavljeni hrvatski rukometaš i reprezentativac, član Kuće slavnih, novi trener RK Metković, gostovao je u podcastu Net.hr-a. S Čupkom smo razgovarali više od sat vremena, a jedna od tema je bila i noć kad je izgubio prst. Čupić nam je po prvi put otkrio situaciju iz automobila u kojem su bili on, Davor Dominiković i Ivano Balić. Gotovo nevjerojatna nesreća dogodila se u kasnim večernjim satima u srpnju 2008. kada se Čupić zajedno s nekolicinom suigrača, sa lagane šetnje vraćao u hotel Grand u Dramlju.
Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj od 14. siječnja gledajte na RTL-u i platformi Voyo.
U jednom trenutku, kako bi skratili put do hotela i u namjeri da čim prije dođu na odmor u sobe, Čupić je došao do žičane ograde namjeravajući je preskočiti. Međutim, već kada se rukama uhvatio za ogradu, predomislio se i odustao od preskanja ograde, ali se u tom trenutku prsten na prstu zakačio za žicu. Uslijed inercije tijela nije se uspio zaustaviti i uhvatiti desnom rukom, te se stvorila velika sila i žica mu je do kosti otrgnula tkivo s prsta. Dominiković i Ivano Balić išli su s njim u KBC Rijeka gdje mu je amputiran dio prsta. Preko noći mu je sve propalo, nije išao na svoje prve Olimpijske igre u Peking, međutim, njegov inat, želje i snovi gurnuli su ga naprijed. Letio je Čupko rukometnim terenima i trpao golove i bez prsta šuterske lijeve ruke. Isto tako, taman je bio odradio transfer u Velenje.
Pitali smo Ivana Čupića što mu je bilo u glavi kad se to dogodilo?
"Vidi, ja sam se čak malo i zafrkavao. Bili smo, išli smo u Rijeku, uzeli su škare i tap, tu kost na kojoj je visilo su makli, zašili i mi smo se vraćali nazad za Crikvenicu i ja sam čak pitao, ono - ajde dobro, na OI ne mogu ići, kad počinje Paraolimpijada jer sad mogu upasti, bar da vidim jedne Igre. Tu smo se malo smijali na taj račun, bilo - prošlo. Nisam tip koji nešto kuka jer sam se sam usosio, sam pao, sam se ubio. Nitko ti nije drugi kriv, međutim, jedna stvar je najbitnija. Ja sam imao iza sebe obitelj, moje žena, djeca, braća, uža i šira obitelj."
"Treniraš, a ne znaš kad će ti liječnik dati zeleno svijetlo. Htio bi uzeti rukometnu loptu u ruku da vidiš možeš li, kad ćeš, iščekivanje... mogao sam sve raditi, ali rukomet nisam smio. Ta dva mjeseca iščekivanja kad ću uzeti rukometnu loptu da ja sam vidim sa sobom što znači biti bez tog prsta. To iščekivanje, nestrpljivost, izjedala me iznutra, ali imao sma potporu i išai dan po dan."
Nastavio je monolog...
"Nisam se previše zamarao pričama, ali normalno, ne možeš da ne dolaze do tebe. Druga stvar je metkovski inat. Kad ti netko kaže da ne možeš i da nećeš, kad ti netko u sportskom žargonu kažeš nema šanse, počneš iznutra goriti od želje za dokazivanjem, inatom, u prvoj utakmici u Velenju, nakon dva-tri treninga s ekipom, Obrvan mi je dopustio igrati, ušao sam i od te želje sam eksplodirao. Svima sam začepio usta. Prešaltao sam negativu u pozitivu. Zato i imam istetovirano dok dišem, nadam se. Uvijek se treba nadati. Ako se toliko žrtvuješ i patiš u sportu ti ti tvoja obitelj, sport uvijek vrati. I meni je rukomet vratio sva odricanja mene, djece, klubova i povreda."
O čemo smo sve pričali s Ivanom Čupićem u podcastu pogledajte u priloženom videu gore.
POGLEDAJTE VIDEO: Emotivni Damir Kajba na rubu suza u podcastu Net.hr-a kod Silvija Maksana: 'Duvnjak je rukometni Dražen Petrović. Smetaju mi te priče o njemu...'
